Potraga za odgovornom javnom riječi

Vjerojatno ni jedna druga glava Kaznenoga zakona nije u posljednjih petnaestak godina bila predmet takve rasprave kao glava kaznenih djela protiv časti i ugleda. Riječ je o tzv. izjavnim kaznenim djelima kojima se kriminalizira iznošenje neistina koje bi mogle škoditi časti i ugledu druge osobe (kleveta), omalovažavanje drugih (uvreda), odnosno povreda privatne sfere (iznošenje osobnih i obiteljskih prilika) i koncepta rehabilitacije osuđenih počinitelja kaznenih djela (predbacivanje kaznenog djela). Žustre rasprave, više ili manje argumentirane, koje se vode još od donošenja Kaznenog zakona 1997. (dalje u tekstu: KZ97) definirale su dva različita pristupa, od kojih je jedan in favorem bezuvjetne depenalizacije tih kaznenih djela, pogotovo kada je riječ o novinarskoj profesiji, a drugi pledira za zadržavanje kaznenopravne represije u toj domeni pa, donekle, i za njezino pojačavanje.

Sandro Botticelli, Kleveta, 1494.

Depenalizacijska struja okupljena oko Hrvatskoga novinarskog društva i potpomognuta nekim međunarodnim organizacijama (OESS) uspjela je još 2004. i 2006. prigodom djelomičnih izmjena KZ97 uvjeriti zakonodavca u nužnost ukidanja zatvorske kazne za ta kaznena djela i potrebu pojačane zaštite razloga isključenja protupravnosti kojom je tzv. novinarska kleveta bila praktički depenalizirana. Da je tomu uistinu bilo tako, potvrđuje i velik broj postupaka pokrenutih zbog tzv. novinarske klevete koji su završili donošenjem oslobađajuće presude zbog primjene tog, u odvjetničkim i pravosudnim krugovima dobro poznata članka 203. KZ97. No do pravoga vrhunca tih rasprava dolazi tek prigodom donošenja Kaznenog zakona 2011. (dalje u tekstu KZ11), koji je znatno restrukturirao tu glavu i uveo novo kazneno djelo sramoćenja, po uzoru na neka strana kaznena zakonodavstva. Upravo slijedom tih rasprava Vlada je, nedugo nakon što je zakon stupio na snagu, njegove izmjene uputila u saborsku proceduru. Ratio legis za tu novelu bili su ponovljeni argumenti, uglavnom iz novinarskih krugova, o tome kako nova rješenja iz te glave KZ11, u prvom redu kazneno djelo sramoćenja, znače opasnost za slobodu javne riječi i vode autocenzuri. Occasio legis bila je nepravomoćna prvostupanjska presuda protiv novinarke Slavice Lukić za članak o poslovanju velike privatne tvrtke objavljen u Jutarnjem listu. Tu je presudu u međuvremenu žalbeni sud ukinuo i vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Kleveta ili sramoćenje

Kazneno djelo sramoćenja uvedeno je po uzoru na švicarsko zakonodavstvo, u kojem ga nalazimo pod nazivom „zlonamjernog ogovaranja“ (Üble Nachrede). Iz zakonskog je opisa vidljivo da je sramoćenje „preuzelo“ dio zakonskog opisa kaznenog djela klevete tj. one činjenične tvrdnje za koje u trenutku njihova iznošenja ili pronošenja počinitelj nije svjestan njihove neistinitosti (koje se sada ograničava samo na svjesno iznošenje neistina). Osim toga, sramoćenjem se kriminalizira iznošenje i pronošenje ne samo neistinitih nego i istinitih činjeničnih tvrdnji koje se ne moraju nužno odnositi na osobni i obiteljski život ili predbacivanje kaznenog djela. Naime prema KZ97 iznošenje činjeničnih tvrdnji (istinitih) bilo je kriminalizirano kroz kaznena djela iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika i predbacivanja kaznenog djela. KZ11 (koji je na snagu stupio 1. siječnja 2013. godine) ne propisuje ta dva kaznena djela, ali se njihov sadržaj na odgovarajući način, prema riječima zakonodavca, može podvesti pod novo kazneno djelo sramoćenja.

I upravo je taj dio sadržaja novoga kaznenog djela koje je u vrlo kratko vrijeme izazvalo brojne prijepore i na određeni način zbunilo sudsku praksu posebno problematičan. Naime, postavlja se pitanje koje još istinite činjenične tvrdnje, a koje se ne odnose na osobni ili obiteljski život drugoga niti na njegovu raniju osuđivanost, a koje mogu naškoditi časti i ugledu drugoga, dolaze pod domašaj nove odredbe. Još važnije, prijeporno je u čemu zakonodavac nalazi ratio znatnoga proširenja kaznenopravne prisile u vrlo osjetljivu području pisane odnosno izgovorene riječi. Takvim je proširenjem, suprotno načelu ograničenja kaznenopravne prisile, znatno proširena zona kažnjivosti na ponašanja koja ne bi trebalo kažnjavati putem kaznenoga zakonodavstva jer nije riječ o ograničenjima slobode izražavanja koja su nužna u demokratskom društvu.

