Neumjesne diskvalifikacije

Doista je Srećko M. Džaja ovaj put otišao malo predaleko u simplificiranju mojih stajališta (vidi: „Post scriptum o Lovrenovićevu poimanju pučke kulture u Bosni i Hercegovini“, Vijenac br. 545); otišao je dotle, da to poprima ton svojevrsne (ideološke) presude. Poslušajmo njezine zaključne točke: 1) „Lovrenović se kreće u okvirima serbokroatističke paradigme“; 2) njome se „nastojalo neutralizirati BH-konfesionalnu baštinu ali bezuspješno“; 3) „Jugoslavija se raspala, a serbokroatistički projekt sve se više urušava“.

Consummatum est, nema se više o čemu raspravljati!

Međutim, problematika odnosa između tzv. visoke i pučke kulture je takva i tako važna za današnja (ne)razumijevanja složenoga kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine da bi rasprava tek trebala početi, a po mome uvidu njome se osim Srećka Džaje i moje malenkosti zapravo nitko ni ne bavi, pa mi je sasvim nejasna hitnja i neumjesnost tog tona i ideoloških diskvalifikacija kojima me Džaja ušutkuje, a raspravu zamrzava. A braniti se od njegovih serbokroatističkih i jugoslavističkih diskvalifikacija i aluzija nepotrebno mi je, jer su u mojim prethodnim tekstovima i knjigama stajališta sasvim dovoljno nijansirana i pojmovno diferencirana.

Do eventualnoga drukčije intoniranog i impostiranog razgovora o ovim temama, navest ću za ovu priliku samo jedan iz neiscrpnoga kataloga fenomena kulturnoga naslijeđa Bosne i Hercegovine, koji pokazuju kako na području pučke kulture nije lako primjenjiva Džajina odsječna formula varijabilnosti, nego je nužno operirati drukčijim, osjetljivijim „alatima“ i predodžbama. (Upravo za takve pledira se u mojemu tekstu Kulturni identitet Bosne i Hercegovine?)

Riječ je o ogromnom i prevažnom kompleksu pučkoga književnog pjesništva, koje u modificiranim formama živi i danas. U tom pjesništvu (epskom i lirskom jednako) postoje, naravno, i razlike koje djelomično ilustriraju Džajinu tezu o varijabilnosti, no te su razlike sporedne naravi u odnosu spram fundamentalnih poetičkih načela i sredstava na kojima to pjesništvo počiva i koja ga dominantno obilježavaju, a koja spadaju u onaj fond zajedničkih kulturotvornih mehanizama o kojemu se govori u mome eseju. Najkraće rečeno, radi se o cjelokupnoj prozodiji toga pjesništva, s jezično-metričkim „etalonima“ (deseterac i osmerac kao najčešći, ali i neki drugi, rjeđi metrički obrasci), s tipičnom metaforikom, simbolikom i imaginarijem – tu je sve u velikoj mjeri zajedničko.

U tom smislu do anegdotalnosti je poznat književni paradoks fra Lovre Šitovića; on u svojoj Pisni od pakla, Mleci, 1727, ispisuje žestoku religijsko-ideološku osudu deseteračke epike, a sam to radi savršenim, zvonkim desetercima, koji su mu kao jezični i poetički model očevidno intimno poznati i familijarni. Ili primjer najpopularnije liturgijske pučke pjesme Zdravo tilo Isusovo, koja je i u metru, i u ritmu, i u jeziku, i u osjećajnom timbru sva ispjevana u spomenutom poetičkom ključu pučke lirike. A u korpusu svjetovne pučke lirike taj moment je još daleko prisutniji. Primjera je bezbroj. Na drugom mjestu spominjao sam kako na mađarskome jugu katoličke djevojke, nasljednice davnih doseljenika iz Bosne, i danas pivaju svoju staru poravnu pismu „Vezak vezla mlada Kata, lipa divojka“, koju – u istoj melodiji, metru i ritmu, i u istom osnovnom tekstu – muslimanke u Bosni pjevaju kao svoju: „Vezak vezla Adem kada, mlada nevjesta“...

Navodim primjer pučkoga pjesništva ne da bih kontrirao, nego da bih na njemu pokazao kako je tema odnosa između visoke i pučke kulture silno izazovna za nova istraživanja i interpretacije, uz poželjne i potrebne uvide iz mnogih znanstvenih područja – antropološkoga, književnoteorijskog i književnopovijesnog, jezičnog, povijesnog itd. A fiksacije na serbokroatizam i jugoslavizam ne bi smjele biti smetnja i prepreka takvim istraživanjima.

Moje dosadašnje dugogodišnje bavljenje ovom temom navelo me da o kulturnome identitetu Bosne i Hercegovine mislim kao o kompleksnoj strukturi za koju je odredbena istovremenost zajedničkih elemenata i različitih kulturno-civilizacijskih slojeva. Akcent je, dakle, na istovremenosti i na supostojanju. Figurativno, taj model identiteta izrazio sam na drugome mjestu ovako: kulturni identitet Bosne i Hercegovine ponaša se kao duga – u njoj možemo raspoznati svaku zasebnu boju, ali ne možemo odrediti granicu među njima. To je sasvim različito od onoga što mi se u Džajinim opaskama uporno pripisuje.