Očekivana jednostranost

Izložba hrvatske suvremene umjetnosti T-HT-a jedno je od rijetkih mjesta na kojima možemo vidjeti presjek produkcije suvremenih autora. Ove godine izabran je 31 rad, uz još tri pozvana umjetnika. Brojni posjetitelji otvaranja pokazali su kako je javnost željna vidjeti što se trenutačno događa iza zatvorenih vrata umjetničkih atelijera. Baš zato, šteta je što je riječ, kao i svake godine, o poprilično jednoznačnom pregledu mahom konceptualne umjetnosti. I dok su posljednji Salon mladih u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika mnogi unaprijed kritizirali kao konzervativan i diskriminirajući, izloženi su ga radovi demantirali. Za ovu izložbu, nažalost, ne možemo reći isto. Više-manje riječ je o očekivanim autorima i tipovima radova.

Na početku izložbe dočekuje nas instalacija Aleksandra Garbina Od krumpira do stolne lampe. Rovinjski kipar izložio je radijator, glačalo, lampu i još nekoliko svakodnevnih uporabnih predmeta. Premještanjem tih predmeta u galerijski prostor, kaže autor, „mijenja se njihov identitet, [...] nestaje intimnost koju su prije premještanja sadržavali te se pretvaraju u objekte ili izlagačke predmete namijenjene široj publici.“ Ne trebamo napominjati koliko je stara i potrošena ideja uporabnih predmeta u galerijskom prostoru. Propitivanjem umjetnosti na način na koji su to umjetnici radili ready made instalacijama više se ništa novo ne može reći. Krumpir je, naprosto, ostao krumpir, spasilo ga nije ni pozivanje na Fibonaccijev niz. Veliki matematičar nije se zaslužio naći u tako banalnu kontekstu.

Marina Paulenka, iz ciklusa Drugi dom

Banalne dosjetke

Kao i obično, na izložbi možemo vidjeti niz videoradova. Predrag Pavić predstavlja rad Šiljenje u kut. Video je to u kojem šilji olovke sve dok ga šiljevina ne prekrije. Radije bismo vidjeli je li štogod nacrtao našiljenim olovkama, jer Pavić je sposoban i za dobra ostvarenja. Ovo nije jedno od njih. Humor, koji proizlazi iz apsurda, a koji je bio namjera – izostao je. U tekstu uz rad piše i da humor poizlazi „iz mehanizacije ljudskog tijela koje, poput kakva stroja, bez prestanka šilji olovke sve dok ga ‘šiljevina’ u potpunosti ne poništi.“ „Inovativna“ ideja tijela kao stroja koji poništava njegov proizvod – priznajte, i vi ste se nasmijali! Fotograf Boris Cvjetanović pak napravio je videorad naslova Toliko toga stane u jedan život, kojim, kako sam kaže, ironizira čovjekovu svakodnevicu i smisao postojanja. Riječ je o mehaničkom, uvjetno rečeno, piliću koji hoda na mjestu, padne, digne se. Ta dosjetka teško da će zabaviti nekoga starijeg od deset godina.

Nešto malo starijima, ipak, bit će zanimljivi radovi, primjerice, Igora Ilića. Mnogo je fotografa zastupljeno na izložbi čime možemo dobiti uvid u tu, trenutačno, vrlo živu scenu kod nas. Ilić izlaže fotografije generacije Y, mladih ljudi rođenih između 1980. i 2000, prikazujući ih kao izgubljenu generaciju koju s jedne strane opisuju kao „lijenu i materijalistički orijentiranu“, a s druge kao „samopouzdanu, odgojenu za potencijalni uspjeh“. U procijepu između tih tvrdnji nalaze se mladi ljude koje Ilić fotografira na tulumima, pripite, ali u kompozicijama koje su citati velikih djela povijesti umjetnosti, poput Michelangelove Pietà, čime oslikava obje strane Y-generacije.

No nisu svi fotografi uspjeli u svojim naumima. Ino Zeljak fotografira ljude u osobnim vozilima, prostoru koji osjećaju intimnim, a opet je javan, jer, kako kaže, te dvije sfere dijeli samo automobilsko staklo. Promatra njihovo ponašanje, koje bi bilo drukčije da su svjesni promatrača. No ništa senzacionalno nije zabilježio, a takav je tip voajerizma nešto čemu svjedočimo svaki dan – bilo da sami promatramo nekoga tko je nesvjestan toga, bilo u medijima. Svatko od nas izložen je pogledima kojih nismo svjesni i to je nešto s čim živimo, tematiziranje Big Brothera poprilično je izlišno. Za zaključak bismo mogli reći da taj eksperiment naprosto nije uspio.

