Oratorska šetnja kroz mit

Sunčani grad Radovana Ivšića u režiji Renea Medvešeka trebalo je biti posljednje djelo koje će sezone 2014/15. biti izvedeno na velikoj pozornici HNK-a u Splitu. No neposredno prije premijere doznajemo da je rad na uprizorenju toga hrvatskog djela zamijenjen radom na uprizorenju djela njemačkog autora Rolanda Schimmelpfenniga Idomenej. Kako mi nisu poznati razlozi te zamjene, ne preostaje ništa drugo nego da je pokušam opravdati podsjećanjem na ovu činjenicu: kazalište je živi organizam i kao takvo podložno disanju vremena, a to znači i korekciji zacrtanog repertoara. Ne može se dogmatski, na dugi rok od četiri godine, držati programski pretpostavljenih naslova i pritom ignorirati ona dramska djela koja u aktualnom vremenskom kontekstu izazivaju interakciju kazališne zbiljnosti s gledateljevim zanimanjem.

Dramska situacija zamijenjena je pripovijedanjem / Snimio Matko Biljak

No tim objašnjenjem nisu pobrojane i sve posebnosti slučaja. Zamjenom rada na hrvatskom djelu radom na njemačkom djelu, uskraćeni su vrijeme i prostor pozornice hrvatskom dramskom pismu. No možda bi se i to moglo opravdati ako novo djelo sadržava toliku planetarnu zapitanost da ga je jednostavno bilo nemoguće mimoići. Valja istaknuti drugu i svakako planetarnu neuobičajenost: ove tekuće sezone, 2014/15. na Maloj sceni istog kazališta već je premijerno izveden komad Ronalda Schimmelpfenniga, ime mu je Zlatni zmaj. O toj izvedbi pisao sam u Vijencu od 27. studenog 2014. Dakle, od ukupno četiri dosad premijerno izvedena komada ove sezone dva su ne samo njemačka nego i istog autora. A to je svakako jedinstven slučaj kakvim se u povijesti našega kazališta ne može pohvaliti ni jedan hrvatski niti strani autor.

Idomeneja je Medvešek u Hrvatskoj već režirao 2012. Bila je to ispitna predstava njegovih studenata glume na ADU-u u Zagrebu. I sada, kad smo se već suočili s tim činjenicama, moramo se zapitati: kad je uprava kazališta zamijenila Ivšićevo djelo Idomenejem (jer valjda to nije učinio sam Medvešek sa svojom dramaturginjom Ladom Martinac Kralj), kako se dogodilo da je zaboravila da je njezina Drama ove sezone već uprizorila jednog Schimmelpfenniga pa je stala iza takva repertoara kao da je ni manje ni više nego Hrvatsko narodno kazalište Ronalda Schimmelpfenniga?

Glumice i glumci izlaze pred gledatelja kao osobe koje jesu, ne kao likovi radnje koja će se zbiti. Oni su naši suvremenici. Vrlo su ozbiljni. Doimaju se kao sudionici svečane akademije na kojoj će, što se malo potom i potvrđuje, narativno, s mjestimičnim osobnim uživljavanjem, evocirati zamku u koju je upao trojanski junak Idomenej kad se usudio trgovati s bogom da bi ga taj moćnik poštedio od smrti u oluji koja je zahvatila njegovo brodovlje na povratku kući, u njegovo kraljevstvo na Kreti. Za spas života Idomenej se Posejdonu obvezao da će mu žrtvovati prvoga čovjeka kojeg vidi kad stupi na kopnu. A prvi čovjek kojega je vidio bio je njegov sin. Eto, o tome nam pripovijedaju osobe s pozornice. Pripovijedanje se, dakle, zbiva u prezentu zajedničkoga vremena sudionika pozornice i gledališta, dok se ono o čemu se pripovijeda zbilo u prošlom vremenu. A to znači da se događanje od onoga centralnog interesa gledališta ne zbiva sada, pred gledateljem, što je temeljno svojstvo dramskoga diskursa i pozorničke zbilje, nego da gledatelj o njemu tek sluša kao kad mu dobar čitač čita prozu. Autor iz te osnove prebire i po daljim epizodama antičke mitologije, i to tako da opisu svake epizode suprotstavlja njezin alternativni opis. Time gledateljima sugerira relativnost prvobitnih mitskih konačnosti i odvraća ih od poimanja razloga transcendentne prakse kojom su pojedinci uvučeni u tragediju. Tako se oratorijska šetnja kroz sudbine antičkih junaka očituje kao antireligijska sumnja u smisao mita i ponuda suvremenom čovjeku da iz osnove tih sumnji razmatra nove sumnje, sada neopterećen prvobitnim zadanim granicama svoje moći i ovisnosti o poretku stvari.

Taj novotrend preuzetnog intelektualizma (u kojem je čovjek, a ne Bog kao Bitak, posjednik Istine) očitovan je jasno na nedavnoj pompoznoj demonstraciji Žižekovih alternativnih domišljaja u HNK-u u Zagrebu o sudbini Antigone (s obzirom na Sofoklovu Antigonu). Filozof je, naime, svaku definiranost koja ishodi iz antičke jednadžbe mitske mudrosti potirao novim alternativnim prijedlogom. Tako je, suprotno svom naglašenom ateizmu i njegovoj namjeri, upao u zamku vlastite preuzetnosti: zamjenskim rješenjima do u beskonačnost vrtio se u krugu koji izlazi iz same svoje osnove i redovito se vraća njemu da bi tom putanjom u svijesti promišljenoga primatelja uvijek ponovno rastvorio konačni smisao izvorne mitske priče.

Redatelj i scenograf, a i prevoditelj teksta, Rene Medvešek majstorski je prebacivao izvođače iz informativnih dijelova njihova prebiranja po mitskim epizodama do scena u kojima oponašaju alternative nekoga prošlog događaja. Bila je to artistička igra razumljive i nijansirane govorne fakture koja je na tankoćutan način otkrivala predstavljanje prostornih odnosa u kojima su se našle osobe pripovijedanih mitskih epizoda. Stoga valja kazati da je ozbiljnost redateljskog i glumačkog pregnuća premijernu večer učinila bogatijom od prethodnih, i to je dovelo do sličnog rezultata kao prigodom izvedbe Zlatnog zmaja, komada istog autora. Zato nam s pohvalama valja spomenuti glumce, najprije one već dokazane: Nenada Srdelića, Snježanu Sinovčić Šiškov, Anastaziju Jankovsku, Trpimira Jurkića, a potom mlade i tek diplomirane snage koje su se ravnopravno nosile s iskusnijim kolegama: Nikšu Arčanina, Petru Kovačić Pavlina, Saru Ivelić, Miju Čotić, Pera Eranovića i Bojana Brajčića.

Poimajući kritičke napise kao priloge boljitku kazališne produkcije (ili barem kao njezinu alternativu, kad smo već kod toga) valja mi predložiti premijere četvrtkom, a ne subotom, kad su sudionici premijerne pretplate na vikendu pa gledalište ostaje neispunjeno.