Na tragu teorije

Cvjetko Milanja je nesumnjivo najustrajniji i najproduktivniji tumač hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća. U desetak svezaka taj je književni znanstvenik pobilježio, opisao, imenovao i interpretacijski usustavio manje ili više karakteristične prakse pisanja i poetičke paradigme toga doba. Kada se učinilo da je njegov impozantni hermeneutički mozaik dovršen, Milanja se još jednom vratio svojoj omiljenoj temi – časopisu Pitanja i njegovoj ulozi u našem literarnom prostoru. To se dogodilo u knjizi Pitanjaška ideja književnosti, tiskanoj potkraj 2014. u nakladi zagrebačke Altagame. Knjigu čine dva dijela: prvi donosi autorov esej „Poetološko-teorijska elaboracija“, a drugi „pjesničke primjere jezgrene grupe pitanjaša“, tj. poveće izbore pjesama Branimira Bošnjaka, Darka Kolibaša, Ivana Rogića Nehajeva i Borbena Vladovića.

Spasitelji označitelja

Budući da nas Milanja vraća intelektualnom nasljeđu časopisa Pitanja, ponovimo najvažnije. Časopis je počeo izlaziti 1969. – uređivali su ga Branimir Bošnjak (glavni urednik), Stanko Posavec, Darko Kolibaš i Slobodan Šnajder. Na njegovim su stranicama angažirano promišljane goruće ideološke teme poput studentskoga pokreta, socijalističke opozicije, ograničenog suvereniteta, reforme sveučilišta, odnosa federacije i republika, socijalnih razlika i sl. Književnost, jezik i umjetnost motre se iz novih teorijskih i metodoloških očišta, pričem prednjače poststrukturalistički i psihoanalitički pogledi. U tu svrhu marljivo se prevode tekstovi francuskih autora poput Jacquesa Derridaa, Jacquesa Lacana, Julie Kristeve, Michela Foucaulta, Rolanda Barthesa, Gillesa Deleuzea, Michela Deguya, Paula Ricoeura, američke autorice Susan Sontag, njemačkoga estetičara Maxa Bensea, filozofa Herberta Marcusea i dr. Najagilniji u prevođenju tekstova i posredovanju novih ideja bio je Darko Kolibaš. Upravo je on u prijevodima i vlastitim esejima u naš intelektualni prostor uvodio pojmove poput logocentrizma, fonologizma, traga, razlike, razluke i sl. Važna je i uloga slovenskoga filozofa Slavoja Žižeka koji je prilično redovito objavljivao u časopisu. Ukratko Pitanja su promovirala nov naraštaj teoretičara, kritičara i pjesnika, koji je i stvarnost i umjetnost shvaćao bitno drukčije od prethodnika.

Izd. Altagama, Zagreb, 2014.

