Gleđ i Gleđević

Dok prolazim gradom, padaju mi na um svakojake stvari, imena mjesta, ljudi, pojmovi, popularne pjesme, ulomci iz opera, iz solističkih klasičnih skladbi, iz orkestralnih skladbi, iz zborova... Tako mi je neki dan pao na pamet Antun Gleđević (1659–1728). Tko mi je taj? Ne mogu reći ni da mi je pred oči iskočio neki lik ili neko djelo. Iskočilo je samo jedno davno deponirano ime, nepotrebno poput tolikih drugih, ali bar znam odakle je, kamo ga smjestiti (što ni za mnogo mlađe akvizicije više ne mogu reći). Taj je Gleđević iskočio iz svojedobno dobrano prorađene knjige Mihovila Kombola o starijoj hrvatskoj književnosti. Voljela sam taj fakultetski predmet. Podsjećao me na, također dragu, povijest glazbe (svjetske i domaće), o kojoj sam slušala na satovima kod dr. Huberta Pettana, na drugom katu muzičke škole (Lisinski) u Gundulićevoj ulici, s pogledom na zgradu preko puta, koju na toj visini ne bih s ceste ni pogledala. I u jednom i u drugom predmetu više sam i učila i saznavala o onome oko starije književnosti i oko glazbe nego o samoj književnosti, odnosno glazbi. Ne znam zašto sam mislila da i toga Antuna Gleđevića, kao i, u jednom vremenskom odsječku njegova suvremenika, Timoteja Gleđa (oko 1696–1787), treba zapamtiti. Gleđević je bio dubrovački (ipak minorni) pjesnik i satiričar, a Gleđ prevoditelj, poglavito Pietra Metastasija (preveo je gotovo sve drame toga talijanskog književnika na hrvatski). No današnji svijet ne zna više ni o njihovu autoru, Metastasiju, a kamoli o prevoditelju Gleđu. Zapravo ni mene oni ne zanimaju zbog književno-povijesnih zasluga. Zanimalo me znače li što njihova prezimena i – ako da – što. Jer očito je da je prezime Gleđević izvedeno iz Gleđa. No je li u korijenu ipak neka opća imenica? Sve je i potaknulo jedno iznenadno pitanje: što je to gleđosan? Lagala bih kad bih rekla da sam onako, iznebuha, znala što znači. Kao ni mnogi koje sam ja to pitala. Zvuči vrlo neobično, pa mi je to bio poticaj da se uputim u istraživanje.

Naravno da je osnovna riječ gleđ / gleđa, negdje se javlja i u obliku gleč (emajl na porculanu). Današnjim, razumljivijim, rječnikom rečeno, bila bi to caklina, pokost, glazura, emajl. Svim tim riječima zajedničko je da se na nešto nanosi neka druga tvar koja onu prvu prekriva. Tako caklina dolazi od nečega što se sjaji, od nečega što podsjeća na staklo, jer se i samo staklo negdje kaže caklo. Kad se nešto sjaji, kad blista, kažemo i da se cakli, da svijetli. Prasl. *stьkló nastalo je kao posuđenica iz got. stikls, što je značilo čaša, vrč. Za zubnu staklastu površinu kažemo caklina ili ocaklina, pa se već i iz ovoga lijepo vidi da su se i tzv. sinonimi (pravih ionako nema) polarizirali i povezali s nekim predmetima, a s drugima nisu. Za kolače ne kažemo da su presvučeni ni caklinom ni ocaklinom, još manje emajlom ili lakom, nego glazurom. Kao što za metalno posuđe presvučeno staklastom poluprozirnom ili obojenom tvari koja ga štiti i/ili ukrašuje kažemo emajlirano posuđe. Emajlirati se, doduše, može i porculan, keramika, staklo, no za takve predmete kažemo da su pocakljeni, a ne emajlirani. Budući da se got. stikls nalazi i u lit. stiklos (staklo, čaša), riječ potječe iz vremena dok Slaveni i Balti još nisu bili razdvojeni.

Neki dan ispao mi je jedan metalni lončić iz kredenca i otkrhnuo mu se emajl na ručki i na dnu. Riječ emajl preuzeli smo preko njem. Email iz fr. émail (emajl, glazura), a ova je pak iz stfr. *smalt, što znači taljenje. Emajl je prvotno bila tvar koja se nanosi na neki predmet rastopljena. Danas je to obično silikatna prevlaka, no u prošlosti se emajliralo i drugim tvarima. 

Uz tolike televizijske emisije o kuhanju, riječ glazura svima je razumljiva. Ni etimološki nije zagonetna. Dolazi od njem. Glasur, a to od Glas, staklo. Glazura je tanak staklasti sloj kojim se prevlače keramički, porculanski ili metalni proizvodi, a u spravljanju jela to je preljev koji se nanosi na slatka ili slana jela da se sjaje.

Visokim sjajem želimo istaknuti i neke uporabne predmete, npr. automobile i namještaj, ali i neke dijelove tijela, npr. nokte. Svi se ti predmeti lakiraju, na njih se nanosi sloj laka. Lak je u današnjim europskim jezicima posuđenica (njem. Lack, fr. laque, sjajna boja, sjajna koža), koja, kao i mnogi izrazi za šminku, dolazi iz arap. lakk, a ovo iz još starijega sanskrta lākhā, u istom značenju. Bila je to rastopljena smola koja je, nanesena na neki predmet, davala sjajnu prevlaku. Čini se da je u podlozi bila crvena boja, crvenjeti se, pa bi to bilo prvotno značenje laka – crvena boja.

Za lakiranje automobila specijalizirali su se posebni majstori, lakireri ili pokostari. Premda Bratoljub Klaić u rječniku stranih riječi kaže da je pokost hrvatski naziv za lak, ipak ni pokost nije lišen stranih elemenata. Tako njem. Quast znači deblji kist ili pimzl kojim se ta tvar nanosi. A kad je riječ o namještaju, često se spominje firnis ili firnajz (pokost, lak), politura, uljasta ili smolasta tekućina kojom se mažu (politiraju) predmeti od drva kao zaštita ili ukras. No nije dosta samo nanijeti tu uljastu tekućinu na namještaj. Valja je i dobro utrljati, a tu i leži objašnjenje riječi politura, politirati, polirati (od lat. polire, gladiti). Politura u prenesenom značenju jest onaj vanjski ulašteni sloj koji pokriva pravo stanje stvari.

I zidovima u stanu prije ličenja treba stanovita preparacija; valja ih gletati. Po pučkoj etimologiji, svatko bi najprije pomislio da to dolazi od njem. glätten, izravnati, ugladiti, glačati, laštiti, nanijeti na njih tanak sloj kako bi se ona „druga ruka“ boje lakše i bolje primila. No i u toj gleti / gleči nazire se grč. glittón, što znači ljepljiv. Kako vidimo, u svim tim primjerima jedna se tvar stavlja na drugu, preko druge, povrh druge, a njihovi su nazivi odabrali s kojom će se tvari stopiti – sa staklom, keramikom, metalom, jelima ili noktima (na rukama i nogama).

P. S. Gospodinu Jošku Marušiću (biblijski): Ti (dobro) kaza.