Sjaj i bijeda novog vala

Istražujući mehanizme koji omogućuju održavanje i opstanak totalitarnih sustava, povjesničar Eric Hobsbawm govori o „enigmi nedorečenosti“ i šutnji kao obliku psihološkog pokoravanja, što omogućava funkcioniranje totalitarnih režima. Poznato je kako su „tvrdi“ totalitarni režimi u razdoblju moderne – sovjetski komunizam i njemački nacizam – počivali na represiji i sili, dok se, prema Josephu Nyeu, suvremene demokracije temelje na iznuđivanju pasivnog pristanka putem „meke moći“, medijskog uvjetovanja i anestezije. Michel Heller i François Furet opisali su ih kao „ideokratske režime“, koji u sebi sadrže dogmatsku strukturu, službeni logocentrizam i mesijansko očekivanje neke nove ere ili zlatnog doba, što je vidljivo u prosvjetiteljskim liberalnim i neomarksističkim ideologijama – sve one u sebi sadrže elemente sekulariziranih monoteizama. Zapravo, i nakon raspada Sovjetskog Saveza komunizam kao mentalni relikt nastavio je djelovati u kolektivnoj psihologiji postkomunističkih elita, i to podsvjesnom snagom mobilizatorske utopije koja se nataložila unutar novostvorenih demokratskih kulturnih i medijskih struktura.

Nakon destaljinizacije u svim je zemljama komunističkog bloka, pa i u Jugoslaviji, uslijedilo razdoblje koje povjesničari nazivaju „proces intenzivne okcidentalizacije“, tijekom kojega se selektivno i ograničeno puštala kontrolirana distribucija zapadnjačkih intelektualnih i glazbenih kulturnih proizvoda. Službeni stav komunističkih vlasti prema rock-glazbi i kontrakulturi bio je za vrijeme staljinizma izričito represivan, taj se glazbeni žanr smatrao degeneriranim i antidržavnim, a takav se stav manifestirao i osamdesetih godina, kad je sovjetski predsjednik Andropov 1982. inicirao antirock-kampanju. No komunističke vlasti nisu uvijek imale manihejistički pristup tom fenomenu pa su umjesto suzbijanja i zabrane povremeno nastojale legitimirati te grupe kako bi ih se bolje kontroliralo. Takav je pristup kulturnoj politici bio na snazi u istom razdoblju i u Češkoj s jazz-festivalima, a i u Jugoslaviji s festivalima novoga vala održavanim pod pokroviteljstvom SKOJ-a – bilo je to razdoblje u kojem glazbenici nisu više morali odgovarati za djela, politička stajališta i parole vlastite publike.

Bivša Jugoslavija u svijetu se rado predstavljala kao najotvorenija i najviše prozapadno orijentirana socijalistička zemlja pa je silno ulagala u međunarodni imidž radi dobivanja povoljnih inozemnih kredita. Bilo je to vrijeme kada je drug Tito dočekivao Johna Fostera Dullesa, družio se s Nixonom i Castrom te obilazio svijet u svojem slavnom Cadillacu, s panama-šeširom i kubanskom cigarom, kao čudan spoj Freda Astairea i slavenskoga bizantinizma. Da je manji dio iste generacije uživao sve režimske povlastice, od besplatnih državnih stanova do raznih partijskih fotelja i ljetovanja u povoljnim jadranskim odmaralištima, povijesna je činjenica, ali je stvaranje te fiktivne međunarodne slike zapravo bilo plaćanje visoke i tragične cijene za jugoslavensko Potemkinovo selo usred Europe. Titoistički je režim kombinirao elemente represije i ispušnog ventila. Jedna od još nedorečenih priča u tom smislu ostaje uloga jugoslavenske kontrakulture i tzv. novog vala.

Kontrolirano toleriranje novih avangardnih zapadnih trendova pa i punk-rock-glazbe na domaću scenu trebalo je Jugoslaviji poslužiti kao dokaz otvaranja prema Zapadu. U tom je smislu kanaliziran i usmjeravan omladinski bunt trebao služiti simulaciji društvene zbilje ili pak hedonističkom eskapizmu. Činjenica je, dakako, da različite uspomene vežu različite generacije, društvene slojeve pa i pojedince koji su bili proizvod određene društvenopolitičke situacije ili vremenskog konteksta, tako da se u predodžbama dijela društva profilirao sediment uvjetovanih predrasuda i samopercepcije koja je bila u potpunom raskoraku s većinskom društvenom zbiljom totalitarnog sustava, a pogotovo s onim što je taj sustav značio onom sloju ljudi koji su bili etiketirani kao neprijatelji države. Zapravo je urbana manjina slušala jugoslavenski novi val, unatoč stanovitoj popularnosti na cijelom jugoslavenskom prostoru. Isto je tako državna nomenklatura i tzv. nova klasa počela živjeti paralelnim životom visokoga zapadnog standarda, koji je bio posve nerazmjeran jugoslavenskom egzistencijalnom prosjeku te kulturnom i obrazovnom horizontu kakav je opisivao, primjerice, druge, siromašnije društvene segmente u tadašnjoj Jugoslaviji, a pretežno one s ruralnih područja.

