Zaklana kokoš

Cijeli su dan četiri idiota, sinovi bračnog para Mazzini-Ferran, sjedili na klupi u dvorištu. Jezik im je visio iz usta, glupo su piljili i tresli su glavama otvorenih usta.

Dvorište je bilo zemljano, a sa zapadne strane bilo je omeđeno ogradom od cigala. Klupa se nalazila usporedno s ogradom, na udaljenosti od pet metara i oni su tamo nepomično sjedili buljeći u cigle. Kako bi sunce zapadalo iza cigala, idioti bi se počeli zabavljati. Prvo im je zasljepljujuća svjetlost privukla pozornost, zatim su im malo-pomalo oživjele oči; a na kraju bi se toliko glasno smijali da bi im krv navrla u glavu od vlastitog ushićenja dok bi gledali u sunce s pohotnom radošću, kao da se radilo o hrani. 

Nekad bi, poredani na klupi, po nekoliko sati brujali, oponašajući električni tramvaj. Velika buka uzdrmala je njihovu tromost pa su počeli trčati, ugrizajući si jezik i urlajući po cijelom dvorištu. Ali, gotovo su uvijek bili skrušeni u svojoj tjeskobnoj letargiji idiotizma i cijeli bi dan sjedili na svojoj klupi, obješenih i mirnih nogu, a ljepljiva slina natapala bi im hlače.

Najstariji je imao dvanaest godina, a najmlađi osam. U njihovu cjelokupnom prljavom i zapuštenom izgledu primjećivao se apsolutni nedostatak majčinske brige.

Ta četiri idiota ipak su nekoć bila radost svojih roditelja. Nakon tri mjeseca braka Mazzini i Berta usmjerili su svoju prisnu ljubav muža i žene i žene i muža prema mnogo vitalnijoj budućnosti: djetetu. Ima li veće sreće za dvoje zaljubljenih od ovog časnog posvećenja njihove ljubavi, oslobođenog niskog egoizma za uzajamnom ljubavlju bez cilja, i ima li išta strašnije za tu istu ljubav od izgubljenih nadanja da se može obnoviti?

Tako su se osjećali Mazzini i Berta kada je nakon četrnaest mjeseci njihova braka stigao sin i kada su mislili da je okrunjena njihova sreća. Djetešce je raslo, lijepo i blistavo sve dok nije navršilo godinu i pol. Ali u dvadesetom mjesecu jedne noći uhvatili su ga užasni grčevi i sljedećeg jutra više nije prepoznavao svoje roditelje. Liječnik ga je pregledao s onom profesionalnom sklonošću koja je očigledno tražila uzrok zla u bolestima njegovih roditelja. 

Nakon nekoliko dana paralizirani udovi počeli su se micati, ali inteligencija, duša pa čak i nagon bili su zauvijek oduzeti; postao je potpuni idiot, slinav, ovisan, zauvijek mrtav na koljenima svoje majke.

– Sine, ljubljeni moj sine! – jecala je majka nad zastrašujućom olupinom svoga prvorođenog sina.

Ožalošćeni otac otpratio je liječnika do izlaza.

– Vama mogu reći; mislim da je ovo izgubljen slučaj. Može se poboljšati tako da nauči ono što mu dopušta njegov idiotizam, ali ništa više od toga.

– Da!... Da!... – prihvaćao je Mazzini – No, recite mi: mislite li da je to nasljedno?

– Ako mislite na očinsko naslijeđe već sam vam rekao što sam pomislio kad sam pregledao vašeg sina. Što se tiče majke, njezino plućno krilo nema dobar zvuk. Ne vidim ništa više, ali proizvodi malo hrapav zvuk. Neka napravi pretrage.

Grižnjom raskomadane duše, Mazzini je udvostručio ljubav prema sinu, malenom idiotu koji je plaćao djedove grijehe. Morao je bez prestanka tješiti i podupirati Bertu, koja je bila najdublje povrijeđena neuspjehom svoga mladog majčinstva.

Kao što je i logično, bračni par uložio je svu svoju ljubav u iščekivanje drugoga djeteta. Ono se rodilo i njegovo zdravlje i bistrina osmijeha rasplamsali su ugaslu budućnost. No, nakon osamnaest mjeseci pojavili su se grčevi kao u prvorođenca i sljedećeg dana dijete se pretvorilo u idiota.