U hermeneutičkom zagovoru pitanjaške ideje književnosti Milanja najprije ustvrđuje da je koncept časopisa bio dekonstrukcijski. Pitanjaši su na temelju teorijske literature koju su čitali i prevodili, na temelju vlastitoga odnosa prema neposrednoj tradiciji te na temelju „dekonstrukcije društvenog i umjetničkog konteksta“ uočili da je umjetnost bliža duhu znanosti, da su joj značajke „hladnoća, nesentimentalnost, egzaktnost, problematičnost“ te su na tim zasadama oblikovali „novi stil, drugačiji ukus, novu ljepotu“. Nastojeći što izravnije uputiti na uporišta pitanjaških lirskih iskustava, Milanja poseže za usporedbom s prethodećim modelima – krugovaškim i razlogaškim. Glavnu razliku među trima praksama pisanja nalazi u tome što su krugovaši i razlogaši – „skloni idealizaciji i apsolutizaciji“ – vjerovali u moć i neupitnost jezika, dok su se pitanjaši usredotočili upravo na njegovo radikalno promišljanje. Pritom „krugovaši su držali da spašavaju modernistički model poezije, dakle artističko, razlogaši pak da spašavaju svijet, povijest, egzistenciju, dakle ontološko. Pitanjaši, pak[...] vjerovali su da spašavaju tekst (označitelje), dakle oznakovljenje“. Slijedi li se ponuđeno tumačenje, može se zaključiti da su nam se – kamo god se okrenuli – nudili spasitelji. Očito je riječ o tri naglašeno različita shvaćanja mjesta i uloge pjesništva, o tri nesumjerljive paradigme mišljenja i pjevanja. Pitanjaška se praksa pisanja nerijetko smatra primjerom postmodernističke prakse. Ima li se na umu radikalno propitivanje statusa jezika i subjekta, mogućnosti govorenja i pisanja, ona to svakako jest. Međutim, ako se kao važno obilježje postmodernizma uzima trpeljivost prema prošlim literarnim iskustvima i ambivalentan odnos prema tradiciji, onda su pitanjaši modernisti. Uostalom kada Milanja kaže da su se poduzeli spašavanja jezika, njihova je misija predočena izrazito važanom, tj. ekskluzivnom, polemičnom i sveobuhvaćajućom. Jer spasitelji označitelja na koncu su ipak spasitelji; posreći li im se, mogli bi se prometnuti u spasitelje svega što je znakovne prirode – poezije, egzistencije, povijesti, svijeta itd.

U ocrtavanju pitanjaškoga teorijskog uma Milanja se usredotočuje na koncepciju subjekta, tematizaciju jezika i status teksta. Najkraće, prema njegovu razumijevanju, lirske subjekte pitanjaških pjesnika karakterizira lakanovski rascjep, oni se „stječu iz manjka“,  „pišu tekst kako bi se izbrisali“ (Kolibaš), „sanjaju za izgubljenim“ i to izgubljeno nalaze „u pojedinim praksama – rada, pisanja“ (Rogić Nehajev); pitanjaško Ja koje pristupa nekome tekstu već je mnoštvo tekstova; sam se tekst „odljepljuje od autora, a značenje mu se osamostaljuje“ jer tekst nije dovršena cjelina nego vazda otvoren proces, koji dubinski rad označitelja neprestano mijenja uvodeći u igru različite tekstualne tragove. 

Razgovorni negovor nas nagovara

Drugi dio knjige Pitanjaška ideja književnosti nudi antologijske portrete četvorice reprezentativnih autora. Ti su portreti dvočlani – nakon sažetoga poetičkog opisa iskustva izabranoga pjesnika slijedi izbor tekstova koji upućuje na to da je dotični jezgrene postavke pitanjaškoga koncepta razvijao i obnavljao u različitim dionicama svoga opusa. Četiri pitanjaška asa poredana su abecednim redom. Izbori su pomni, zorno predočuju poetičke koordinate izdvojenih pjesnika i dobro predočuju karakter književnosti zamišljene i promovirane na stranicam Pitanja.

Branimir Bošnjak predstavljen je sa 45 tekstova. Prema Milanji, taj pjesnik inzistira na ideji traga (pretpostavlja dekonstrukcijski rad i označiteljsku potragu za smislom), na esejističkom prokazivanju slikovnosti kao sile koja prikriva subjekt i svijet te na tematizaciji pukotine koja se otvara između pojedinca i zajednice. Bošnjakovi tekstovi vrve paradoksalnim izrazima i iskazima kojima se nastoji proniknuti u prirodu govora, npr.: „Govorimo dok se nijemost / Ulijeva u nas“, „bučno ništa“, „Razgovorni negovor nas nagovara“, „Koliko govora kako bi se prešutjelo / ono neizrečeno“, „govorimo iz mrtvog govora“, „blistava šutnja“, „svevideći slijepci“. Bošnjak ustrajava na filozofičnoj mistifikaciji manjka, izmještenosti, on se neprestance vraća „semantičkim gladovanjima“, „semantičkim tjeskobama“, „semantičkoj izdaji“, „semantičkoj krađi“, govori o „smrti, mučenju, zatiranju tijela znaka“, tvrdi da su „riječi paketi koji ne stignu u beskonačnost svijeta“, da je „tekst ljubomoran na krematorij“ te da piše naslijepo da se „slova stignu dogovoriti“. Držim da Bošnjakovu poetiku, odnos prema temi, ali i mogućnosti komunikacije s tom poezijom dobro oprimjeruju sljedeći stihovi iz zbirke Semantička gladovanja:

Pripovijest je to o objašnjenjima Znaka. O

identitetu. Potom o semantičkom purizmu, o

plamtećem znaku koji nam naređuje da se bavimo

bitnim Znaka i njegovim određenjem u budućem.