Osim toga, podjela na klevetu i sramoćenje u KZ11 ima još jednu negativnu implikaciju. Naime, kod kaznenog djela klevete teret dokaza je u ranijem kaznenom zakonodavstvu uobičajeno bio na okrivljeniku s obzirom na to da se svatko smatra dobrim (quisquir presumitur bonus), a onaj tko tvrdi suprotno to mora i dokazati. Okrivljenik se mogao osloboditi odgovornosti za klevetu ako bi dokazao istinitost onoga što je iznosio ili pronosio ili da je imao opravdani razlog da povjeruje u istinitost predmetnih činjenica (tzv. dokaz dobre vjere ili pouzdanog izvora). KZ11 više ne dopušta dokaz istinitosti kod klevete s obrazloženjem da onaj tko svjesno iznosi neistinu o drugome (odnosno postupa s izravnom namjerom u odnosu na neistinitost tvrdnji koje iznosi odnosno pronosi) nema pravo dokazivati istinitost klevetničkog sadržaja. Kod sramoćenja je dokaz istinitosti dopušten, no samo ako se radi o sadržaju koji je plasiran u javnom interesu. I dok bi čisto teorijski to razdvajanje iznošenja odnosno pronošenja neistina još i imalo smisla (točno je da se svjesno iznošenje neistina ne može opravdati javnim interesom), praktično je ono posve besmisleno jer se ocjena o tome je li netko određeni sadržaj iznosio ili pronosio znajući za njegovu neistinitost ili pak nije bio siguran u pogledu te okolnosti ne može donijeti a priori, već isključivo po provedenom dokaznom postupku u kojem se utvrđuje je li u pogledu inkriminiranih tvrdnji okrivljenik postupao s izravnom namjerom (pa bi se onda radilo o kleveti) ili s nekim drugim oblikom krivnje (u kojem će se slučaju raditi o sramoćenju). Iz toga razloga klevetu i sramoćenje nije bilo potrebno razdvajati jer je razliku u težini djela (svakako je teže i opasnije kad netko svjesno laže) bilo moguće iskazati prilikom odmjeravanja kazne.

Ovako je kod klevete isključivanjem obrane dokazom istinitosti dovedeno u pitanje pravo okrivljenika na obranu, dok je kod sramoćenja ono u zavisnosti od procjene suda da li je u konkretnom slučaju postojao javni interes za iznošenje ili pronošenje inkriminiranih sadržaja. Procjene koja zbog neodređenosti zakonskog teksta može biti sasvim pogrešna i na štetu slobode javne riječi. Pritom se ne radi samo o novinarima, već i o kritičarima, znanstvenicima i svima ostalima koji participiraju u javnom diskursu. Nadalje, odstupanjem od načela quisquis presumitur bonus u kojem je ratio legis inverzije tereta dokaza kod kaznenog djela klevete, privatni tužitelj doveden je u gotovo nemoguću situaciju da dokaže neistinitost određenih činjeničnih tvrdnji koje mogu škoditi njegovoj časti i ugledu. Konačno, ni terminološki to kazneno djelo ne zadovoljava jer nije u skladu s hrvatskom kaznenopravnom tradicijom i izričajem, a njegov naziv nije u potpunosti u skladu ni s obilježjima bića kaznenog djela s obzirom da je ono konstruirano po modelu delikta ugrožavanja (može škoditi časti i ugledu), a naziv sugerira da se radi o deliktu s posljedicom.

Promjena forme, a ne sadržaja

Pod pritiskom kritika koje su maksimalistički pozivale na potpunu depenalizaciju, a umjerenjački na povratak rješenjima iz KZ97, Vlada je nedavno predložila izmjene kaznenog djela sramoćenja (prijedlog je još u saborskoj proceduri) uvodeći razlog isključenja protupravnosti po sadržaju vrlo sličan onomu iz već spomenutog članka 203. KZ97. No ta se ekskluzijska norma i nadalje ograničava na kazneno djelo uvrede i sramoćenja (prema prijedlogu riječ je o „teškom sramoćenju“) uz obvezu suda da u svakom konkretnom predmetu utvrdi postojanje odnosno nepostojanje javnog interesa. Izmjena naziva djela (teško sramoćenje) sugerira sužavanje zone kažnjivosti, no iz zakonskog opisa djela koji je ostao neizmijenjen valja zaključiti da se radi o promjeni forme, a ne sadržaja. Stoga dvojbe o kojima je bilo riječi i nadalje ostaju.

Šteta je što je propuštena prilika vratiti se na pozicije KZ97 (možda s parcijalnim preinakama u kontekstu zaštite privatnosti – naime, za razliku od našeg zakonodavstva, prema standardima Europskog suda za ljudska prava kod povrede privatnosti ne traži se kolateralno ugrožavanje časti i ugleda osobe čija je privatnost narušena) koji je osiguravao optimalnu ravnotežu između slobode izražavanja s jedne i zaštite časti i ugleda s druge strane. Taj bi propust u daljem raspletu rasprave koja ovim ni u kojem slučaju nije završena, već samo privremeno odgođena, ponovno mogao aktualizirati zahtjeve za depenalizacijom kaznenih djela protiv časti i ugleda i premještanjem te materije isključivo u zonu građanskopravne odgovornosti (odgovornost za štetu). Rasprava o tom pitanju svakako će biti nastavljena, a ishod je teško predvidjeti.