Identitet gradova nestaje

U Galeriji Catherine Couturier u Houstonu zagrebački fotograf Stanko Abadžić predstavlja se izložbom umjetničke fotografije znakovita naslova Prisjetimo se. Abadžić izlaže crno-bijele umjetničke fotografije naglašene vintage-estetike, a umjetničkim izrazom priziva tipičnu miteleuropsku opuštenost i individualnost. Kadrovi zaustavljeni u prostoru i vremenu odupiru se pritiscima napretka pod svaku cijenu, sveprisutnoj površnosti i prisilnom umrežavanju ljudi i njihovih osjećaja. Naglašena uravnoteženost kompozicije i skladnost motiva, usklađenost i uglađenost sadržaja slike odlike su Abadžićevih radova koji posjeduju naglašenu komponentu duhovnog mira. Svaka fotografija zasnovana je na vlastitom raspoloženju, dok ugođajne vrijednosti Abadžić gradi osnovnim jezikom klasične fotografije. Geometrijska čistoća kompozicije jednostavnost vrlo često duguje zlatnom rezu, odnosno klasičnom odnosu prema objektu fotografiranja. Humanizam Abadžićevih fotografija utemeljen je na nostalgiji za vremenima u kojima su ljudi ovisili jedni o drugima, bili emocionalno usklađeni i povezani, tjelesno i duhovno. Abadžićeve fotografije izložene u Houstonu obol su tipično europskom osjećaju ponosa i pripadnosti, onom načinu života koji je još usklađen s unutrašnjim ritmovima, disanjem i otkucajima srca što ih prate dubina i silina emocija, stanovita radost života suprotstavljena pasivnom konzumerizmu i posvemašnjem nedostatku osobnosti.

Snimio Ognjen Karabegović

Kako se ušli u krug američkih galerija?

U krug američkih galerija koje se bave vintage-fotografijom ušao sam preko Češke, gdje sam živio sedam godina. Percepcija češke fotografije kod američke publike i galerista mnogo je jača nego percepcija naše fotografije, jednostavno zato što je Češka ranije i temeljitije krenula u promociju svojih fotografa, a to sustavno radi i danas. Kada retroaktivno gledam na to razdoblje u Pragu, mogu reći kako mi je Prag bio utočište u vrijeme kada su iz Vukovara stizale loše vijesti (Abadžić je rođen u Vukovaru, op. a.). Život u prognanstvu nije nimalo lak, ravnotežu sam tražio u estetici i bezvremenoj ljepoti fotografije. Imao sam mnogo vremena za istraživanje grada, otvorili smo se jedno drugom, prožimali, dijelili emocije i vjerojatno je to publika osjetila, jer kako drukčije objasniti činjenicu da se galeristi, i to ne samo u Americi, najčešće odlučuju za praški ciklus.

Kakvo je vaše američko iskustvo s kolekcionarima i ljubiteljima umjetničke fotografije kao što je, primjerice, Alex Novak, jedan od najutjecajnijih američkih sakupljača?

Poznanstvo s Alexom Novakom bila je nevjerojatna slučajnost, možda na neki način čak i nužnost. Dok sam živio u Pragu, moje je fotografije kupovao galerist Jiri Jaskmanicky, on ih je, a to tada nisam znao, nosio na sajmove fotografija u Ameriku. Na jednom takvu sajmu Alex Novak od njega je kupio dvije moje fotografije. Nisam to znao sve dok po povratku iz Češke nisam jednom prigodom surfao internetom i naletio na galeriju Alexa Novaka. Profil njegove galerije odgovarao je mom senzibilitetu i klasičnim crno-bijelim fotografijama. Poslao sam mu mail i za pet minuta došao je odgovor da on, Alex Novak, već ima dvije moje fotografije. Nisam mogao vjerovati i tek kada mi je otkrio od koga ih je kupio krug se zatvorio. Zamolio me da mu dam nekoliko dana da pregleda moje fotografije te me odlučio dugoročno zastupati, s tim da je odmah kupio petnaest fotografija. Dodatno sam odabrao još toliko i poslao mu ih u komisijsku prodaju. Alex Novak je stara škola i od fotografije očekuje snažan utjecaj na emotivno polje promatrača.

Kako je došlo do suradnje s teksaškom galerijom Catherine Couturier u Houstonu te do realizacije izložbe Let’s Remember?