Sve je ostalo nebitno i samo nas skreće s puta.

Ti i takvi stihovi ne obraćaju se „nedužnom“ čitatelju, koji bi iz čista mira romantičarski „uživao“ u poeziji. Oni traže osviještena recipijenta, čovjeka spremnog na sukreaciju i sofisticirani dijalog s teoretičarima jezika i semiotičarima, čitatelja koji će razmišljati o znakovnome karakteru svijeta i mišljenja o njemu, o proizvodnji i vrstama značenja, pa i o različitim licima poezije. U svakom slučaju čitatelj treba pristati na diskurz zasićen uvriježenim, priručnim i metaforičkim pojmovljem, gust i strog diskurz koji naizmjence treba teorijski podupirati i potkopavati.

Metateorijske pjesme,
retoričko obilje, konkretizam

Najradikalniji i najtamniji pitanjaški pjesnik je Darko Kolibaš. Objavio je knjige Rez (1969) i Hoc igitur, corpus (1970). Ključne riječi i izrazi u njegovim tekstovima su: razlika, trag, rasjek, razvid, odgoda, znak, nesvodivo gibanje, razluka, zarez, gibanje izmicanja, tijelo, razdor itd. Kada je o njegovu lirskom subjektu riječ, on se dohvaća, prepoznaje i (samo)utvrđuje u iskazima poput „Nit sâm mjesto Nit s ičim razmjenjiv“. Kolibaš je posve zatvorio vrata tradicionalnoj poetičnosti, njegove se pjesme – kako Milanja ustvrđuje – „moraju promatrati više kao tekstualistička strategija“, one su „teorijski usidrene“, one su „metateorijske pjesme“, a „estetsko /je/ premješteno na proizvodni proces teksta pjesme kako bi se ilustriralo (zrcalilo) teoriju.“ Tekstualni je materijal u pravilu gestualno razmješten po prostoru stranice, čime se čitatelja potiče na semantizaciju tog prostora i nelinearno čitanje. Tekst pjesme nerijetko obrazuju dva naglašeno različita iskazna niza. Nacrt Kolibašove pjesme pomalja se u međuigri citata i fragmenata tekstova različita podrijetla (T. Akvinski, Ph. Sollers, J. Derrida, M. Heidegger, F. Novalis. Empedoklo, S. Mallarmé, Parmenid, S. Freud) s jedne strane i subjektovih rečenica, komentara, dodataka i zametaka iskaza s druge strane. Autor na prirodu odnosa između lijeve i desne strane upućuje matematičkim i drugim simbolima, a u dijelu teksta koji sâm piše koristi isticanja, verzal, pune i isprekidane linije, točkice, zagrade, rastavljanje riječi na slogove ili grafeme i sl.