Novi val kao ispušni ventil režima

Činjenica je da su najtvrđi komunistički sustavi bili zapravo paradoksalno krhki i proturječni, a dopuštanje postojanja „sivih zona“ djelomično kontroliranih zapravo je služilo i kao ispušni ventil i kao delegitimacija političkog režima. No jedna od dvosmislenih poruka koju odašilje HRT-ova serija Crno-bijeli svijet i njezino egzaltiranje novovalne generacije jest ta da je malen dio „kontrakulturne urbane elite“ bio pokretač dalje liberalizacije titoističkog sustava. Treba podsjetiti da su u tadašnjoj Jugoslaviji osamdesetih godina umjesto liberalizacije i nakon Titove smrti na djelu bili procesi recentralizacije i militarizacije u svim segmentima društva: od odgojno-obrazovnog sustava do političke sfere.

Nitko ne poriče tadašnju kreativnost ili bunt mlade jugoslavenske generacije niti pravo da pripadnici te generacije danas gaje određeni osjećaj nostalgije prema tom razdoblju punom utopijskih i mistifikatorskih prizvuka. Ali treba imati na umu političku pozadinu takve strategije, koja je trebala odaslati poruku da u Jugoslaviji na simboličkoj i političkoj razini ne može prevagnuti ni Istok ni Zapad. Naime, tijekom Markovićeve vladavine i postupne partijske menadžerizacije, kada su se partijski direktori doškolovavali i privikavali na tržišnu privredu u klupama američkih sveučilišta, u Jugoslaviji je svima bilo jasno da kulturna dominacija Zapada ostaje nepobitna i nitko je nikada i nije ozbiljno doveo u pitanje sve do obnove nacionalističkih težnji potkraj osamdesetih godina. Konačna instanca koja se brinula za tu ravnotežu bila je dogma titoizma, koja je pak uspostavljena nakon Titove smrti. Titoizam će u svojoj antisovjetskoj, nažalost i protuzapadnoj, samodopadnosti postati opasna prepreka jugoslavenskom demokratskom razvoju, ali je ekvidistanca pedesetih i šezdesetih godina odigrala pozitivnu ulogu i bila, u zadanim povijesnim uvjetima, možda jedini mogući odgovor na dileme vanjske i unutarnje politike. Tadašnja je „zlatna mladež“ uživala u ritmu muzike za ples, anarhoidnih rifova Haustora, Filma, Pankrta, Azre i u suvišnom akumuliranju Badelovih tekućina. Ista je omladina prečesto, nažalost, zanemarivala činjenicu da su te iste „subverzivne grupe“ služile kao ispušni ventil komunističkom sustavu, a da su pankeri i rokeri rado primali državne subvencije i nagrade, poput one 7. sekretara SKOJ-a. Zapadnoamerički novi val ili post-punk grupe poput The Ramones, Talking Heads, Patti Smith, Television i drugih, okupljenih oko njujorškog kluba Ultravox, Spandau Ballet i Human League, unatoč nijekanju društvene angažiranosti svjedočili su u pjesmama o zasićenosti i besmislenosti potrošačkoga kapitalističkog društva, dok su se jugoslavenske grupe novoga vala vrlo opreznim kritikama jedva doticale državne birokracije.

Zapravo HRT-ov serijal Crno-bijeli svijet dobro pokazuje da je Jugoslavija u biti bila hibrid socijalizma punog shizofrenih društvenih dimenzija i državnoga kapitalizma te zapadnjačkog kulta potrošačkog društva. No svaki je prosječni jugoslavenski građanin sanjao o tom spasonosnom Zapadu, o „društvu blagostanja i sreće“ kojega nažalost nije bilo u tadašnjim svakodnevnim redovima pred dućanima, u delicijama bonova i električnim restrikcijama. Mogućnost odlaska do Trsta u šoping, tu i tamo koji vikend na Bjelolasicu ili neki aranžman do Amsterdama ili Londona za one najsretnije nisu mogli zasjeniti postojanje drugih totalitarnih obilježja titoizma – žrtava represije i verbalnog delikta, zlokobnih ruta koje su u nepovrat odvele tisuće i tisuće građana zbog jedne suvišne riječi ili neke „neprikladne“ pjesme.

