Granice slobode određuju načela

Sloboda govora u današnjemu svijetu nosi značajke duhovne situacije post­moderne. Valja napomenuti da njezino je filozofsko tematiziranje započeo Jean-François Lyotard, koji shvaća istinu kao paralogiju (grč. parálogos, nerazložan); ona je pluralna i mnogolika, neodređena i fluidna. Takvoj relativiziranoj istini odgovara negativno shvaćanje i zaigrana uporaba slobode: riječ je o slobodi od, slobodi od ograničenjâ. Jasno je da i sloboda govora odnosno iznošenja „istine“ tu biva razuzdana od spona odgovornosti te se promeće u puku samovolju.

Tarik Kulenović, Darko Polšek, Sunčana Roksandić Vidlička, Mirko Bilandžić i Davor Derenčinović / Snimio Mirko Cvjetko

U prilog slobodi govora i toleranciji često se navodi Voltaireova izjava: „Gospodine, ne slažem se s vama, ali do smrti ću se boriti za vaše pravo da iznosite svoje mišljenje!“, no valja reći da su sloboda govora i tolerancija nerijetko suprotstavljeni zahtjevi. Voltairea ne treba jednostrano i tendenciozno prokazivati niti ga nekritički veličati – on je zaista gorljivo promicao duh snošljivosti, ali je bio i vrlo netolerantan ne samo prema Katoličkoj crkvi nego i prema drugim kršćanskim crkvama (protestantskim i pravoslavnim). Videći izvor kršćanstva u starozavjetnome židovstvu osudio ga je kao „najveći, najgori i najodvratniji oblik fanatizma“. A time su uz Židove i kršćane pogođeni i muslimani, kao treća starozavjetna „religija Knjige“.

Moralna panika

Nažalost, svijet su nedavno zgrozile tragične posljedice sukoba postmodernoga libertarijanizma prožeta hazardnim ljevičarskim anarhizmom i islamskoga fundamentalizma odnosno fanatizma, kada je u terorističkome napadu na satirični tjednik Charlie Hebdo u Parizu 7. siječnja ubijeno dvanaestero ljudi zato što su na naslovnici toga tjednika više puta objavljene uvredljive karikature proroka Muhameda (Charlie Hebdo često je izrugivao i kršćanske i židovske svetinje). Razumije se da zlodjelo islamskih terorista nije ničim opravdivo te ga treba jasno i odlučno osuditi – ali se uz to valja zapitati jesu li nesretni novinari i karikaturisti slijedili Sokratovo shvaćanje istinske slobode kao težnje „činiti najbolje“ (práttein ta béltista) ili su se vodili borbenim geslom francuske revolucije: liberté. Nerazboritim revolucionarnim entuzijazmom ponesen sadržaj toga gesla jest ono što Hegel naziva „apstraktnom slobodom“, neograničenim prostorom difuzne slobode bez ikakve odgovornosti kao njezina etičkoga korelativa. Zato i nije riječ o pravoj, razložnoj, konstitutivnoj slobodi, slobodi za, slobodi koja je dar i ujedno zadatak – nego je posrijedi samovolja kojoj je jedini cilj vrijeđanje i provociranje drugih i drukčijih. Zanimljivo je spomenuti kako je za Charlie Hebdo BBC kazao da je dio visoko cijenjene tradicije francuskoga satiričnog novinarstva koje se, između ostaloga, skandaloznim naslovima izrugivalo kraljici Mariji Antoaneti uoči Francuske revolucije.

Tragičan slučaj tjednika Charlie Hebdo i njemu slični slučajevi potaknuli su vrlo važne socijalne polemike, koje su u nekim zemljama poprimile oblik „moralne panike“. Neotklonjivo su se nametnula pitanja: koji su temelji pravnih i moralnih razgraničenja u slučajevima uvreda, kleveta i sramoćenja? Postoji li hijerarhija ljudskih prava, odnosno postoje li situacije u kojima se pravo na slobodu izražavanja smije ili mora ograničiti i, ako postoje, o kojim je okolnostima riječ? Kako riješiti socijalne probleme koji nastaju zbog različitih vjerskih i etničkih koncepcija slobode govora? Kada postoji pravo na difamaciju? Kako uz slobodu govora zaštititi i „manjinska prava“? Što smijemo smatrati poticanjem na nasilje? Koji je utjecaj multikulturalizma na nestajanje navodno jasnih granica zapadnjačke „slobode govora“?

O navedenim je pitanjima bilo riječi na tribini Sloboda govora – danas, koja je u organizaciji Odjela za sociologiju Matice hrvatske održana 4. ožujka u Matičinoj velikoj dvorani u Zagrebu. Skupu se kratkim pozdravnim govorom najprije obratila Jasminka Lažnjak, predsjednica Matičina Odjela za sociologiju. Moderator je bio Darko Polšek, a kvalificirane i prikladne odgovore na naznačena pitanja podastrli su predavači: Davor Derenčinović s Katedre za kazneno pravo Pravnoga fakulteta u Zagrebu; Mirko Bilandžić s Odsjeka za sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; zatim Sunčana Roksandić Vidlička, viša asistentica na Katedri za kazneno pravo Pravnoga fakulteta u Zagrebu te Tarik Kulenović, predavač na Islamskome pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Bihaću te na Katedri za antropologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Davor Derenčinović govorio je o međunarodnim standardima koji se odnose na judikaturu i jurisprudenciju Europskoga suda za ljudska prava, navlastito o standardima koji se tiču slobode vjeroispovijedi u kontekstu uvredljivih karikatura proroka Muhameda u Francuskoj, Danskoj i nekim drugim državama. Osvrnuo se i na slučaj hrvatske novinarke Slavice Lukić, koju je tek drugostupanjski sud oslobodio krivnje za kazneno djelo sramoćenja, a prvostupanjsku je presudu Derenčinović nazvao „lošom primjenom lošega zakona“.

