Duhovita i tužna priča

Predstava Pivo, nastala prema istoimenoj komediji Mire Gavrana i premijerno prikazana u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskoga 5. ožujka pred prepunim gledalištem, zrcalni je odraz Gavranove komedije Sladoled: dok se u Sladoledu prikazuje život majke i kćeri od početka do kraja pa ponovno od početka života, u tekstu i predstavi Pivo prikazuje se život oca i sina od rođenja djeteta kojemu je majka umrla drugi dan nakon poroda do ponovno uspostavljena sretnoga života s ocem u očevoj 83. godini. Miro Gavran dobro poznaje sve finese izrade dramaturškoga ključa za uspjeh u Teatru Gavran koji vodi sa suprugom Mladenom Gavran, istaknutom dramskom umjetnicom. Komedija Pivo, koja se upravo prevodi na njemački, engleski, poljski i ruski jezik, poigrava se stereotipnim predodžbama o muškom svijetu i odlasku na pivo te implicitnom rečenicom „Idemo na pivo“. Redateljica je Helena Buljan, istaknuta hrvatska glumica s velikim pedagoškim iskustvom na Akademiji dramske umjetnosti, koja režiju najvećim dijelom pretvara u minucioznu redateljsko-glumačku suigru s glumcima.

Jakov Gavran i Zlatko Ožbolt / Snimila Berislava Picek

Kao i u prvom dijelu duološke komedije, i u njezinu zrcalnom nastavku prikazuje se zajednička sudbina roditelja i djeteta, a u toj sudbini svojevrsna dokumentaristička alegorija ljudskoga života. Zlatko Ožbolt, u ulozi neimenovana Oca na početku predstave sa studentske dvadeset i tri godine kao samohrani otac pokušava umiriti dvomjesečnoga Sina u kolijevci, a na kraju predstave Jakov Gavran kao tad šezdesetogodišnji Sin Ivo pokušava udobrovoljiti depresivnoga oca, osamdesettrogodišnjaka, da ponovno počne raditi kao teniski trener, spremajući ga za turnir veterana 60 plus. Zlatko Ožbolt tako na pozornici prolazi put od 23. do 83. godine, a Jakov Gavran od 8. do 60. Početni snimljeni dječji glas u kolicima i dječji plač koji se čuje snimljen iza pozornice kao provodni motiv prikaza novoga života vješto i precizno rabi redateljica određujući tempo predstave „statusno prosječne“ hrvatske obitelji. Scenografija Marte Crnobrnja dobro ocrtava tri temeljna i skromna prostora života i predstave: klupa u parku s lijeve strane pozornice pretvara se u klupu u svlačionici nakon teniskoga treninga i klupu u domu umirovljenika, u sredini prostor šanka kafića-gostionice Tačke označava žeđ za pivom kao žeđ za životom muških protagonista, a s desne strane skromno namješten očev stan mjesto je odrastanja, svađe i pomirenja oca i sina. Kostimi u realizaciji Emine Kušan konkretiziraju odjeću kao topao, ljudski znak dvojice protagonista. Izbor glazbe Nevena Zebića poantira protok predstave: kolica koja vozi Otac postaju kolica koja vozi Sin, a glavna je igra upravo igra u kojoj Otac i Sin oponašaju mehanizam tzv. tačaka, tj. kovitlanje života s teretom i promjenljivom srećom koje izgrađuje kuću odnosa.

Gotovo filmsko nizanje kadrova i sekvencijsko rezanje života uz naizgled jednostavan, a inteligentno napisan dijalog omogućuje glumcima uspješan prikaz prohoda cijeloga „muškoga“ života u jednoj predstavi, ali i mogućnost komedijskih naglašavanja i preobrazbe.

Zlatko Ožbolt kao Otac dosljedno i čvrsto prikazuje karakter oca koji se lomi između teških životnih okolnosti: čvrstim stavom i pogledom te preciznim govorom konkretizira stanja nastala gubitkom žene, promašenim ljubavnim vezama, nemogućnošću uspostavljanja braka, trenerskom ambicijom da od sina stvori vrhunskoga nogometaša pa tenisača. Tenisku lopticu zatim dikcijski i glumački točno prebacuje na stranu dobitnika: stvaranja teniskoga šampiona od unuka i spašavanja sinova braka. Jakov Gavran kao Sin šarmantno, lucidno i intrigantno prikazuje karakter sina koji se lomi između želje da udovolji očevim sportskim ambicijama i vlastite želje da studira književnost i piše književna djela. Dojmljivo se i snažno pretvara u gubitnika kad gubi teniski meč s ocem nakon napisane knjige o svojemu djetinjstvu i ocu. Ipak najbolje glumačke trenutke Zlatko Ožbolt i Jakov Gavran ostvaruju u zajedničkoj suigri. U tim odskakanjima teniske loptice i stroja za pisanje salve smijeha koje se šire premijernim gledalištem pretvaraju se u tišinu i suze radosnice i žalosnice u gledateljskom prepoznavanju vlastitih života. 

Od niza izvrsnih scena izdvajam onu kad osmogodišnji Sin čita domaću zadaću zamišljenoj publici o svojoj mami, koju nikad nije upoznao, a Otac ga sluša u dubini, i onu kad četrdesetšestogodišnji Sin i Otac uspavljuju malu Lanu te izvrsnu preobrazbu Oca i Sina prije novoga treninga i zajedničkoga početka. Višeslojevitost Gavranova teksta, koji je na prvi pogled jednostavan, a na drugi životno težak i lagan istodobno, dubok i šarmantan, vidljiva je i u imenima koja se spominju: Ivin je sin Luka, a kći Lucija, žena Neda, Očeve su prijateljice Dragica, Ružica i Ena, a Sinova djevojka Lana...

Precizna gluma, dosljednost, vrhunska dikcija i smisao za komičarske nijanse jamstvo su da će Zlatka Ožbolta publika prepoznati kao izvrsnoga Gavranova Oca. Detaljno razrađena gestikulacija i mimika, snažan glas, topao pogled i sinteza dramskoga i komičarskoga talenta jamče da se Sin Jakov Gavran ovom ulogom prometnuo u ozbiljnoga mladoga glumca s kojim ubuduće treba računati u novim zahtjevnim ulogama.