Tehnička zrelost

Na sedmom koncertu 12. sezone ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj 9. ožujka nastupio je Neno Atanasković (Pula, 1992), student prve godine diplomskog studija klasične harmonike na Muzičkoj akademiji Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli u klasi prof. Ivana Šverka. Atanasković je dobitnik više državnih i međunarodnih glazbenih nagrada, od kojih se izdvajaju srebro na Svjetskom harmonikaškom kupu u Kanadi te apsolutna pobjeda sa sekstetom Six Advanced na državnom natjecanju komornih sastava 2012.

Snimio Mirko Cvjetko

Izabravši za ovaj koncert mahom djela skladatelja 20. stoljeća, što u slučaju klasične harmonike i nije tako neobično jer se standardni repertoar formira tek u drugoj polovici prošloga stoljeća, mladi se umjetnik uhvatio ukoštac s glazbom koja prije svega cilja na modernističko preispitivanje zvuka. U slučaju prve skladbe na programu, Preludija i fuge u d-molu, br. 24 Dmitrija Šostakoviča, taj se modernizam ponajprije očituje u hermetičnom zvuku bogatih harmonijskih sklopova i razrađenih polifonih linija koje ne žele postići bahovski sklad, već iznutra razdiru formalnu strukturu djela, što je Atanasković podcrtao smirenošću i dorađenom artikulacijom (ne zaboravimo da se izvorno radi o djelu za klavir u kojem je skladatelj računao na udarce batićima i drukčije dinamičke mogućnosti). S druge strane Čajkovskijeva Romanca u f-molu, op. 5 nikako ne pripada modernističkoj struji zapadne umjetničke glazbe, ali također računa na klavirski pedal, koji je vrlo teško nadomjestiti u lijevoj basovskoj ruci pa stoga treba svakako pohvaliti izbor skladbe i uspješnu tehničku izvedbu, no nedostatak tipične nokturalne klavirske boje utječe na cjelokupan estetski dojam skladbe. Problem instrumentalne boje nismo imali u preostala tri djela na programu jer su izvorno pisana za harmoniku. Sonata br. 4 ruskog skladatelja Anatolija Ivanoviča Kusjakova, jednog od klasika harmonikaške literature, iskorištava sve mogućnosti instrumenta i u trima stavcima različitim zvukovnim sklopovima postiže dramatsku narativnost čija uvjerljivost uvelike ovisi o interpretu, a mladi je Atanasković upravo ovdje pokazao pravi talent jer je uspio oblikovati suvislu zvučnu cjelinu. Isto vrijedi i za Scherzo-toccatu Petra Londonova koja je uslijedila nakon predaha u obliku jednostavne Elegije Bashkima A. Shehua. Kao i većina toccata iz suvremene glazbene literature i Scherzo-toccata donosi čitavi niz tehnički zahtjevnih dijelova što je prigodno za mlade interprete koji još uvijek moraju dokazivati tehničku zrelost.

Kao zaključak treba svakako izdvojiti suvereno vladanje instrumentom mladog Atanaskovića, što pridonosi čistoći i kontroli zvuka instrumenta, jer, ne zaboravimo, harmonika se drži u krilu i osjetljiva je na svako nepotrebno gibanje tijela. Istina, na mjestima je nedostajalo snage i prodornosti zvuka, vjerojatno zbog komorne atmosfere i malobrojnosti zagrebačke publike, koja se vjerojatno još bori s ideološkim predrasudama.