Nikad dosta baroka

Hrvatski barokni ansambl – HRBA, koncertom pred brojnim slušateljstvom ciklusa Lisinski subotom 7. ožujka obilježio je petnaest godina djelovanja. Ispunjena dvorana ispratila ih je dugotrajnim i oduševljenim aplauzom. Taj je jubilej povod za kraći razgovor s violinisticom Laurom Vadjon, umjetničkom voditeljicom, i dirigentom Sašom Britvićem, predsjednikom HRBA-e.

Laura Vadjon

Što vas je potaknulo da se prije petnaest godina posvetite glazbi baroknog i vremenski bliskih razdoblja?

Vadjon: Bio je to pravi trenutak za osnivanje HRBA-e, nas nekolicina već se neko vrijeme bavila sviranjem stare glazbe, publika je to izvrsno prihvaćala i tražila više... a mi smo entuzijazmom, znatiželjom i radom donosili nove projekte i repertoar rijetko ili gotovo nikad prije izvođen u Hrvatskoj.
Britvić: Postojala je velika želja udružiti se u profesionalni ansambl koji će s vremenom postati sposoban ostvariti stilski čiste i kompetentne izvedbe čitavog raspona baroknih skladbi – od trio-sonate do oratorija i opere – pa smo odlučili formirati Hrvatski barokni ansambl.

Jeste li zadovoljni ostvarenim opredjeljenjem za baroknu glazbu? 

Britvić: Apsolutno. Baroknu glazbu slušaju danas i u Hrvatskoj sve generacije, tako da nam ne nedostaje mlade publike. Naši su koncerti uvijek puni do posljednjega mjesta. To nam dopušta da u budućnost gledamo optimistički.

Saša Britvić

Vadjon:  Barok je definitivno ono što radim u 95 posto svojih projekata. Kako se HRBA razvijala i rasla, meni su se ukazale i neke druge prilike u inozemstvu, gdje povremeno sviram sa stranim ansamblima, a stalna sam članica London Händel Orchestra. Sretna sam da sam mogla izabrati ono što me najviše veseli i što radim predano i sa strašću!

Specijalizacija za povijesno vjernu interpretaciju instrumentalne i vokalno-instrumentalne glazbe baroknoga razdoblja i bliskih epoha, na originalnim glazbalima i njihovim vjernim replikama, trend je u suvremenoj svjetskoj glazbenoj reproduktivi. Vi znate odgovor na pitanje zašto?

Vadjon: Taj, nazovimo trend, traje u Europi već gotovo četiri desetljeća i specijalizirani ansambli za staru glazbu danas su na svjetskim pozornicama uz bok onim tradicionalnim. Mene veseli što su razlike zapravo sve manje jer čak i poneki tradicionalni orkestri angažiraju dirigente, stručnjake na području povijesno obaviještene interpretacije i trude se približiti stilski Bachu, Händelu,Vivaldiju...

Britvić: Dovoljno je poslušati suvremene interpretacije baroknih remek-djela, od Bacha i Händela do Vivaldija i Lullyja, i usporediti ih s romantiziranim verzijama kakve su bile en vogue prije pedesetak i više godina pa će svakom, čak i neupućenom slušatelju biti jasno zašto. Autentični pristup donosi izravnost, energiju i poseban ugođaj – riječ je o rekreiranju uvjeta koje je skladatelj imao kao konstante prigodom stvaranja djela. Danas je gotovo nemoguće zamisliti izvedbe barokne glazbe opterećene romantiziranim predodžbama o monumentalnosti, masivnom zvuku te monolitnim i sporim tempima, kao i pretjeranim agogičkim fleksijama. Svijet se promijenio.

Vadjon: Što se zvuka tiče, razlike su velike... Stara glazbala, crevnate žice, ornamentiranje, improvizacija... i sve ostalo što ansambli za staru glazbu obilato rabe, daleko nadmašuje skromnost i jednoobraznost simfonijskih orkestara, osobito kad se interpretira glazba baroka... mi za razliku od njih govorimo glazbom! Sviramo artikulirano, poštujući frazu, motiv, odnos bilo koje dvije note...  I ne pada nam na pamet da su nam jedini kriteriji pri izvođenju: prebrza ili prespora tempa, glasnoća i glomazni zvuk, i stalno previsoka, klavirski ugođena intonacija. Zato i glazbenici HRBA-e, svi mahom zaposleni u velikim orkestrima u Zagrebu, rado i zdušno sviraju u našim projektima, tu se osjećaju živima i kreativnima!

