Bogat i profiliran program

Stanovnici Leipziga, najstarijega sajamskog grada u Njemačkoj, posebno su ponosni upravo na knjižni sajam. Nakon njemačkog ujedinjenja početkom devedesetih bio je upitan njegov opstanak. Osim što se u Frankfurtu već održavao najvažniji svjetski sajam knjiga, i drugi su njemački gradovi, poput Münchena, pokazali ambiciju da razviju sajam knjiga. No Leipzig je spasio svoju dugu tradiciju pronašavši formulu uspjeha, pa Sajam iz godine u godinu bilježi lagani rast. Ove godine na 92.400 m² izlagalo je 2263 izlagača (2014. godine 2180 izlagača na 84.500 m²) iz 42 zemlje. Porastao je i broj posjetitelja Sajma i popratnog festivala Leipzig čita s prošlogodišnjih 237.000 na 251.000.

Leipzig raste iz godine u godinu: ove je godine Sajam posjetilo više od 250.000 ljudi / Snimio Rainer Justen

S obzirom na dosljednu politiku jedinstvene cijene knjige, Sajam svoje posjetitelje – koji dnevnu ulaznicu plaćaju oko 15 eura – ne privlači nižim cijenama knjiga, jer one se u sajamskoj knjižari kupuju pod istim uvjetima kao u svakoj drugoj knjižari diljem zemlje, a izdavači na svojim štandovima nemaju mogućnosti prodaje starih zaliha. Čime onda Leipzig privlači posjetitelje i sve sudionike knjižnog lanca? Bogatim, profiliranim programom s dobro osmišljenim, uvijek novim težištem, te vrsnom organizacijom.

Snažno naglašena politička dimenzija

Središnja tema ovogodišnjeg programa 1965–2015. Njemačka – Izrael svojevrstan je iskorak u odnosu na prethodne godine, kada je Sajam uz njemačko izdavaštvo ponajprije bio usmjeren na srednju i istočnu Europu. Ovogodišnja tema obuhvatila je nastupe četrdeset njemačkih i izraelskih autora (među kojima su Amos Oz i Meir Shalev), bavila se odnosom dviju zemalja, ali i omogućila dublji uvid u aktualno stanje izraelskoga društva. Ne samo zbog središnje teme, ovogodišnje je izdanje bilo osobito političko. Aktualne političke polemike potaknuo je i novi program U žarištu, gdje se povodom novoobjavljenih knjiga raspravljalo o sukobima u Ukrajini, o odnosu Palestinaca i Izraelaca te o situaciji u Francuskoj dva mjeseca nakon pariškog atentata. Dvadeset i peta godišnjica njemačkog ujedinjenja pružila je okvir ne samo za prigodničarsko prisjećanje na velike povijesne mijene nego i za suočavanje sa sadašnjim problemima njemačkoga društva, kao što je ksenofobni pokret Pegida (Patriotski Europljani protiv islamizacije Okcidenta). Knjižna se branša mora nedvosmisleno zauzimati „za riječ i za slobodu“, istaknuo je predsjednik Njemačke zajednice nakladnika i knjižara Alexander Skipis, jer su „izdavači i knjižare odgovorni za raznolikost, kulturnu razmjenu, slobodu mišljenja i novinarstva. Društvo ne smijemo prepustiti onima koji žele politički i gospodarski kontrolirati svijet. O slobodi mišljenja nema pregovora. Događaji u Parizu i Kopenhagenu pokazali su koliko je ta sloboda krhka, a knjižna i medijska branša nije reagirala dovoljno glasno“, istaknuo je Skipis na otvorenju Sajma te upozorio na slučaj bjeloruskog izdavača i knjižara Ihara Lohvinaua, koji je zbog slobodoumnog programa u svojoj zemlji izložen velikim pritiscima.

