Tijelo u fokusu

Možda bi bilo pretjerano reći da se sjajna američka filmska, televizijska i kazališna glumica te autorica čitanih knjiga za djecu Julianne Moore tijekom posljednje godine vratila u središte pozornosti filmofila. Pretjerano, jer za istinske ljubitelje sedme umjetnosti ona je i tijekom proteklih pet godina, u kojima smo je nakon izvrsne humorne egzistencijalne drame Djeca su dobro Lise Cholodenko sretali u hit-seriji Televizijska posla, u ambicioznoj ali nezapaženoj produkciji Biti Flynn Paula Weitza, u solidnoj romantičnoj komediji Ta luda ljubav, u korektnom eksploatacijskom akcijskom trileru Non-stop pored Liama Neesona ili u trećem nastavku četverodijelnog serijala Igre gladi, uvijek bila tu negdje, manje ili više primjetna odnosno s manjom ili većom minutažom na ekranu, ali uvijek kao kvalitativni začin pa i razlog za gledanje određenog filma, čak i mediokritetskih naslova kakav je Non-stop.

Oscarom nagrađena Julianne Moore

U svim ulogama Julianne Moore maksimalno se daje i čuva dignitet glumačke profesije, pazeći da ne ide malena ispod zvjezdanoga statusa koji neosporno uživa, onoga zvjezdanog statusa djeliće kojeg nam s natruhama autoironije i crnoga humora prezentira u makabričnoj egzistencijalnoj drami Karta do zvijezda Davida Cronenberga, za rolu u kojoj je nagrađena u Cannesu i također nominirana za Zlatni globus. Još od prvih filmskih sporednih i epizodnih uloga realiziranih tijekom prve polovine 90-ih, primjerice u vrlo dobrom psihološkom trileru Ruka koja njiše kolijevku Curtisa Hansona i u promašenoj romantičnoj triler-drami Njezino je tijelo dokaz Ulija Edela, preko sjajnog nastupa u izvrsnoj humornoj ansambl-drami Kratki rezovi Roberta Altmana i prve glavne uloge u psihološkoj egzistencijalnoj drami Safe Todda Haynesa, do nastupa u sjajnim ostvarenjima Kralj pornića, Kraj ljubavne priče, Veliki Lebowski, Magnolija i Daleko od raja, naslovima koji su presudno usmjerili i obilježili njezinu karijeru te po kojima je i danas najpoznatija, Julianne Moore je glumica koja pred kamerom ide do kraja te koja se i metaforički i doslovno razgolićuje u svoj svojoj krhkosti i snazi, pri čemu su te dvije osobine gotovo redovito međusobno nerazdvojno povezane i izviru jedna iz druge.

Karakterna slojevitost i suptilnost likova koje tumači vrlo često proizlaze upravo iz tog neobičnog spoja, iz emotivne, a gdjekad i tjelesne feagilnosti, koja se maskira odlučnošću i ponekad prividnom tjelesnom čvrstinom, što je odlično iskoristio Ridley Scott u trileru Hannibal. I kad tumači sporedne uloge, kakve su recimo one u Djeci čovječanstva Alfonsa Cuaróna ili u Samcu Toma Forda, Mooreova ih upravo interpretacijom čini ravnopravnima glavnima, maksimalno intrigantnima i zanimljivima, čak svojevrsnim dramskim i emotivnim žarištima te filmovima daje bitne kvalitativne note, pa određene naslove vrijedi pogledati makar i samo zbog njezinih nastupa. Julianne Moore posjeduje i nemali komičarski potencijal, s većinskom osnovom u autoironiji, no njega je dosad iskoristio nažalost tek Peter Howitt u romantičnoj komediji Pravila privlačnosti.

Na istoimenom romanu američke neuroznanstvenice i književnice Lise Genove temeljena drama Zauvijek Alice, koju bi se ne samo zbog suočavanja s teškom dijagnozom naslovne protagonistice i prikazom njezina posljedičnog psihofizičkog propadanja moglo svrstati i među egzistencijalne drame, jedno je od onih ostvarenja kakva zbog tematiziranja teških bolesti i prikaza nošenja s njima vole glasači američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti. Posrijedi je djelo čija se protagonistica, jezikoslovka i fakultetska profesorica Alice Howland, majka troje odrasle djece i supruga liječnika Johna, već dan nakon svog pedesetog rođendana suoči s prvim simptomima Alzheimerove bolesti, dakako nesvjesno jer vjeruje da je iznenadna mentalna „blokada“, koju doživi tijekom predavanja, posljedica pretjerana ispijanja šampanjca prethodne večeri. No kad ubrzo uslijede novi neugodni navještaji ozbiljnijega poremećaja poput zaboravljanja naziva predmeta i sve većeg unutarnjeg nemira, Alice će doznati da boluje od rijetke rane pojave Alzheimerove bolesti, koju je genetski naslijedila od oca i koju će također genetski prenijeti na neku, a možda i na svu svoju djecu. Uistinu, testiranja će pokazati da je trudna starija kći Anna pozitivna, što će zbog mogućnosti prenošenja bolesti i na unuke dovesti do dodatne obiteljske drame, a da je sin Tom negativan, dok će mlađa kći Lydia odbiti testiranje.

Kako bolest bude napredovala, Alice će se isprva odvažno i stoički suočavati sa sve većim i neugodnijim simptomima zaborava, neprepoznavanja i izgubljenosti, pokušavajući im doskočiti različitim trikovima poput poruka na papirićima i zaslonu računala, ili pak vježbama za što dulje očuvanje kognitivnih i mentalnih sposobnosti. No pritom će očekivano nastupati i krize, osobito kad simptomi uzmu maha i kad uslijedi traumatična te za intelektualku njezina ranga vrlo ponižavajuća duševna i tjelesna degradacija.

Da nije impresivne, Oscarom, Zlatnim globusom i nagradom BAFTA-e posve zasluženo ovjenčane uloge Julianne Moore, Zauvijek Alice bila bi kakvoćom tek osrednja drama povremeno usporediva s kakvim ambicioznijim televizijskim filmom. Sjajna glumica pak cjelini daje posebnu kvalitativnu dimenziju, što je i logično jer je ona središnji dramski lik oko kojega se sve vrti, u filmu praktički i nema scene bez nje. No to rezultira i nedostacima poput onoga da su sporedni likovi redom površno i mahom klišeizirano predočeni, da protok vremena dramaturški nije primjereno prikazan, pa skokovita zbivanja među kojima ponekad prolaze i mjeseci kao da se odvijaju prebrzo, da je režija Richarda Glatzera i Washa Westmorelanda odveć statična i „televizična“ te da je mnogo više pozornosti posvećeno ugođajnosti i skiciranju odnosa među likovima nego drami koja je u žarištu. Pritom su sporedni i s određenom iznimkom Lydije u interpretaciji Kristen Stewart papirnati likovi svedeni na definicije „neprilagođena kći glumica“, „trudna kći“, „miran sin“ i „pažljiv suprug“, a John se dosta nonšalantno odnosi prema svemu, i kao da mu je mogućnost dobivanja novog posla u klinici Mayo važnija od suprugina stanja. No ono što nosi čitav film jest uloga Julian Moore, glumice čija je rola i u Cronenbergovoj Karti do zvijezda najzanimljivija, najprovokativnija i najsočnija te koja se objema ulogama zasluženo vratila u najsjajniju glumačku orbitu.