Iz radionice češke nogometne književnosti

Malotko će se danas usuditi osporiti tvrdnju da je nogomet neizostavan popularno-kulturni, ekonomski i politički fenomen svijeta u kojem živimo. Premda sintagma o „drugoj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“ zvuči već pomalo otrcano, stvarnost je (a dovoljno je samo osvrnuti se na recentnu hrvatsku zbilju) gotovo svakodnevno potvrđuje. Karel Poláček (1892–1945), češki književnik židovskoga podrijetla koji je dijelio tragičnu sudbinu više od osamdeset tisuća čeških žrtava holokausta, važnosti nogometa bio je svjestan i prije više od osamdeset godina. To nas, doduše, i neće osobito začuditi ako se samo površno upoznamo s poviješću nogometa na Starom kontinentu, odnosno na srednjoeuropskim prostorima. Naime, popularnost te igre vrlo se brzo prelila iz matične (engleske) kolijevke u druge zemlje, među kojima je Češka predstavljala jedan od važnijih nogoloptačkih bastiona (u Pragu su, primjerice, još u posljednjem desetljeću 19. stoljeća osnovana dva slavna praška kluba, Slavia Prag i Sparta Prag). Usporedno s velikim rastom popularnosti nogometa i njegovim omasovljavanjem, u češkoj sredini dolazi do procvata književne produkcije, koja je sve više pažnje i prostora pridavala nogometnim preokupacijama. Vrlo hvaljen i popularan Poláčekov roman Muškarci u ofsajdu (Muži v offsidu, 1931), s podnaslovom Iz života nogometnih navijača, jedan je od reprezentativnijih primjera tih tendencija u (međuratnoj) češkoj književnosti.

Izd. Disput, Zagreb, 2013.

Literarna oda nogometu

Nakon što su 1930. u jednom češkom humorističnom časopisu izlazili u nastavcima, Muškarci u ofsajdu objavljeni su kao knjiga već sljedeće godine, praktički u sam osvit nogometne književnosti (spomenimo da je poznati roman Jurija Oleše Zavist, u kojem se prvi put detaljnije opisuje nogometna utakmica, objavljen svega četiri godine prije Poláčekova djela). Zahvaljujući hrvatskom izdanju (Hrvatsko filološko društvo i Disput, prevoditeljica Dubravka Dorotić Sesar), hrvatski nogometoljupci (i ne samo oni) bogatiji su za još jedan biser pionira nogometne lektire. Onomu koga zanima kako izgleda češka varijanta literarizirane „nogometne groznice“ (da se poslužimo naslovom svjetske uspješnice Nicka Hornbyja) na samim začecima svoga povijesnog razvoja, Poláčekova oda nogometu poslužit će kao nezaobilazno štivo. Nogomet u Muškarcima u ofsajdu lišen je glamura i reklamnih slogana velikih korporacija, tu nema skupo plaćenih zvijezda ni njihovih menadžera. U osamdesetak godina, koliko je prošlo od objavljivanja Muškaraca u ofsajdu, nogomet je doživio tektonske igračke, tehničke, sociokulturne i ekonomske promjene. Ipak, dvije su stvari, i to one od vitalne važnosti za taj sport, ostale nepromijenjene: lopta je i dalje okrugla, kao što je i istinska navijačka strast za nogometom i danas ista. Čitatelje će stoga možda iznenaditi koliko su Poláčekovi Muškarci u ofsajdu i suvremena ostvarenja nogometne književnosti zapravo slični.

Muškarci u ofsajdu nisu, dakako, roman isključivo o nogometu ili navijačima koji posjećuju nogometne utakmice, kao što to nije nijedno djelo nogometne književnosti. Nogomet je u Poláčeka ruho kojim je pripovjedač ovio svoje događaje iz praške periferije, vizura iz koje se pripovijedaju zgode i nezgode praške svakodnevice. Ta nam svakodnevica ne pokazuje svoje tmurne strane, i to naprosto zato što one u Muškarcima u ofsajdu i ne postoje, a ako već i postoje, bogato su začinjene humorom ili pak parodirane. Vrlo uspio humor i suptilna ironija pripovjedača dojmljive su odrednice Poláčekova djela, dok vrlo kratka poglavlja ubrzavaju ritam naracije i dinamiku događajnosti, što lako može pridonijeti dojmu da čitamo scenarij za filmsku komediju. Ne čudi uostalom da je filmska industrija gotovo trenutno prigrlila roman i prepoznala u njemu priliku za transformaciju u filmski medij. Naime, još iste godine kada je objavljen, po romanu je snimljen istoimeni film. Poláčekovo ime time je duboko urezano i u povijest češke kinematografije, jer je posrijedi jedan od prvih čeških zvučnih filmova.

