Anina intima u strašnoj stvarnosti

Sedamdeset godina nakon smrti Ane Frank Kazalište Trešnja odlučilo je odati počast židovskoj djevojčici čiji su dnevnički redci, stopljeni sa strašnom sudbinom, bolje oslikali tragediju Židova i drugih nevinih žrtava u Drugom svjetskom ratu od svih povijesnih zapisa zajedno. Anina intima prenesena na papir knjiga je tiskana u najvećem broju primjeraka nakon Biblije, no na sceni je znatno rjeđe postavljana. Tako je, primjerice, kod nas posljednji put imala premijeru davne 1957. Razloga je tomu više, no jedan je od njih svakako intimnost dnevnika koja izmiče scenskoj akciji i kolektivitetu.

Autor projekta Jakov Sedlar približio se toj intimi pretočivši scensku igru u monodramu naslovne junakinje, a dodatno ju je pojačala prazna i tamna scena na kojoj se nalazio samo pisaći stol, dok je snop svjetla (Aleksandar Mondecar) tek diskretno osvjetljavao junakinju.

Predstava dočarava tragičnost sudbine Ane Frank / Snimio Damil Kalogjera

S Aninom intimnom pričom prepletao se dokumentarni film, čiju dramaturgiju i scenarij potpisuje Dominik Sedlar, montažu Dario Bajurin, a naraciju Joško Ševo. Autentični crno-bijeli dokumenti povijesti Anin su dnevnik smjestili u kontekst toga strašnog vremena, postavši svojevrsni vodič mladim gledateljima koji danas, sedamdeset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, ne mogu u potpunosti pojmiti dimenzije tragičnosti, koja je u povijesnim udžbenicima uglavnom pretočena u apstraktne podatke i brojke. Izravno i neuljepšano prikazanom istinom koja je u opreci s intimnošću Aninih riječi, filmski je sloj pojačavao tragičnost sudbine malene junakinje koja progovara u ime milijuna djece, mladih i starih slične sudbine. Odličan završetak dokumentarca bila je izjava našeg oskarovca Branka Lustiga, koji je oslobođenje dočekao u logoru u kojemu je samo dva tjedna prije Ana izgubila bitku protiv nečovječnosti.

Iz kazališnoga kuta, problem je cjeline što se okamenjenost i zadanost filma prenaglašeno nametnula monodramskom sloju, usmjeravajući Aninu priču na svoj mlin, zbog čega je intima produbljivala kontekst, umjesto da kontekst obogaćuje intimu. No to su tek teatrološka prigovaranja koja ne umanjuju kvalitetu ideje. Veći problem nalazi se u spojevima između filmske i scenske radnje, koji u ovakvu konceptu postaju točke susreta i dijaloga između apstraktnih brojki i konkretne sudbine, opće i pojedinačne povijesti, racija i emocije. Na početku i u dijelu u kojemu se uvodi priča o Aninoj obitelji te kopče nisu ni pretakale film u predstavu (i obratno), niti su oprekom i obratom stvarale emocionalnu napetost, već su ostale visjeti u nedorečenosti. S druge strane, dio s Aninom srećom na sceni zbog prvoga poljupca, koju je potom zamijenio njezin strah na filmu, pokazao je koliko dobro i snažno funkcionira pogođeni prijelaz.

Lucia Stefania Glavich Mandarich (u alternacijom s Karlom Brbić), još studentica glume, dobro se snašla sama na pozornici, oblikujući lik Ane Frank od početka do kraja dosljedno, uz odlično pogođen vizualni sloj (kostimografkinja Nina Silobrčić). Izvedbi bismo ipak zamjerili pomalo prenaglašenu ozbiljnosti, što je, pretpostavljamo, stvar redateljskog koncepta, a ne odluka glumice. Mnogo jači dojam Glavich Mandarich bi ostavila na nas da je u Anin lik unijela njezine nježne i još zaigrane godine, bez obzira na sudbinu koja ju je zadesila. Posebice jer je ta trinaestogodišnja djevojčica upravo u veselim stvarima poput ljubavi i iščekivanja prvoga poljupca te prijateljstva s imaginarnom prijateljicom Kitty tražila bijeg od grozne zbilje. Iz tog razloga najbolji dijelovi predstave bili su oni u kojima se mlada glumica prepustila dječjoj emociji, nakon čega je stvarnost s platna udarala jače i moćnije.

Bez obzira na teatrološke prigovore i poneku slabiju kopču i točku, predstava Ana Frank moćna je i dojmljiva posveta intimnoj tragediji koja u sebi okuplja sve tragedije nevinih žrtava ratova, ljudske bahatosti i bezobzirnosti.