Putopis krajolikom jednog uma

Događaji u neposrednoj irealnosti rumunjskoga pisca Maxa Blechera ozbiljno je romaneskno razmatranje pojma identiteta, jastva i uopće života, iz perspektive pojedinca lucidna i britka uma i intelekta koji ljude, životne situacije, pojave i događaje neprestano izlaže pomnoj analizi, u misaonosti i raščlambi stvarnosti i njezinih različitih aspekata pronalazeći smisao čovjekova bivanja na Zemlji.
Već u prvim rečenicama romana pripovjedač problematizira fluidnost i nestalnost vlastita identiteta propitujući vjerodostojnost dotadašnjega samodoživljavanja, uz naglašavanje čestog osjećaja udaljenosti od sama sebe, u trenucima kad, u odsutnosti svijesti o vlastitome identitetu i rasplinuću svoga jastva, sebi postaje strancem. Zbog toga strašno pitanje Tko sam, zapravo? on osjeća poput samosvojna entiteta, tijela koje prebiva u njemu neovisno i uznemiruje ga zbog nemogućnosti dosezanja odgovora na to krucijalno pitanje, koje, kako pripovjedač smatra, „zahtijeva lucidnost dublju i iskonskiju od one što je posjeduje razum“. Tako već na prvim stranicama čitatelj dobiva jasan uvid u cerebralan, kontemplativan karakter romana, koji je do posljednje stranice ispunjen sličnim, autoanalitičkim filozofskim opservacijama.

Izd. Edicije Božičević, Zagreb, 2014.

Dubinom uvida i promišljanja Blecherov junak zbilju oneobičuje, kao da pomnom usredotočenošću uranja u nevidljive irealne sfere onkraj zbiljskoga, probijajući opnu površine stvari i dopirući u njihovu nutrinu, pri čemu se upravo proturječje između jasnoće i zavodljivosti iskaza te maštovitosti uočenog i predočenog pokazuje najvrsnijom odrednicom autorova pisma. Iznimna opservacijska moć Blecherova protagonista čini svojevrsnim alkemičarom koji u zbilju uranja do srži, njezine sastavnice prodornošću uvida transponirajući u sferu iracionalnog i tako materijalnu realnost pretvarajući u metafizičko, neobjašnjivo. Vlastitu opservacijsku moć Blecherov narator objašnjava na način da se pozornim promatranjem površina predmeta i njihova vanjska opna troši i ljušti, ispod čega se ukazuje krvavo, neistraženo tkivo, pulsirajuće i živo, neizmjerno živo, na temelju toga zaključujući kako je neizvjesnost života od izvjesnosti i običnosti naše svakodnevice odijeljena veoma tankom i propusnom opnom. Pritom on izražava i zavist spram ljudi na čije živote iracionalno nema takav utjecaj, koji žive bez uvida ispod površine stvari, od svijeta odijeljeni nepropusnom membranom, dok u njega sve izvanjsko neposredno prodire i predmeti nisu određeni tek uporabnom funkcijom, već zadobivaju metafizička značenja. Jer on je čovjek koji neprestano balansira na granici zbilje i snova, jave i iracionalnog, batrgajući se u zbilji i preklinjući da ga se iz nje probudi, u neku novu stvarnost, zbiljskiju od ove, manje ispunjenu značenjima, a time i lagodniju, manje tjeskobnu i lakše podnošljivu.

Metodom asocijativnog nizanja motiva, iskustava i doživljaja Max Blecher roman ispunjava junakovim sjećanjima na prva seksualna iskustva, hiperrealistički opisuje malograđansku svakodnevicu rumunjske provincije, iznosi dojmove o ljudima, prostorima, sajmištima i kinodvoranama kojima svakodnevno luta promatrajući budno sve oko sebe, ali neprestano zagledan i unutar sebe, propitujući svoje reakcije na uočeno i tako od romana stvarajući svojevrsnu putopisnu prozu krajolikom, ali koliko izvanjskim toliko i mentalnim, krajolikom uma, lucidnoga, britkog, znatiželjnog i neumornog u promišljanju, zapažanju i analiziranju sebe, drugih, svega u sebi i oko sebe. Roman nelinearno ispripovijedan premrežen je i sjećanjima na djetinjstvo, ali i na protagonistov pokušaj samoubojstva, pri čemu se prividna nasumičnost iznesenih pasaža naposljetku ispostavlja svjesnim postupkom svrha kojega je stvaranje dojma o životu kao besciljnosti te s implikacijom egzistencijalnog besmisla, svjetonazorski definirana kao „melankolija nepokretnosti“, a izvorište čega je moguće pronaći u autorovoj biografiji.

Autor je bio enfant terrible rumunjske književnosti, po nesretnoj sudbini, ali i pogledima na svijet i stilskim odrednicama rukopisa blizak našemu Janku Poliću Kamovu. Max Blecher rodio se 1909, mlad je teško obolio i njegov život prerano je okončan već u 29. godini. Iza sebe ostavio je knjigu pjesama te tri romana, od kojih je jedan ostao nedovršen. Roman je Ionesco odmah po objavljivanju 1936. proglasio remek-djelom, no komunistička rumunjska cenzura netom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata roman je zabranila. Blecherovo stvaralaštvo afirmaciju doživljava tek sredinom 1960-ih, kad postaje međunarodno priznat kao jedan od najvažnijih pripadnika europske moderne i svrstan uz bok velikana ondašnje književnosti – Kafke, Schulza, Walsera i Musila.