Raznolik repertoar

Drugog ožujka u Velikoj dvorani Matice hrvatske nastupila je flautistica Tina Korać uz glasovirsku pratnju Josipe Hudeček. Tina Korać (Mostar, 1991) nakon glazbenog obrazovanja u Čitluku te na Srednjoj glazbenoj školi Ivana pl. Zajca u Mostaru u razredu prof. Vilme Tarčuki, diplomirala je 2014. u razredu prof. Ane Domančić Krstulović na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Dobitnica je visokih nagrada u BiH, a nedavno i na natjecanju u Zagrebu 2014. Ostvarila je i zapažene solističke nastupe uz Simfonijski orkestar Mostar, a usavršavala se na brojnim seminarima uglednih flautista i glazbenih pedagoga. Članica je Međunarodnog orkestra Festivala mladih u Međugorju, kao i crkvenog zbora u domicilnom Čitluku, gdje je i nastavnica flaute.

Snimio Mirko Cvjetko

Gošća iz Čitluka Tina Korać na početku koncerta nastupila je s Prvom sekvencom za flautu solo talijanskog skladatelja suvremene glazbe Luciana Berija, skladbom za slušateljstvo manje privlačnom, djelo skladatelja koji je djelovao još na početku ovog stoljeća, ali i po imenu dobro poznata kao osobnost u općoj modernoj glazbenoj literaturi. Čista suprotnost bila je u nastavku sonata za flautu i glasovir Undine njemačkoga skladatelja Carla Reineckea, ostvarena još 1882. To je djelo dirigenta vrlo poznata orkestra Gewandhaus u Leipzigu, u to vrijeme profesora, i glasovira i kompozicije, na tamošnjem konzervatoriju. Sonata Undine romantično je programatsko djelo u četiri stavka, a iznosi priču o vodenoj vili Undini, koja u braku s mladim vitezom stječe ljudsku dušu. Izvedba je, uz glasovirsku pratnju Josipe Hudeček, korepetitorice Umjetničke akademije u Splitu, predstavila obje glazbenice kao izvedbeno visoko dovršene umjetnice, uz odobravanje pretežito mlade, no nažalost, vjerojatno zbog vrlo lošeg vremena, malobrojne publike.

Nakon kratka predaha slijedila su na programu dva djela francuskih skladatelja. Najprije Fantazija na temu iz opere Freischutz (Strijelac vilenjak) Carla Marie von Webera. Fantaziju je skladao široj publici više-manje nepoznat skladatelj Claude-Paul Taffanel, utemeljitelj francuske flautističke škole. Pisana je pjevno i virtuozno za flautu te je bila, nakon discipline dua sa Sonatom Reineckea, sjajan nastavak programa s djelom visokog izvedbenog dostignuća recitala. Slijedio je Pjev Linosa (Chant de Linos) skladatelja Andrea Joliveta iz 1944, napisan za flautu i glasovir, koji se u naslovnici djela bilježi kao vrsta starogrčke posmrtne naricaljke zbog tragične smrti mladića, postavši tako simbolom lirske tužaljke.

Potrebno je na kraju posebno istaknuti kako umjetnice nisu bile manje koncentrirane zbog zaista malobrojna slušateljstva, već su punom snagom i puninom sviranja ostale na visokoj izvedbenoj razini i u dodatku, pjevne melodije iz Gluckova Orfeja, te kvalitetom opravdale dolazak na koncert iz Čitluka, Mostara i Splita u glavni grad Hrvatske i u Maticu hrvatsku u Zagrebu.