Ovoga puta roditelji su zapali u duboki očaj. Prokleta je bila njihova krv, njihova ljubav! Prije svega, njihova ljubav! On dvadeset i osam godina, ona dvadeset i dvije i sva njihova uzavrela nježnost nije ispoljila ni jedan atom normalnog života. Više nisu žudjeli za ljepotom i inteligencijom kao kod prvorođenca, već za djetetom, normalnim djetetom!

Iz nove katastrofe izbila je nova navala bolne ljubavi, luda želja za oslobođenjem svetosti njihove nježnosti, jednom zauvijek. Stigli su blizanci i korak po korak ponovio se proces kao i sa starijom dvojicom. Povrh goleme gorčine Mazzini i Berta osjećali su veliko sažaljenje nad četvoricom svojih sinova.

Iz najdublje animalnosti trebalo je iščupati ne dušu, nego čisti potisnuti instinkt. Nisu znali gutati, promijeniti mjesto, čak ni sjesti. Na kraju su naučili i hodati, ali su se sa svime sudarali jer nisu primjećivali prepreke. Kada su ih kupali, urlali su sve dok im krv ne bi nabujala u lice. Zabavljalo bi ih jedino kada bi jeli, kada bi promatrali blistave boje i kada bi grmjelo. Tada bi se smijali s izbačenim jezikom i u slapovima sline, zračeći od bestijalne raspaljenosti. S druge strane, posjedovali su određenu sposobnost oponašanja; ali nije se moglo postići ništa više.

Čini se da je s blizancima okončano to zastrašujuće naslijeđe. Ali u zadnje tri godine opet su žarko poželjeli još jedno dijete, uvjereni da je dugi protok vremena odnio zlu kob.

Njihova nadanja nisu se ispunila. I u toj gorućoj želji koja se oskvrnula zbog njihove jalovosti, zaoštrili su odnose. Do tog trenutka svatko od njih na sebe je preuzimao dio odgovornosti za nevolju svoje djece; ali nemoć pred spasom od četiri živine koje su izašle iz njih, ispoljila je onu tvrdokornu potrebu da se krivi druge, što je tipično naslije­đe slabića.

Započelo je s promjenom zamjenica: tvoji sinovi. A obzirom da su osim uvreda uslijedile i podvale, atmosfera se pogoršavala.

– Čini mi se – reče joj jedne večeri Mazzini, nakon što je ušao u kuću i oprao ruke – da bi mogla više brinuti o higijeni dječaka.

Berta je nastavila čitati kao da ništa nije čula.

– Ovo je prvi put – odgovori nakon pauze – da te vidim zabrinutog za stanje tvojih sinova.

Mazzini nakrene lice malo prema njoj uz usiljeni osmijeh:

– Naših sinova, zar ne?

– Dobro; naših sinova. Sviđa li ti se tako? – pridignu se ona.

Sada se Mazzini jasnije izrazio:

– Vjerujem da nećeš reći da sam ja za to kriv?

– Ma ne! – nasmijala se Berta, vrlo blijeda – ali nisam ni ja, pretpostavljam!... Samo bi mi još to trebalo!... – promrmlja.

– Što bi ti još trebalo?

– Ako je netko kriv, to nisam ja, upamti to dobro! To sam ti htjela reći.

Suprug ju je neko vrijeme promatrao s okrutnom željom da je povrijedi.

– Ostavimo to! – izusti, brišući ruke.

– Kako hoćeš; ali ako želiš reći...

– Berta!

– Kako želiš!

Bio je to prvi sukob, a uslijedili su i drugi. No, u neizbježnim mirenjima njihove duše ujedinjavale su uzajamni bijes i strast za novim djetetom.

Tako se rodila djevojčica. Dvije godine živjeli su s tjeskobom na duši, stalno iščekujući novu katastrofu. Međutim, ništa se nije dogodilo i roditelji su na nju usmjerili sve svoje zadovoljstvo koje je malena dovela do najviših granica razmaženosti i neuljudnosti.

