Četiristo puta bravo!

U hrvatskim kazalištima predstave rijetko dugo žive. Većina u euforiji izdrže premijeru i traje jedva sezonu, ali bez obzira na tako uhodan životni vijek, svejednako se o njima govori i često piše kao uspješnima. I osvajaju nagrade! Najčešće zato što su žiriji  zrihtani kak se šika ili što ih je režirao neki subverzivni redatelj, u nekom mazohističkoj publici nerazumljivu ključu, koji je uspjeh posudio iz neke davne svoje ili negdje viđene tuđe predstave.

Autorski projekt Saše Anočića i sedmero glumaca proizašao je iz čista entuzijazma i ljubavi prema kazalištu / Snimio Radomir Sarađen

Veći je problem od štancanja i plagiranja u tome što je većina hrvatskih „uspješnih“ predstava sve češće rezultat medijskih manipulacija i političke volje – uspjele su zbog potreba uprave, po kojima se mjeri uspjeh političke garniture koja je upravu ustoličila. Politici i upravama te predstave služe kao dokaz da nisu ognjištarskog ukusa, da ne tavore u gnjiležu i blatu tradicije i realitetu kreativne nemoći, nego da pokažu kako su uprave i politika u simbiozi, svjetski i neoliberalno napredne, jer ne vide što svatko vidi – gladne i besprizorne, koji nemaju prava ni na dostojnu svijest o njihovu programiranom eutanaziranju. Skapavaju poput muha, kao muhe budu bačeni na smetlišta i pretvoreni u pogonsko biogorivo.

Ali nije sve baš tako mračno i mučno kako se čini. Svi teatri ne egzistiraju kao autisti, nego vide i osjećaju vrijeme i prostor. Poneki ljude vide s njihovim problemima i od toga rade intrigantne predstave. Vodeće takvo kazalište je zagrebački Teatar Exit, koji godinama proizvodi ne samo socijalno relevantne i društveno provokativne predstave nego i afirmira mlade umjetnike. Među brojnim odličnim predstavama tog kazališta izdvajaju se Kauboji, najgledanija i najnagrađivanija hrvatska predstava u posljednjih dvadesetak godina. Riječ je o autorskom projektu Saše Anočića i sedmero glumaca, u kojem je publika mogla uživati i na četiristotoj predstavi, odigranoj 6. ožujka na sceni na kojoj su 6. ožujka 2008. Kauboji praizvedeni.

Nakon sedam godina uspješnosti nepotrebno je pisati kritiku jubilarne predstave jer je suvišna svaka pohvala predstavi koju je publika prepoznala kao svoju, koja kreativnošću nadilazi sitne kritičarske zamjerke koje nikako ne mogu osporiti fantastičan rezultat koji može osporiti tek kritičarski egzibicionizam. Nije ni pristojno kritizirati predstavu koja je od praizvedbe do danas odigrana 400. puta na brojnim scenama, pred brojnom i izbirljivom publikom, i koja je kreativnošću pokazala kako je istinsko kazalište moćnije od svake kazališne teorije. Osobito od svake pomodnosti i svake koncepcije, svake subverzivnosti i tendenciozne incidentnosti, svakoga kazališno-politikantskog režiranja istine o „ustaškom hrvatskom glumištu“ i njegovoj nacionalističkoj zaslijepljenosti, i na kraju o njegovoj nemodernosti, jer se tobože ne bavi „svjetskim temama“ i kada se bavi našim sada i ovdje.

Dok pišem o Kaubojima, čini mi se nužnim pisati o tradicionalnom hrvatskom jalu, i nijekanju kvalitete svemu što nije po ukusu jalnuša, kao i o uvriježenom vjerovanju kako je tako što nemoguće unutar Talijine galaksije ako to nije pod patronatom „veličina“, koje su svojedobno nevoljko dočekale Exit i koje mu ni danas ne priznaju značaj koju zaslužuje. Exit im je do danas neželjeni slučaj jer je djelo entuzijazma i vizije jednoga glumca, a ne djelo njihove „kreativnosti” ili kakva političko-birokratskog pečata. Dobro sam upamtio što mi je njegov osnivač i ravnatelj Matko Raguž ispričao nakon što je prvu predstavu, Dekadenciju, nominirao za Nagradu hrvatskoga glumišta.

Iz straha da će morati dati nagradu toj predstavi neki članovi žirija jednostavno nisu došli predstavu ni vidjeti. Nakon sljedeće predstave već su se zamislili, ali još nisu vjerovali da se pojavilo kazalište koje nije rubno zato što se nalazi izvan centra, niti je „samo zabava” jer ga je publika odmah zavoljela. Brojne predstave, sve do danas, pokazuju da je Exit ne samo publici zanimljiv i da je producirao zavidan broj izvrsnih predstava te osvojio sve nagrade koje su se mogle osvojiti u Hrvatskoj i okolici. A osvojio bi ih i svagdje u svijetu da „naši“ ljudi od politike i kulture u svijet šalju najkvalitetniju kulturu.

Umjesto kvalitete naši političko isključivi i klanovsko moćni „kulturnjaci”, kao i njihovi politikantski šprajcovi, bave se kadroviranjem; osobito postotkom žena u vođenju kazališnih kuća, postavljanjem na upravljačka mjesta osoba koje teatre pretvaraju u svoje privatne i ideologijske govornice, s kojih se nude političke poruke kao sadržaj koji ne jamči ni minimum umjetnosti.

Ili stavljaju one koje same sebe cenzuriraju i iz „straha“ da im netko ne bi prikrpao teatarsku zatucanost i hrvatski nacionalizam, pa zato forsiraju jugonacionalizam, kakav nam se sve češće servira s Hrvatske televizije koja nije našla dovoljno prostora da obilježi jubilej Kauboja. Toj je televiziji važnija smrt beogradskog rokera od hrvatske kulture. Stoga nije nikakvo čudo da u našim kazalištom režiraju uglavnom strani redatelji, koji ne samo da ne priznaju niti razumiju kontinuitet našeg kazališta nego i proizvode loše predstave.

Današnjim hrvatskim kazalištem kormilare osobe koje se olako odriču naših kvalitetnih redatelja, koji, doduše, nisu proizveli sebi dostojne nasljednike, ali i koji ne mogu biti krivi za sav smrad koji se današnjem hrvatskom glumište pod nos gura.

Kada se sve to vidi i zna, a o tome šuti, dobro je da uopće postoji Exit i nekolicina kazališta koja se, barem i stidljivo, zalažu za kontinuitet hrvatskog glumišta, koje je ne tako davno bilo cijenjeno i poštovanu u kazališnom svijetu. Zbog toga je uspjeh Kauboja veći!

Ali bez obzira na sve, spomenuti Kauboji ne bi bili izvrsna predstava da njezini akteri nisu znali što žele i da svojim talentom nisu nadišli kukavičluk i podmetanja jalnuša i nedarovitih, kojih u nas ima gotovo koliko stanovnika.