Broj prijevoda iz nekih stranih književnosti na njemački jezik u proteklih nekoliko godina

Političku dimenziju ima i Nagrada za europsko razumijevanje, dodjelom koje se tradicionalno otvara Sajam. No čini se da je ove godine prevladao književni kriterij: primio ju je jedan od najvažnijih rumunjskih književnika Mircea Cărtărescu za trilogiju Orbitor, obiteljski i društveni portret koji je nastajao dulje od desetljeća. U trilogiji – objašnjava njezin autor, pjesnik i prozaist Cărtărescu, navodno jedini koji u Rumunjskoj živi isključivo od pisanja – raste političnost, tako da je posljednji dio satira o rumunjskoj revoluciji. Rođen je 1956. u Bukureštu, u radničkoj obitelji, i odrastao je u skromnim uvjetima bez knjiga. No, kako je istaknuo na otvaranju, gotovo četrdeset godina živi književnost i ne sjeća se da je ikada radio išta drugo osim neprekidno razgovarao sam sa sobom. „Postao sam kartareskuolog, cijeli se život proučavam u nadi da se u pojedincu može ogledati čovječanstvo, sa svim njegovim tragedijama i bolima, pobjedama i katastrofama, ludilom i mudrošću.“ Cărtărescu poručuje da nije istočnoeuropski pisac jer ne priznaje podjelu na tri europske zone: civiliziranu zapadnu, neurotičnu srednju i kaotičnu istočnu; ne priznaje ni geopolitički, ni kulturno, ni religijski, ni kako drukčije. Pisca možemo čitati i u hrvatskom prijevodu, u nakladi Meandarmedije.

Mnoge se nagrade dodjeljuju na Sajmu, no najvažnija je, osim spomenute, Nagrada Leipziškog sajma. Proglašenje su njemački mediji dočekali kao senzaciju jer je u kategoriji beletristike, koja privlači najviše pozornosti, prvi put dodijeljena pjesniku: Janu Wagneru za zbirku Varijacije bačve za kišu (Regentonnenvariationen). Iako Wagner (1971) slovi kao najbolji pjesnik svoje generacije i jedan od najsnažnijih i najoriginalnijih glasova suvremene njemačke književnosti, nitko mu nije prognozirao takav uspjeh jer prestižne književne nagrade redovito odlaze romanopiscima. U kategoriji publicistike i esejistike nagrađen je Philipp Ther za povijest neoliberalne Europe pod naslovom Novi poredak na starom kontinentu, a Mirjam Pressler nagrađena je za prijevod romana Juda Amosa Oza s hebrejskog.

Uz političke debate i vrhunsku književnost, Sajam nudi i obilje zabave za sve naraštaje i tipove publike, trileri i horori čitaju se čak i na groblju, cijeli paviljon posvećen je manga-stripovima u kojima organizatori gledaju most kojim će mlade privući čitanju. Među 3000 sudionika na 3200 događanja na Sajmu i više od 400 mjesta u gradu nastupaju i zvijezde poput Güntera Grassa, Herte Müller, Petera Esterhazyja ili Jussija Adler-Olsena. Autorima se nudi mogućnost rasprave o različitim aspektima njihova posla: kako nastaju uspješnice, o radu na jeziku, trendovima u samoizdavaštvu, pronalasku izdavača, zamkama knjižne branše, književnim agentima, korištenju društvenih mreža, pronalasku pravog urednika... Tu je i konferencija na kojoj izdavači raspravljaju o novim poslovnim modelima i marketinškim mogućnostima i niz programa edukacije za odgojitelje i učitelje.