Nije uspio ni eksperiment Davora Konjikušića. On je fotografirao ljude koji traže azil, one, kako sam kaže, između deportacije i odobrenja ostanka u EU. I to na način biometrijskih fotografija, prema uputama policije, ali uz jedan odmak. Naime, on im dopušta ekspresije lica, zadržavajući tako njihovu individualnost. Konjikušić navedene fotografije, u obliku plakata, lijepi na različita mjesta u gradu, kako bi vidio što će se dogoditi s njima. Time je pokušao pokazati kako smo, valj­da, netrpeljivo društvo, no izuzev jednog slučaja, plakati s fotografijama emigranata nisu doživjele goru sudbinu od bilo kojeg drugog plakata političara, glazbenika i slično. Čini se da naprosto nismo toliko netolerantno društvo da bismo reagirali na plakate ljudi druge boje kože.

Učitavanjem značenja poslužio se i Marko Vojnić. U radu Braća govori o problemima radnika danas na vrlo banalan način, fotografijom čovjeka u poderanoj majici koja postaje simbol premise da „rad zatupljuje“, što je pomalo nategnuta poveznica opisa i fotografija.

Jasenko Rasol fotografira, pak, statiste. Ljude, uvijek u drugom planu filmskih i inih setova, stavlja u prvi plan, pritom ne donoseći ništa novo. „Neprimjetni ljudi“ često su u žarištu umjetnika upravo zbog svoje „neprimjetnosti“. Statisti u prvom planu prvoloptaška je dosjetka, izostaje nešto što bi pobudilo emocije u gledatelja.

Igor Ilić, iz ciklusa Generacija Y

Kaznionice i stratišta

Rad Marine Paulenka pak itekako budi reakcije promatrača. Ona je fotografirala kaznionicu u Požegi, jedinu žensku u Hrvatskoj, u kojoj više od 130 žena služi kazne, od šest mjeseci naviše. Hrvatskim zakonom dopušteno je snimati zatvorenike samo na način na koji im se ne otkriva identitet pa Marina Paulenka snima njihove sobe, zajedničke prostorije, frizerski salon i kupaonicu. U različitim djelovima zatvora nailazi na osobne predmete zatvorenica, od crnoga grudnjaka na krevetu do kutije keksa petit beurre. Svaki prizor priča o osobnom i zajedničkom životu zatvorenica, govoreći mnogo više o njihovim sudbinama i životu iza rešetaka nego što bi možda one same mogle, budeći na taj način svojevrsnu empatiju.

Pored spomenutih fotografija nalaze se one Ane Opalić, koja je u fokus stavila domove žrtava koje je snimila u sklopu projekta Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas. Fotografirala je dijelove interijera žrtava rata, pokušavajući tako ispričati dio njihove priče, no snažan dojam koji zasigurno ostavljaju njihova svjedočanstva fotografije ne prenose ni u najmanjoj mjeri.

Političkim progonstvima bavi se i Miran Šabić, koji u Latviji dokumentira sobu u zgradi u kojoj su nekad bili stanovi bogatih, a potom je bila mjesto radnje režimskih mučenja. Grafički je prikazao jednu ćeliju iz neslavnog vremena. Ipak, tu je više riječ isključivo o eksploataciji političkih motiva totalitarnih režima kojoj se mnogi europski umjetnici, a kako vidimo i hrvatski, u nedostatku drugih tema često navraćaju.

Slikarski je dio, očekivano, manje zastupljen. Ipak, mjesto su našli neki dobri radovi, poput onoga slikara Grgura Akrapa Otkazana narudžba, koji u pozadini ima gorko-slatku priču o otkazanoj narudžbi slikarskog djela za romsko vjenčanje. Do narudžbe je došlo slučajno, umjetnik je nagovorio naručitelja na kupnju slike nacrtavši mu glavu konja pri prvom susretu. Ali vjenčanje za koje je namijenjena otkazano je zbog činjenice da je mladoženja začeo dijete s drugom. Slika koja prikazuje konja tako postaje višeznačna, jer umjetnik zaključuje da se osjećao upravo kao konj. Priča bi prošla i kao predložak za almodovarski film. Ostaje pitanje moguće neistinitosti priče. Ali i ako je izmišljena, i ako bi to Akrap javno rekao, rad ne bi izgubio na vrijednosti i zanimljivosti. Dapače, to bi mu dalo još jednu, sasvim novu dimenziju.

Lovro Artuković, jedan od pozvanih autora, izložio je ženski akt i autoportret. Radovi su to u njegovoj poznatoj maniri koji ne odskaču od ostatka njegova opusa, a pokazuju i kako nije minula njegova popularnost na suvremenoj hrvatskoj slikarskoj sceni.

Crteži ugljenom i akvareli Katarine Ivanišin Kardum u seriji Still Landscapes nastali su po fotografijama današnjega stanja diorama u dubrovačkom Prirodoslovnom muzeju i starih fotografija koje prikazuju kako su nekada izgledale. Danas su modeli ptica pokriveni plastičnim folijama koje ih čuvaju od prašine i usporavaju propadanje. Autorica je fotografije napravila uz odškrinut prozor i posebno, difuzno svjetlo. Uz to, kroz otvoreni prozor te ptice nikada neće poletjeti, što daje svojevrsnu sjetnu atmosferu cijelom prikazu, toj, kako sama autorica navodi, „neprirodnoj prirodi pejzaža“. Završimo s onom da „umjetnost čini promatrač“, a ovdje promatrač ima mnogo toga reći.