Objasnite nam pobliže svoje uloge u HRBA-i. Vi ste, Laura, umjetnička voditeljica i koncertna majstorica – prva violina na gotovo svakom koncertu. Vi ste, mo. Britviću, pak predsjednik HRBA-e, a ne dirigent ansambla, jer HRBA pretežno svira bez dirigenta?

Vadjon: Jako je važna podjela posla u ansamblu. Saša odrađuje onaj naporniji i zamorniji dio kao predsjednik i menadžer. To podrazumijeva brigu o financijama, ugovore, papirologiju, pronalaženje i obilaženje sponzora, Gradskog ureda za kulturu, Ministarstva...

Moj je dio posla osmišljavanje sezone, izbor programa, gostiju, rad s članovima HRBA‑e, briga o notnim materijalima, dopisivanje s gostima, organizatorima festivala... zapravo  podrazumijeva i dosta e-mailova i papirologije, ali svakako najviše svirke i akcije.

HRBA ugošćuje instrumentaliste, pjevače, ali i dirigente. Ne zaboravimo Hervea Niqueta, našeg omiljenog Francuza s kojim smo osim mnogih koncertnih programa postavili i Monteverdijeva Orfeja u HNK-u Zagreb... Saša  gotovo u svakoj sezoni ima svoj program, obično vokalno-instrumentalni, koji uključuje i sudjelovanje Zbora Ivana Gorana  Kovačića, kojim je godinama ravnao.

Britvić: Srećom po mene, HRBA ne svira uvijek bez dirigenta. Nekako sam se u HRBA-i specijalizirao za velika vokalno-instrumentalna djela poput Händelova Mesije, Vivaldijeve Glorije ili pak Charpentierovih misa i moteta. S velikim uspjehom HRBA je tako pod mojim ravnanjem imala hrvatske praizvedbe znamenitih rekvijema Jeana Gillesa i Andréa Campre, Lullyjeva Umišljenog bolesnika, koji s velikim uspjehom igra već četvrtu sezonu u zagrebačkom HNK-u, i brojnih drugih…Također, naši ugledni gosti uvijek vode programe na sebi svojstven način – neki s violinom, neki uz čembalo, a neki i dirigirajući.

Tko je od vas dvoje vjerniji ili ovisniji, ali i iskusniji u baroku?

Vadjon: Uz HRBA-u, stalna sam članica London Händel Orchestra, s kojim sviram nekoliko projekata godišnje, evo upravo se spremam u London, gdje je u tijeku London Händel Festival na kojem nastupam svakoga proljeća u nekoliko različitih programa. Posebno sam ponosna što s njima svake godine odsviram i jednu Händelovu operu i što sam dio cijeloga procesa nastajanja. To je nevjerojatno iskustvo jer živim u sredini koja potpuno ignorira Händela kao opernog skladatelja i to je velika šteta...

Također sviram često s ansamblom Antiphonus te Zborom HRT-a u projektima stare glazbe... Monteverdija, Bacha, Händela, Jelića, Uspera, Lukačića... i drugih hrvatskih kompozitora. Snimila sam s njima i dva nosača zvuka. Vrlo često nastupam uz orgulje ili čembalo, posebno mi je zanimljivo otkrivati povijesne orgulje diljem Hrvatske, to je pravo bogatstvo što mi imamo!

Britvić: Ja obožavam barok, ali često i rado izvodim i suvremenu glazbu. Opera mi je također jako bliska, kao i veliki oratoriji klasike i romantike. Jedan od meni najdražih nastupa bio je ravnanje Wagnerovim Parsifalom u zagrebačkom HNK-u.

Imamo u Hrvatskoj dugogodišnji festival barokne glazbe u Varaždinu, od prije nekoliko godina i ranorujanski u Korčuli, uz povremene barokne orijentacije kakve je bio lani u Dubrovniku, kao i druge priredbe bliske toj glazbi. Hrvatska glazbena umjetnost očigledno je dobro barokizirana?

Vadjon: Razdoblje baroka bogato je fantastičnim djelima instrumenatalne i vokalne glazbe koja se u Hrvatskoj još nikada nisu izvodila. Za festivale u Hrvatskoj imamo mnoštvo neostvarenih želja. Kad bih imala priliku postaviti jednu pravu Händelovu operu scenski i dva oratorija poluscenski, a to su projekti o kojima sanjam, sigurna sam da bi i šira glazbena javnost bila oduševljeno barokizirana!

Britvić: Nikad dosta baroka!