Iako dakle kritičan prema društvenim anomalijama, novi val u Hrvatskoj, osim kritike komisije za šund, nije imao osobitih problema s komunističkom cenzurom. Tada su puštane u javnost i angažirane pjesme Branimira Štulića poput Kurvinih sinova, Poljske u mom srcu i Nedjeljnog komentara. Treba podsjetiti da je omladinski tjednik Polet, čiji je izdavač bio Savez socijalističke omladine Hrvatske, bio i pokrovitelj rock-festivala, a novom je valu dao apsolutnu potporu i imao presudnu ulogu u brzom širenju pokreta među urbanom mladeži. U rujnu 1978. Polet je u Domu sportova organizirao prvi veliki koncert novih bendova kad su nastupili hrvatski sastavi Azra, Prljavo kazalište, Parafi, slovenski Pankrti i Buldožer te makedonska jazz-rock-skupina Leb i sol.

Ideološki konformizam

Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. u Jugoslaviji se provode izvanredne političke, vojne i ekonomske mjere, zbog teške ekonomske krize, devalvacije dinara, zabrane uvoza mnogih proizvoda široke potrošnje, što je proizvelo niz socijalnih i etničkih nemira u manje razvijenim područjima, a posebno na Kosovu, gdje 1981. izbijaju demonstracije koje su predvodili Albanci. Oni su zahtijevali status republike za Kosovo, a na zahtjev vlasti su odgovorile grubom represijom i nasiljem. Proces recentralizacije provodi se od 1982, kada se na 19. plenumu CK SK Srbije proglašava teritorijalno jedinstvo SR Srbije, dok Federalna vlada uvodi dugoročni program ekonomske stabilizacije. Godine 1986. izlazi u javnost Memorandum SANU, dok se srbijanski državni vrh radikalizira dolaskom na vlast Slobodana Miloševića 1987. Tijekom1988/89. događa se svojevrsni puč insceniranjem demonstracija u Vojvodini, Crnoj Gori i na Kosovu, kad se smjenjuje lokalno rukovodstvo, a umjesto njih postavljaju se osobe lojalne Miloševiću. Usporedno s tim događajima srbijanski vrh provodio je mjere preoblikovanja JNA u srpsku vojsku, koja je poslije stavljena u funkciju stvaranja Velike Srbije. Na takve mjere recentralizacije tadašnje SFRJ nisu mogli utjecati lojalni hrvatski komunisti SK RH, a još manje ostatak društva, službena omladina SKOJ-a ili istaknuti predstavnici novoga vala, koji su jako pazili na svoj anarhoidni anacionalni imidž i izbjegavali bilo kakvu asocijaciju s hrvatskim nacionalizmom.

Zapravo je tragedija te generacije crno-bijelog svijeta bila u tome što unatoč buntovničkom imidžu ona nikada nije bila u srži antisistemska, nego samo institucionalno integrirana, budući da je proizašla iz rukovodećega političkog, gospodarskog i vojnog kruga (kolovođe su joj bila djeca partijskih čelnika, menadžera, direktora, visokih oficira JNA…). Generacija novoga vala nije stoga ni mogla doživjeti drukčiju sudbinu od one koja je zadesila i postšezdesetosmašku generaciju na Zapadu u smislu uhljebljivanja u sinekurama današnjih vodećih demokratskih političkih, znanstvenih, kulturnih i medijskih struktura, koje su generacijski dobili kao nasljeđe vlastitih obiteljskih i društvenih veza. Pankeri i rokeri novoga vala zapravo nikada nisu prekinuli pupčanu vrpcu s roditeljima iz generacije 1945. Naspram generacije iz sedamdesetih godina i Hrvatskog proljeća, koja je dala niz angažiranih hrvatskih intelektualaca, disidenta i filozofa, generacija novog vala iz osamdesetih nije iznjedrila eksponirane i upečatljive intelektualce ili umjetnike koji su znali prepoznati znakove vremena, nego darovite ljude koji zbog ideološkog konformizma i društvenog komoditeta zapravo nisu htjeli preuzeti tu generacijsku političko-društvenu odgovornost i izrasti u čimbenik promjena u tadašnjoj Jugoslaviji, koja se postupno rastvarala. Unatoč tome što ih je povijest brutalno demantirala, dio je te generacije išao regresivnim i konzervativnim putem očuvanja ili liberalizacije tadašnje SFRJ unutar praksističkih sveučilišnih krugova ili unutar redova Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu. S određenom povijesnom distancom moglo bi se reći da je ta generacija bila odraz onoga što danas izlazi na vidjelo u mnogim tranzicijskim zemljama nakon stupanja na vlast reformiranih komunista koji su prihvatili pravila tržišne igre. Nesretni serijal Crno-bijeli svijet zapravo je pokušaj njihova današnjega društvenog reafirmiranja, uz nostalgične zvukove punk-rock bendova, koje pomalo nalikuje na kompenziranje njihove promašene uloge u prošlosti.