Astralni akvareli

Odvajkada je čovjek dizao pogled prema nebu, bilježio na različite načine raspored nebeskih tijela te izračunavao ili predviđao logiku njihova kretanja. Znanstvenoj fascinaciji fizičkim aspektom stvarnosti pridružuje se i ona koja počiva na opčinjenosti samim vizualnim aspektom, privlačnošću događanja u nebeskim prostranstvima. Posebice u drugoj praksi evidentna je potreba onoga koji bilježi da u promatranom uoči načela koja pronalazi u vlastitom biću, i obrnuto. Stoljećima se mijenjaju mogućnosti njihova predočavanja, no zainteresiranost, na koji god se način manifestirala, gotovo je iskonski nepromjenjiva.

Makar od prošloga stoljeća, a danas pogotovo, zahvaljujući tehnologiji pogled se ne upire samo odozdo, već se promatrač može posvema približiti cilju svoje zainteresiranosti, imanentna je potreba vraćanju primarnim načinima bilježenja. Tu potrebu osvjedočuje i recentni ciklus akvarela Siniše Reberskoga Mapiranje – druga lica elegantnog svemira, predstavljen na izložbi u Galeriji Hrvatskoga slova.

Vrlo mali sunčev sustav s prikazom nekoliko turbulentnih momenata u njegovoj bližoj povijesti

Akvarele fiktivnih nebeskih tijela, s isto tako fiktivnim kaligrafskim pismom i znakovima koji asociraju na zodijak, Siniša Reberski izložio je prvi puta 2012. u HDLU-u, a 2013. za jedan rad iz tog ciklusa dobio je glavnu nagradu 6. trijenala akvarela.

„Raznim su ih imenima razni autori nazivali – kozmografija, planetosfera, Harmonia Macrocosmica; bila su to djela u kojima se još nije definitivno i precizno razdvojila znanost od umjetnosti“, navodi autor predgovora Nikola Albaneže. Ciklus je svojevrsna posveta mapama i astronomskim atlasima. Njihova tradicija seže do starog Egipta i Grčke, a poseban zamah dobivaju u razdoblju renesanse. Još na prvim zapisima miješali su se pokušaji prenošenja viđenoga, s uvođenjem imaginarnoga, pretpostavljenoga svijeta, utjelovljenoga, primjerice, u začudnim likovima. Takvom praksom združuje se vanjski s unutarnjim svemirom autora. Kognitivno i imaginarno reflektiraju se i na profinjenim akvarelnim prikazima galaksija i astralnih gibanja. Reberski se bavi strukturom, kao osnovnim parametrom mapiranja. Najčešće se ona zasniva na kružnici te na istovjetnom gibanju, kao i na pravocrtnim silnicama.

„Ovakva ostvarenja nameću još jednu potrebu: da onom već banalnom i dosadnom ponavljanju o akvarelu kao ‘najtežoj likovnoj disciplini’, koje se sasvim nepotrebno uvriježilo u nas (zapeklo se poput tvrdoglave hrđe), suprotstavimo i istaknemo primjer Siniše Reberskoga kao suverena akvarelista (dobitnika nagrade na zadnjem Hrvatskom trijenalu akvarela) koji u potpunosti postiže individualan i samosvojan izraz primjenom provjerenih, ali i vlastitih metoda“, zaključuje Nikola Albaneže.

Nepotpuna mapa sustava s planetima blizancima i njihovim mjesecom

Geometriziranosti i osjećaju za kolorističko prožimanje i komponiranje pridružuje posebnu kaligrafsku strast i neospornu vještinu, kao i inventivnost u toj disciplini. A upravo se u činjenici ispisivanja teksta ponovno događa dvojaki moment konciznosti (ako pretpostavimo da tekst odgovara prikazanome) i (znanstvene) fantastike (riječ je o imitiranju nepoznatih pisama nekih neznanih ili zaboravljenih jezika). Koloristička raznovrsnost i profinjenost usto onemogućuje upadanje u predvidljivu šprancu kozmičke kartografije. Reberski varira kompozicijska rješenja od uređenih, geometrijski strožih sklopova, do slobodnijih rasprsnuća boje i poteza, maksimalno poštujući zahtjevni medij akvarela. Pridruženi naslovi, deskriptivni i narativni, poput Eksplicitni prikaz nemilog događaja u sustavu narančaste zvijezde ili Simplificirana ruža astralnih vjetrova Ganimedove izmaglice, također sugeriraju premreženost pozivanja na metodičnost i konkretnu znanost, s intuitivnim priklanjanjem znanstvenoj fantastici.