Zatim je Sunčana Roksandić Vidlička istak­nula to da Ustav Republike Hrvatske jamči ne samo slobodu izražavanja, koja nije apsolutna, nego jamči i zaštitu osobnoga i obiteljskoga života. Budući da nečiji ugled može biti teško narušen i uništen, čime čovjek doživljava svojevrsnu „civilnu smrt“, pravo na privatnost štiti se na višoj razini; što ne znači da se u nekim slučajevima na sudu neće odvagivati suprotstavljena prava. Sunčana Roksandić Vidlička potom je kazala kako u novome Kaznenom zakonu (koji je prošao prvo čitanje u Saboru) nema kaznenoga djela sramoćenja, nego je ono zamijenjeno „teškim sramoćenjem“, koje će biti znatno teže dokazati.

Zviždači ili izdajnici

Moderator Darko Polšek upitao je na koga pada teret dokazivanja, a Davor Derenčinović odgovorio da za razliku od drugih kaznenih djela, gdje dokazivati mora tužitelj, kod ovih kaznenih djela teret dokazivanja pada na okrivljenika (onoga tko je uvrijedio, teško osramotio ili oklevetao tužitelja), jer se polazi od pretpostavke da je svaka osoba dobra dok se ne dokaže suprotno (Quisque praesumitur bonus, donec probetur contrarium).

Davor Derenčinović potom je kazao da je pravo na slobodu izražavanja „esencijalna fundacija demokratskih društava“, a to pravo nije samo liberalno nego je i funkcionalno demokratsko. No ono nije stečevina ni standard globalne naravi jer pripada razmjerno malenu broju država judeo-kršćanskoga, odnosno zapadnoga civilizacijskog kruga. Odnos između pravnih pravila ili propisa i pravnih načela Derenčinović je odredio s obzirom na stvarne i pravne mogućnosti realizacije slobode izražavanja u najvećoj mogućoj mjeri, pri čemu se u svakome pojedinom slučaju odvaguje „intenzitet interferencije između dvaju prava“: slobode izražavanja i zaštite privatnosti. Pritom je neprekoračiva granica slobode određena načelima: sloboda govora ne smije poticati na nasilje (npr. terorističke čine); ne smije se povlađivati nasilju ni vrijeđati njegove žrtve.

Mirko Bilandžić govorio je o tome u kojim se sve situacijama smije derogirati pravo na slobodu izražavanja. Ponajprije se osvrnuo na rasipanje i razglašivanje tajnih informacija u slučajevima Edwarda Snowdena i Juliana Assangea. Premda se može vrednovati pozitivnim njihovo htijenje da u interesu svjetske javnosti i prava na informiranje ukažu na to što u današnjemu svijetu rade moćne države, u prvome redu SAD, oni su otkrili podatke koji nose oznaku tajnosti te su time ugrozili nacionalnu sigurnost – ne samo pripadnikâ tajnih službi nego i mnogih građana. Zbog takvih postupaka ne treba ih smatrati zviždačima, istaknuo je Bilandžić, nego nacionalnim izdajnicima. U sukobu dvaju prava uvijek treba dati prednost temeljnomu pravu, a to je pravo na sigurnost. Bilandžić je k tome spomenuo primjer stanovitoga francuskog predsjednika koji je imao nekoliko ljubavnica: novinari su za to znali, ali te podatake nisu iznosili u javnost jer su procijenili da je tajni ljubavni život predsjednika Republike, koji je svojevrsna institucija, pitanje nacionalne sigurnosti.

Sloboda govora kao uteg izvozu

Tarik Kulenović započeo je izlaganje kratkom genezom dvanaest stoljeća duge prisutnosti muslimanâ na tlu Europe, njihove inkulturacije i suživota s ostalim Europljanima. Nedvosmisleno osudivši ubojstva ljudi prilikom napada na satirični tjednik Charlie Hebdo, istaknuo je da taj tjednik pripada 20. stoljeću i modernizmu, a da je napad na nj postmodernizam, izraz promijenjenoga duha vremena u 21. stoljeću. Osvrnuo se i na primjer Saudijske Arabije, koja je prestala uvoziti robu iz Danske i Nizozemske zbog toga što tamošnje vlasti u ime slobode govora toleriraju izrugivanje poslanika Muhameda. Saudijska Arabija poručila im je kako razumije njihovu slobodu govora, ali ih moli da i oni razumiju njezinu slobodu da prestane od njih uvoziti proizvode – kazao je Tarik Kulenović.

Uslijedila je jednosatna rasprava u kojoj je između ostaloga rečeno da ti događaji ponajmanje imaju veze s religijom, nego da, istaknuo je Bilandžić, „dimenzije islama služe kao ideološki interpretativni okvir za političke ciljeve“. Što se tiče pitanja javnoga iznošenja podataka o privatnome životu političara, objašnjeno je da ti podaci smiju i trebaju biti objavljeni ako je to relevantno za ono što političar javno zastupa. Davor Derenčinović naveo je primjer: „Ako netko zastupa konzervativna stajališta o svetosti braka, a ima četiri ljubavnice – onda to više nije njegova privatna stvar.“

Kao svojevrsni sukus tribine nameću se Derenčinovićeve riječi da svaka sloboda mora imati nekakvu društvenu funkciju, a ta je funkcija da „razmjenjujemo misli i pridonosimo stvaranju boljega društva u svim segmentima“. S time su se složili svi nazočni u prilično ispunjenoj velikoj dvorani Matice hrvatske.