Alida Bremer umrežila je hrvatsku književnu scenu

Zvijezda hrvatskoga nastupa svakako je bila Daša Drndić. Njezin roman Sonnenschein objavio je uoči Sajma ugledni izdavač Hoffmann und Campe, jedan od najutjecajnijih dnevnih listova Süddeutsche Zeitung već je objavio hvalospjevnu kritiku, a autorica je zasjela i na medijski najatraktivniji program Sajma – Plavu sofu. Ljudi se odbijaju suočiti s neugodnom prošlošću, tako je i u Hrvatskoj, Srbiji, Poljskoj, rekla je Daša Drndić. Gorizia kao mjesto radnje, tromeđa jezika, kultura i naroda koji su, iako nekoć u sukobu, naučili živjeti zajedno i međusobno se poštivati, odabrana je s nadom da će ga hrvatski čitatelji prepoznati kao metaforu koja ima veze s raspadom Jugoslavije, rekla ja Drndićeva, ali nada se nije ostvarila. I temu Lebensborn-djece – ljudi koji su mahom tek šezdesetak godina poslije shvatili da imaju konstruirani identitet – ugradila je s nadom da se može povezati s hrvatskom sadašnjošću i novim nacionalnim državama nakon raspada Jugoslavije. „Mislim da je tema identiteta vrlo teška i uglavnom oktroirana odozgo, od onih koji imaju moć manipuliranja masama. Nadala sam se da će tema potrage za identitetom ljude na neki način prosvijetliti, no ideja je pripadnosti naciji tako jaka da pojedinac jednom knjigom ne može mnogo toga pokrenuti, za to bi bila potrebna organizirana protuofenziva“, rekla je među ostalim Daša Drndić. Zapravo je neobično da je roman Daše Drndić tek sada objavljen u Njemačkoj. Sjećam se tekstova koje su 2008. nakon posjeta Hrvatskoj pisali njemački kritičari. Upravo ih se Daša Drndić najviše dojmila. Znam da su tada o njezinoj knjizi razmišljali neki manji izdavači. Iako je do prijevoda trebalo proći punih sedam godina, a put uspjehu zasigurno su otvorili prijevodi na engleski i talijanski, isplatilo se čekati. Teško je doći do njemačkog izdanja, no još je teže privući pozornost među 80.000 novih naslova koliko ih se u prosjeku godišnje pojavi na njemačkom tržištu. Pitala sam kritičara iz berlinskih novina Tagesspiegel Gerrita Bartelsa, koji već šesnaest godina prati Leipziški sajam, što bi se trebalo dogoditi da ga privuče neki hrvatski pisac. „Trebao bi dobiti neku nagradu, kao što je dobio Mircea Cărtărescu. Iako sam već čuo pohvale o njemu, taj me rumunjski pisac nije privlačio, kao što me posebno ne privlače ni hrvatski pisci kao takvi“, priznao je Barthels. No i on je zapazio Dašu Drndić, privukao ga je izdavač kojem vjeruje i zanimljiva tema te roman, kaže, namjerava pročitati.

Hrvatski štand u Leipzigu

I Marko Pogačar ima novu knjigu kod manjeg, ali uglednog austrijskog izdavača Edition Korrespondenzen. S takvim dvama novim izdanjima, koja našim autorima jamče i gostovanja sa stanovitim odjekom u njemačkoj javnosti, Hrvatska može biti vrlo zadovoljna prisutnošću na ovogodišnjem Sajmu. Ipak, neke druge manje književnosti poput mađarske i češke, koje godišnje objavljuju trostruko više naslova, pokazuju da Hrvatska još nije iscrpla sve mogućnosti njemačkoga tržišta, kaže glasnogovornica Njemačke zajednice nakladnika i knjižara Claudia Paul. Na moju zamolbu, u toj vrhunski organiziranoj strukovnoj udruzi potražili su podatke o prijevodima s hrvatskoga (koliko god malen bio udio na velikom njemačkom tržištu) te s nekih drugih europskih jezika, brojke u tablici su znakovite.

Goleme zasluge za umrežavanje hrvatske književne scene s njemačkom scenom pripadaju Alidi Bremer, koja je posljednjih godina uz potporu Leipziškog sajma intenzivno radila na promidžbi južnoslavenskih književnosti u Njemačkoj. Mrežu za potporu književnosti jugoistočne Europe Traduki koju je osnovala ostavila je, kako kaže, u dobrim rukama jer se polako povlači iz poslova književnoga posredništva i promidžbe, iako i ove godine stoji iza hrvatskog nastupa. Patriciju Vodopija, popularnu književnu promotoricu sa splitske scene kojoj je ove godine prepustila moderacije, rado bi vidjela kao nasljednicu u organizaciji hrvatskih nastupa u Njemačkoj. U Leipzigu su nastupali još i Ivana Šojat Kuči, Ivana Simić Bodrožić, Milana Vuković Runjić, Branko Čegec i Daniel Rafaelić te još dva pisca koje je Ministarstvo kulture u svojoj najavi prešutjelo: Vladimir Stojsavljević (vazda nazočan otkad je postao pomoćnik ministrice kulture) i Edi Matić.

