Zimi na izmaku

Konačno je, ove godini u veljači, počeo padati snijeg. Nekoć je znao pasti mnogo ranije, do veljače već smo se naužili sklizanja i sanjkanja, grudanja i trčanja po toj prhkoj bjelini. Pršića već odavno u gradu nema. Ovaj snijeg je mokar, stvara neugodnu bljuzgavicu, za koji dan neće ga više ni biti. Znam, čistači snijega to jedva i čekaju – da se otopi sam od sebe, da ga „zbrine“ onaj koji ga je i poslao, da ga ne moraju zimske službe čistiti ni sklanjati na veći kup koji će netko nakon njih bagerom utovariti u kamione i nekamo odvesti. Nekad je i čišćenje snijega bilo zabavno (ah, mladosti!), nitko se nije „pravdao“ čiji je red za čišćenje, pločnici su brzo bili očišćeni, katkada je snijega i u gradu bilo toliko da su između kuća i hrpa sa strane nastajali pravi bijeli kanjoni kroz koje smo, kao djeca, radosno prolazili. Danas ni zime nisu što su nekoć bile, mrmljam si sve češće, starački, u bradu i u tome ne uživam.

No i ova zima podarila mi je bar jedan nezaboravni suton, prljavosivo plavetnilo kakvo proizvodi zastor od sitnih iskričavih pahuljica što dirigirane vjetrom zasipaju poput brašna iz vreće. Zapusi su vitlali tom snježnom prašinom, zastirući na trenutke i netom upaljenu žutu uličnu lampu, koja je prizor osvjetljavala snopom tople svjetlosti. Kadšto se čuo huk vjetra koji bi povukao za sobom snijeg s krovova, kadšto se nije čulo ništa. Kiša zna lupati po limenim olucima i prozorskim staklima; snijeg pada nečujno. Je li takva – i olujna i utišana – bila i koja od četiriju zima Antonija Vivaldija provedenih u Mantovi (1717–1721), toga „crvenog prelata“ (nazvanoga tako po kosi, a ne po konvertitskoj političkoj prošlosti), koji zacijelo ne bi skladao takvu Zimu u svojoj Veneciji, jer je ondje zima vlažna da ti se uvlači u kosti prije nego hladna i vihorna? Boravak na „kopnu“ nešto je sasvim drugo. Uostalom, u Mantovi je skladao sva svoja Četiri godišnja doba. Njegova zima najavljuje svoj dolazak nečim napeto zloslutnim, što prelazi u bučni, gotovo prijeteći, rubato, prolamaju se munje, tuku gromovi, zaglušuje huka i buka, pa kad se dobro ispucala i pokazala nam „zube“, smirila se u legato kantileni, koja mi je svirala u glavi u tom bezglasnom cesarićevskom zimskom sutonu dok sniježi i spušta se tama, a u pahuljama tišina je sama. U tom času obuzela me iskrena zahvalnost što još vidim, čujem i osjećam.

No Vivaldijeva umirujuća zimska kantilena prožima i samu našu riječ za to godišnje doba, za zimu. Jer naglasak joj je zíma, dakle dugouzlazni, koji se mirno penje od podnožja intonacije prema vrhu; dugačak i mora biti kad je nastao od dvoglasa ei-. Uvijek kad se dva elementa stapaju u jedan, on bude dug: ie. *g’héi-ma, grč. kheīma, lat. hiema dalo je zimu. A ona će dati nazive za ostale izvedenice u porodici riječi. To katkada oporo godišnje doba od 21. prosinca do 21. ožujka valja preživjeti, valja prezimiti. Neki će se odati zimskim sportovima u poznatim zimovalištima, drugi će kusati štogod od zimnice (živežnih namirnica spremanih kod kuće za zimu), treći će se još sjeseni pozabaviti ozimim usjevima (ozimac je ječam koji se sije ujesen, kao i ozima pšenica), oni zimogrozni ili zimogrožljivi (slabi na hladnoću) trest će se od zime i od zimice (groznice), pa tko da još u termoforima, čajevima i vrućici misli o ozimki (kravi koja se teli zimi), nazimcu (krmku od godine dana), pa i o ozimači (vrsti kruške)?! Zacijelo više nitko neće jurišati ni na Zimski dvorac, bivšu rezidenciju ruskih careva u Sankt Peterburgu (18. st.), na koju su se 7. studenog 1917. stuštili radnici, vojnici i mornari, označivši time početak Oktobarske revolucije. I revolucije se s vremenom hoće prometnuti u nešto posve drugo, pa je tako nakon revolucije u petrogradski Zimski dvorac smješten dio Ermitaža, jednog od najvećih kulturnopovijesnih i umjetničkih muzeja na svijetu, što ga je još 1765. osnovala Katarina II. Sam ermitaž (dok još nije postao veleban) značio je prvotno kao riječ pustinjačku nastambu ili samostan redovnika pustinjaka, a kasnije mali barokni dvorac ili paviljon u parku namijenjen prije svega odmoru i meditaciji. Današnji golemi Ermitaž prije će čovjeka dobrano umoriti nego odmoriti, a od meditacije – uz toliki priljev posjetitelja koji se, kao i u svim poznatim galerijama, ispred izložaka jedva i pomiču – nije ostalo ništa.  

Sa zimzelenim biljkama već stupamo na tlo hrvatske prestrašenosti vlastitim (standardnim) jezikom. Pod danas najčešćim geslom: samo neka ne bude kako je dosad bilo, Hrvati brzo zimzelene biljke pretvoriše u vazdazelene, pa tako i u školskim knjigama, no kao objašnjenje i dalje dobro dođe zimzelen. Oboje je kalk (doslovna prevedenica); jedno od njem. Immergrün, a drugo od njem. wintergrün. Evo potvrde! U prijevodnom stupcu na hrvatski piše: zimzelen, zimolist, za biljku Vinca maior iz porodice zimzelena koja služi u medicini i hortikulturi. Iz iste je porodice zimzelena i oleandar / oleander, ukrasni grm raširen u primorskim krajevima – lijep, no otrovan. Sjećam se jednoga ružičastoga samonikloga oleandra koji je rastao bez zemlje, doslovno iz kamena u Dobrinju preko puta moje kuće, a moje stare susjede povremeno bi – dok su polijevale svoje rožice u kantama od marmelade – bacile malo vode i na njega, a njemu je i to malo bilo dosta. Mojih starih susjeda već odavno nema, a čvrst grm oleandra ostao je da me svaki put kad ga pomirišem svojim blagim mirisom podsjeti na njih. Lijepa mirisna, gotovo eterična, uspomena.

Ostao je još zimski san, hibernacija (lat. hibernus, zimski), u koji padaju neke životinje koje tako (zamrzavanjem, zaleđivanjem i promrzlošću) prezimljuju do proljeća, kada im se s toplinom organizam ponovno budi. Velike su spavalice medvjedi, jazavci, šišmiši, miševi, puhovi, ježevi, vjeverice, žabe, zmije, gušteri ... (znalci će sigurno ustanoviti da sam nekoga i previdjela, pa preskočila). Katkada se probude tek toliko da se još bunovni prihrane. Kad nahrupe muke i tuge, i ja bih im se kojiput rado pridružila.