U središtu radnje romana nekolicina je likova: Emanuel Habásko stariji i njegov sin Emanuel Habásko mlađi, trgovac Richard Načeradec i njegova supruga Hedvička, Emilka Šefelínova i njezin otac Šefelín te udovica Ouholičková. Sve njih u klupko uzajamnih odnosa povezat će upravo nogomet, a nogomet će biti i faktor koji će to isto klupko razmrsiti. Konstitutivni elementi fabule sagledani su iz perspektive nogometa koji izravno ili neizravno determinira živote svih likova i njihove postupke. Emanuel mlađi u sukobu je s ocem Emanuelom starijim jer besposličari i kreće se u sumnjivu društvu. Situacija se pak uvelike mijenja upravo na nogometnoj utakmici dvaju praških nogometnih klubova, Slavije Prag i Viktorije Žižkov, na kojoj se Emanuel mlađi i Richard Načeradec, inače gorljivi poklonici suparničkih klubova među kojima vlada veliko rivalstvo, sukobljavaju i gotovo fizički obračunavaju. Obojica završe na policiji, a kako Emanuel mlađi nema novaca da podmiri kaznu za remećenje javnoga mira, Načeradec mu se smiluje i zapošljava ga u svojoj radnji. Emanuel će zahvaljujući tomu uskoro upoznati svoju ljubav Emilku, čime će doći u sukob s njezinim ocem, strašnim gospodinom Šefelínom. Nakon što Emilka zatrudni, njezin je otac odlučan da ubije mladića koji joj je oduzeo čast i okaljao obiteljsko ime te kreće u svoj osvetnički pohod. No umjesto nasiljem, roman završava činom vjenčanja Emanuela i Emilke kao konvencionalnim happy endom. I ključna zbivanja vezana za Emanuela starijega povezana su s nogometom. Nakon što u euforiji zbog postignutoga gola omiljenoga kluba zagrli udovicu Ouholičkovu, koja se u tom trenutku „slučajno“ zatekne pokraj njega na stadionu, Emanuelu starijem postavljen je vrlo ozbiljan ultimatum – ili će je uzeti za ženu ili će ga ona tužiti zbog povrede časti. Od dosadne udovice naposljetku ga spasi fotografija s nogometne utakmice; zašto i kako, to ipak ostavljamo čitateljima da sami otkriju. Otkrit ćemo samo to da svi muškarci, koji se u Poláčekovu romanu u određenom trenutku zateknu u ofsajdu, naposljetku uspješno izlaze iz svojih „nedopuštenih pozicija“...

Svevremenost Poláčekovih likova

„Najvažnija sporedna stvar na svijetu“, kao što vidimo, čini kulisu svih važnijih događaja u romanu. Štoviše, život je u Poláčekovu djelu promišljan kao niz „nogometnih strategija“, na nj se primjenjuje nogometna taktika, životni potezi izjednačeni su s potezima nogometaša (nije li to na tragu Sartreove tvrdnje o nogometu kao metafori života?), obred vjenčanja Emanuela mlađeg i Emilke poprima obrise nogometne utakmice, jer ga tako vide muški likovi u romanu... Obredni karakter nogometa, njegova sakralizacija, postupak je koji se neprestano provlači Poláčekovim romanom. „Navijanje“ u Muškarcima u ofsajdu ima negativne konotacije i izjednačeno je s neobjektivnim i pristranim drukanjem; protagonisti romana ljubav spram omiljenog kluba, bez obzira je li posrijedi Slavia, Sparta, Viktoria Žižkov ili pak čehoslovačka reprezentacija, poistovjećuju s vjerom (religijom) i same sebe s odanim vjernicima, dok je odbacivanje tog kluba ravno herezi. Kao i u svakoj drugoj vjeri, i u ovoj nogometnoj vjernici se susreću s vlastitim strepnjama i sumnjama, prolaze kroz osobne krize, preispituju vlastito vjerovanje i gaje nade, iščekujući konačnu pobjedu svoga tima.

Poláčekov roman i danas je vrlo živ i pitak. Aktualnost Muškaraca u ofsajdu počiva u humoru koji je suvremenom čitatelju još blizak, u jeziku koji je vrlo razigran, u činjenici da su navijačke manire i navijački pogled na svijet, ta opsesivna zaokupljenost nogometom koji likovi u romanu čak i sanjaju, preživjeli do današnjega dana. Preostaje nam jedino da Muškarcima u ofsajdu poželimo mnogo novih navijača. Pristranih ili nepristranih, subjektivnih ili objektivnih, zapravo je svejedno. Jer književnost je, baš kao i nogomet, stvar srca koliko i razuma.