Zašto bi Radoslav Katičić
bio nepodoban autor?

Kad se prošle godine u Leipzigu povela rasprava o jugoslavenskom kulturnom prostoru, sveučilišna profesorica iz Ljubljane Svetlana Slapšak upozorila je da se ta kompleksna tema odveć pojednostavnjuje te da je za njezino razumijevanje nužna erudicija kakvu je primjerice imao slovenski lingvist Franc Miklošič. Asocirala me njezina primjedba na živućega hrvatskog erudita Radoslava Katičića koji je baš kao i Miklošič bio dugogodišnji profesor slavne slavistike na Sveučilištu u Beču. S obzirom da je jedna od tema prošlogodišnjega programa bila Beč kao domaća metropola jugoistočne Europe, pomislih kako je šteta što od Katičića nisu naručili barem esej. Nažalost, jedna nedavna polemika oko hrvatskih nastupa u Njemačkoj razotkrila je da nije riječ samo o zaboravu ili drukčijem pristupu hrvatskom nastupu, nego da je Katičić nepodoban autor. Edi Matić, koji je ove godine pozvan da kao jedini hrvatski predstavnik u raspravi Eutopia – književnost i umjetnost hrvatskih, srpskih, francuskih i njemačkih umjetnika govori o Europi višejezičnosti i otvorenih granica, napisao je u svom komentaru (http://dispet.org/2014/10/pola-mozga-u-pola-ure-kulture/18.10.2014): „Jebote! Zamišljam scenu u kojoj netko iz hrvatskog tabora prilazi izdavaču i nudi mu prevedeni primjerak knjige Hrvatski jezik [R. Katičića]. Pa ovi se ne bi čak ni slatko nasmijali, nego bi zvali zaštitare, koji bi zvali bolničare…“ Ako je to uistinu tako, a ja se nadam da nije, onda se može postaviti pitanje što je Hrvatska godinama radila na inozemnim sajmovima knjiga i kakve je poruke o vlastitoj kulturi odaslala? Voljela bih vidjeti hrvatsko predstavljanje mimo ideoloških i politikantskih interesa, na kojem se mogu čuti stavovi Daše Drndić, ali i Radoslava Katičića, dakle raznolika stajališta autora koji se ističu izvrsnošću.

Inozemni sajmovi na vidjelo iznose još jednu domaću slabost, a to je hrvatsko novinarstvo, koje o hrvatskim nastupima često objavljuje malo prerađene tekstove koje im je uputilo Ministarstvo kulture. Ne samo da nema izvještavanja s lica mjesta nego se informacije ne provjeravaju ni u izravnim mrežnim izvorima o sajmu. Osim toga, tekstovi se pišu prema nekoj davnoj i zapravo ridikuloznoj shemi. Glavna je vijest otvaranje hrvatskog štanda (što je možda jednom davno, kad se Hrvatska tek pojavila na stranim sajmovima kao samostalna država, uistinu bila senzacija), iako se na samom sajmu, gdje se navodi čak 3200 događaja, otvaranje hrvatskoga štanda nigdje ne spominje. Iako sam među rijetkim novinarima koji prate hrvatski nastup u Leipzigu te sam službeno zatražila i dobila program od Ministarstva, nitko me nije obavijestio o otvaranju – o kojem se pak za domaće medije telefonski izvješćuje kao o velikom događaju. Čudi me i posvemašnji izostanak interesa velikog dijela medija za inozemne trendove u knjižnom svijetu. Objavljuju se veliki tekstovi o hrvatskom nastupu, a samu Sajmu, koji je tu poput neke kulise za predstavljanje Hrvata, posvećuje se tek jedna do dvije rečenice. Drugim riječima, ono što ćete pročitati u većem dijelu hrvatskih medija jedva da ima veze s onim što ćete doživjeti uputite li se sami na Sajam knjiga u Leipzigu.