Treći autor, Ivan Rogić Nehajev, izgradio je zasigurno najretoričniji pitanjaški pjesnički opus. Idejno, i on nastoji izokrenuti postojeći sustav vrijednosti, prodrijeti u nepoznato (Tamu) i afirmirati prešućeno (Tijelo, Razliku). Tematski, Rogić prikuplja ranorodne motive (Etrurija, Sredozemlje, glagoljica, figurae veneris), što ima za posljedicu sučeljavanje proturječnih civilizacijskih smislova i simbola. Polemičan odnos prema kontekstu stalan je podtekst Rogićeve poezije, a ironija ključan element njezine atmosfere i glasa njegova subjekta. Sam je autor jednom zgodom zapisao: „Ironija je dio one postmetafizičke vedrine koja nastupa onda kada se lirski subjekt odvoji od pastoralne i egzistencijalne plošnosti.“ Stilski, Rogićev diskurz obilježava obilje na svim razinama. On ludički osvještava tvarnost jezika, provodi radikalnu restilizaciju tradicije, izdvaja enigmatičnost stare grafije, travestira poznate slike i prizore, maniristički iscrpljuje temu. Gomilanje je izrazito karakterističan postupak za njegovu praksu pisanja – Maleš je svojedobno govorio o „orgijastičnom kumuliranju leksika“, a Milanja je istu stvar opisao kao „označiteljski rad koji se osamostaljuje do te mjere da postaje ‘ne-razuman’“.

Izbor okončava sa 43 pjesme Borbena Vladovića. Njegovoj poetici Milanja pripisuje tri bitna obilježja koja ju svrstavaju u samu jezgru pitanjaškoga projekta. Ta je poetika: a) konkretistička (pjesma je grafička ikona, autor se poigrava s doslovnom tvarnošću jezika), što u prvi plan stavlja proces vizualizacije teksta; b) pop-artistička jer nastaje „od kolaža, poetske dosjetke, ludizma“, konkretističke redukcije ‘predmeta’, njegove serijalnosti, „zamjenjivosti, vulgarizacije, komercijalizacije“ i c) lirska (od devedesetih) jer funkcionira kao „inventura uspomena, dnevnih stvari i predmeta, osjećajnosti, pejzaža, osobne intime, sve do egzistencijalnih problema“. Vladović nam slovnim materijalom teksta iscrtava riječ-kocku, riječ-alku, pisaću mašinu, ispisuje lipogramski geg o tome kako je puklo slovo O i sl. Njegovo pjesništvo šarmira neočekivanim učincima koji se dadu izvući iz p(r)okazivanja doslovnosti, ponavljanja i (s)likovne geometričnosti. Ono je komunikacijski vjerojatno najotvorenije od četiri predstavljena poetička koncepta.

Dvojbe i pitanja

Knjiga Pitanjaška ideja književnosti vraća nas u vrijeme u kojemu su se poezija, njezina uloga i smisao shvaćali naglašeno drukčije nego danas. Iz te nesvodive razlike izvire važnost Milanjina hermeneutičkog i anatologičarskog podsjećanja na postulate i prakse pisanja svojih vršnjaka. Na marginama te knjige niču načelna i ambiciozna pitanja koja (sukladno ambicioznosti pitanjaškoga projekta) dotiču samu bit poezije. Artikulirat ću dva:

1. S čime smo zapravo suočeni u situaciji kada pjesnička praksa hotimice želi biti oprimjerenjem teorije? Rašireno je naime uvjerenje da poetska misao prethodi teorijskoj spekulaciji, dapače da je poezija prvotna, neprepisiva, neopisiva, da ju je nemoguće do kraja racionalizirati. Ako ‘prepisuje’ teoriju, može li poezija uopće stići do te svoje diskurzivne prvotnosti ili je možda od te prvotnosti i poetičnosti odustala?

2. Pojedini su pitanjaški tekstovi toliko tezični, otvoreni i ‘nedovršeni’ da je legitimno pitati se kako se čitatelj pripušta i uvlači ‘u igru’. Ako mu je prepuštena tekstualizacija znakovnih, sintaktičkih i semantičkih naplavina u toj mjeri da postaje jedina izvjesnost poetičnosti teksta, dvojba je zdravorazumska: čime se taj čitatelj rukovodi kada žeđ za kreacijom odluči utažiti obuhvatnom konkretizacijom tuđega umjesto pisanjem vlastitoga teksta?

Držim da su dvojbe poput navedenih najbolja preporuka Pitanjaške ideje književnosti Cvjetka Milanje. U eri sveopćeg olakšavanja stvari ona nas iznova suočava s mišljenjem o počelima. Osjeti li koji njezin čitatelj nelagodu ili nervozu, svrha joj je već ispunjena.