Izgubljen u konceptu

U kazalištima za djecu prvi je i često ključan potez redatelja odrediti dob publike kojoj se obraća te joj prilagoditi koncept, od predloška preko redateljskih rješenja do izgleda scene, kostima, lutaka i ostalog. Na tom prvom koraku zapeo je redatelj predstave Guliverova putovanja Ivan Kristijan Majić, kao predložak odabravši Swiftov klasik pisan za odraslu publiku, koji je danas lektira učenika viših razreda osnovne škole. Umjesto da se odluči za jednu ili drugu publiku (mjesto postavljanja govorilo bi da je riječ o drugoj), Majić je odlučio „nahraniti sve“, no na kraju nitko nije izašao sit.

Ivica Lučić / Snimila Dubravka Petrić

U funkciji sveobuhvatnosti dramaturginja Marijana Fumić predstavu je oblikovala od tri Guliverova putovanja, u Liliput, Brobdingang i Laputu, dramaturški ih povezavši tanušnim nitima kojima je zajednički junakov pokušaj zbližavanja sa sinom, čime se na kraju predstave neuvjerljivo potvrdila istinitost Guliverovih putovanja i zaokružila cjelina. Želimo li dramaturški povezati priče, mogli bismo Liliput, u kojemu je istaknuto političko prepucavanje Liliputanaca, iščitati kao presliku naše političke scene, Brobdingang, u kojemu su mali ljudi tek igračke u kavezima velikih vladara, ukazuje na rezultat takve politike, dok se u Laputi trguje „znanjem“ koje su, zbog prethodno opisanih prilika, zamijenile besmislica i glupost marketinški upakirane u obilje „pametnih“ riječi. Već se po ovom pomalo nategnutu tumačenju vidi da se predstava ne obraća djeci 8+, kako stoji u programskoj knjižici, već odrasloj publici. To u načelu nije problem, osim što u dramaturškom sloju nije provedeno dokraja, no problem je što se u izvedbenom, auditivnom i vizualnom sloju predstava usmjerava djeci, što dovodi do diskrepancije.

Prvi dio, Putovanje u Liliput, jedna je od omiljenih tema lutkarskih kazališta, koja u susretu malenih Liliputanaca i velikog Gulivera pronalaze brojne mogućnosti za lutkarsko igranje. Taj aspekt iskoristio je i Majić, no tek na formalnoj razini, male stolne lutke (uz pokoju štapnu) rasporedivši oko Gulivera i pustivši ih da statično stoje i nižu bujice rečenica, prepucavajući se o političkim prilikama. Sitne lutke redatelj je odlučio u ideji zgodno povećati „povećalom“ projiciranim na platno, no dobili smo tek prije snimljene lutke, ogoljene od lutkara i scenske živosti.

Lutkarski sloj utišan je u Brobdingangu, u kojemu je Guliver bio tek igračka u krletki velikih vladara. Svijet golemih Brobdingangovaca redatelj je pokušao dočarati neuvjerljivom velikom rukom i pomalo jezivim okom koje je povremeno kroz platno promatralo Gulivera zamorca. Nažalost, i ovdje je propuštena prilika lutkarskoga poigravanja odnosima veliko-malo i pozicijom Gulivera kao lutkice za igru.

Laputa je postavljena na sceni pretvorenoj u tri govornice, što već u konceptu priziva govor, potvrđen u izvedbi, te je dodatno spustila ritam i uspavala ionako predugu cjelinu.

Iako predstava preopterećena riječima i siromašna na scenskoj akciji nije uspjela razigrati glumce, potvrdila je kvalitetu ansambla Dječjega kazališta u Osijeku. Njegov trud potvrdila je priča u Liliputu, u kojoj su Edi Ćelić i Lidija Kraljić Zavišić maksimalno razigrali statične lutke. Ćelićev Reldestral dopadljivo je lebdio u lelujavom balonu, dok je Skyresg Bolgogalm Lidije Kraljić Zavišić oživio „akciju“ na dvorcu koliko god je mogao. Ivica Lučić, koji je u predstavu uskočio u posljednji trenutak, Gulivera je oblikovao čvrstom i postojanom poveznicom cijele predstave, dok su Aleksandra Colnarić (u alternaciji s Ingom Šarić), Snježana Ivković, Đorđe Dukić i Areta Ćurković izvukli maksimum iz ne odveć razvijenih likova koje su tumačili.

Uigranoj glumačkoj ekipi pridružio se vrlo privlačan vizualni sloj predstave u kojemu je Ria Trdin spojila Swiftovo vrijeme kroz kostime s maštom lagano odmaknutom u grotesku u vrlo dopadljivim lutkama i svijetu Liliputa. Sve je dodatno omotala scena kojom je dominiralo platno u funkciji jedra kao simbola putovanja. Sa scenskim svijetom fino se slagala glazba Ivica Murata, podcrtavši spoj povijesti i mašte.

Zbog svih pozitivnih aspekata još više žalimo što je redatelj Ivan Kristijan Majić propustio priliku razigrati glumce i stvoriti idejno i izvedbeno punokrvnu lutkarsku predstavu. Tada bi bilo znatno manje bitno obraća li se predstava djeci, mladima ili odraslima, jer dobre predstave lako pregovaraju sa svim publikama.