Galerija Catherine Couturier ranije se zvala John Cleary Gallery, vlasnik je preminuo i galeriju je kupila Catherine Couturier. Alex Novak bio je prijatelj Johna Clearyja, pokazao mu je moje fotografije i potom je u Houstonu organizirana moja prva izložba. Prodaja je bila jako dobra pa se Cleary odlučio zastupati me. Kada je nakon njegove smrti Catherine Couturier preuzela galeriju, kupila je šesnaest primjeraka fotografije Pred ogledalom, što mi se nikada prije nije dogodilo. Kada sam je pitao zašto uzima šesnaest istih fotografija, rekla mi je kako će ih sigurno prodati. I istina, fotografija Pred ogledalom jedina je moja fotografija u ediciji od 25 primjeraka koja je rasprodana i više je nemam pravo prodavati. Fotografije za izložbu Let’s Remember odabrala je voditeljica galerije Alessandra Guidi di Bagno prema osobnom ukusu spajajući praški, jadranski i pariški ciklus.

Izlažete izbor iz više različitih ciklusa. Prag, Pariz, Jadran… što najviše privlači američku publiku?

Najveći interes postoji za praški ciklus, možda zato što sam u tom gradu živio punih sedam godina i bio s Pragom u posebnom odnosu. No tu je i zanimanje za jadranski ciklus, posebno za fotografije koje podsjećaju na svijet koji nestaje, a koji je na našim otocima još očuvan, osobito ako snimate izvan turističke sezone, u vrijeme kada se otok vraća uobičajenom ritmu i jednostavnosti. Što se gradova tiče, problem je u tome što europski gradovi sve više sliče jedan drugomu, to je posljedica globalizacije koja ih ujednačuje. U pješačkim zonama europskih gradova susrećete iste marke, iste multinacionalne koncerne, polako, ali sigurno posebnost se gradova gubi.

Kako vas doživljava američka publika, odnosno kako američku publiku doživljava Stanko Abadžić?

U Americi me zastupaju četiri galerije i to je činjenica u kojoj leži odgovor na pitanje kako me američka publika doživljava. U Americi postoji dio publike koja ostaje vjerna klasičnoj crno-bijeloj fotografiji. To su publika, galeristi i kolekcionari s kojima dijelim iste estetske vrijednosti. No kada su u pitanju konkretni ukusi, više puta iznenadili su me izborom fotografija. Nikada, zapravo, ne možete znati zašto je netko tko vas ne poznaje odabrao neku određenu fotografiju. Pretpostavljam kako ga dirne samo njemu poznat detalj, sadržaj, atmosfera ili emocija. I to je razlog zašto je poželi imati.

Kako danas živi suvremeni umjetnički fotograf od svojega rada u SAD-u,
a kako u Hrvatskoj?

Živi skromno, neće biti bogat, no živi povlašteno, a to znači da radi ono što voli i tako zarađuje za život. Američko tržište ostvaruje 80 posto ukupne prodaje fotografija u svijetu, stoga je dovoljno malo kako biste sačuvali slobodu, nezavisnost i kreativnost. Da bi to potrajalo, nije moguće sjediti na dvije stolice, morate biti posve posvećeni i koncentrirani, ukratko, život za fotografiju i od nje. Svi znamo kako fotografija u Hrvatskoj još nije prihvaćena kao umjetnost pa stoga i nema tržišta fotografije. Poznata su mi samo dva kolekcionara, Tomislav Kličko i Petar Smiljanić, a to je za tržište umjetničke fotografije premalo.

U Americi vas zastupaju galerije, prate vas cijenjeni časopisi i portali koji se bave umjetničkom fotografijom. Poznato ste ime među kolekcionarima. Recite nam nešto o svom američkom iskustvu i njihovu pristupu suvremenoj umjetničkoj fotografiji?

Ako promatrate američke galerije, one su uglavnom specijalizirane, neke zastupaju suvremene fotografe, druge klasične, i ta je podjela vrlo gruba. Ako kao fotograf tražite mjesto pod suncem, vaš profil mora odgovarati profilu galerije, nema tu svaštarenja. Tako je i sa kolekcionarima. Neki skupljaju fotografije prema autorima čije su cijene u uzlaznoj putanji, drugi skupljaju određeno razdoblje, treći po nacionalnoj pripadnosti, četvrti skupljaju ratnu fotografiju i tako redom. Problem je u tome da se fotografije koje postižu najvišu cijenu počinju tretirati kao nekretnine, zna se kako će na sljedećoj aukciji njihova prodajna cijena biti viša. Primjer je, recimo, fotografija Andreasa Gurskog. U svemu tome premalo se govori o stvarnoj vrijednosti fotografije, više se govori o brojkama i cijeni. Autor tako pomalo gubi dio svoje aure, a njegova sudbina na tržištu prepuštena je kustosima, galeristima i aukcijskim kućama. To je ona druga strana.