Ako je Berta još u posljednje vrijeme i vodila brigu o svojim sinovima, kada se rodila Bertica gotovo je posve zaboravila na njih. Sama pomisao bi je užasavala, poput nečeg groznog što je morala odraditi. Mazzini je, iako u manjoj mjeri, osjećao isto.

Zbog toga duše im nisu bile mirne. Najmanja boležljivost njihove kćeri, zbog straha da je ne izgube, u njima je pobuđivala mržnju prema vlastitim trulim genima.

S vremenom su nakupili toliko jada pazeći da se čaša ne prelije, ali na najmanji podražaj otrov se razlio. Nakon prve otrovne svađe izgubili su međusobno poštovanje; i ako postoji nešto u što se čovjek uvuče kroz okrutno uživanje, to je jednom započeto neprekidno ponižavanje druge osobe. Ranije se govorilo o uzajamnom neuspjehu; sada kada su dobili novo dijete, svatko od njih je pripisivao zasluge sebi i osjećali su veći sram zbog četiri zametka na čije postojanje ih je prisilio onaj drugi.

Uz takve osjećaje, za četiri starija sina više nije bilo mjesta naklonosti. Služavka ih je odijevala, hranila, stavljala na spavanje uz primjetnu grubost. Gotovo nikada ih nisu prali. Cijeli dan provodili su sjedeći ispred ograde, uskraćeni i za najmanju nježnost.

Tako je Bertica proslavila četvrti rođendan i te iste večeri, zbog slatkiša koje joj roditelji nikako nisu mogli uskratiti, dijete je dobilo drhtavicu i vrućicu. Strah da će umrijeti ili se pretvoriti u idiota, otvorio je vječnu ranu.

Gotovo tri sata nisu razgovarali, a razlog su kao i uvijek bili Mazzinijevi teški koraci.

– Moj Bože! Zar ne možeš laganije hodati? Koliko puta?...

– Dobro, zaboravio sam, prestajem! Ne radim to namjerno.

Ona se prezrivo nasmije:

– Ne, toliko ti ne vjerujem!

– Ni ja tebi, nikada ti nisam vjerovao... sušičava!

– Što? Što si rekao?

– Ništa!

– Jesi, čula sam te! Gledaj: ne znam što si rekao, ali kunem ti se da bih radije imala sve drugo nego oca poput tvog!

Mazzini je problijedio.

– Napokon! – promrmljao je stisnutih zubiju – Napokon si, zmijo, rekla što misliš!

– Da, zmija, da! Ali ja sam imala zdrave roditelje! Čuješ li me? Zdrave! Moj otac nije umro od buncanja! Mogla sam imati djecu kao i svi drugi! To su tvoji sinovi, sva četvorica su tvoja!

Mazzini je eksplodirao.

– Zmijo sušičava! Samo to ću ti reći, i to ti želim reći! Pitaj liječnika tko je glavni krivac za meningitis tvojih sinova: moj otac ili tvoje izbušeno plućno krilo, zmijo!

Nastavili su još grublje sve dok im jedan Bertičin vapaj nije u trenutku zapečatio usta. U jedan u noći lagane želučane tegobe su nestale, i kako to biva neizbježno sa svim mladim bračnim parovima koji su se barem jednom snažno voljeli, došlo je do pomirenja, u toj mjeri srdačnog koliko su i uvrede bile ranjive.

Osvanuo je predivan dan i dok je Berta ustajala, ispljunula je krv. Emocije i protekla ružna noć, bez sumnje su u velikoj mjeri odnijeli dio krivnje. Mazzini ju je dugo držao u zagrljaju, a ona je očajnički plakala te se nitko nije usudio izgovoriti ni riječ.

Odlučili su izaći u deset, nakon objeda. Kako više nisu imali vremena, naredili su služavki da zakolje kokoš.

Blistav dan otrgnuo je idiote s njihove klupe. I dok je služavka u kuhinji klala životinju, oprezno je guleći (Berta je od majke naučila odličan način kako da mesu očuva svježinu), učinilo joj se da je osjetila nešto nalik na disanje iza leđa. Okrenula se i ugledala je četiri idiota, priljubljenih ramena kako zaprepašteno promatraju operaciju. Crveno... crveno...

– Gospođo! Djeca su ovdje, u kuhinji.

Pojavila se Berta; nije im dopuštala da ikada kroče unutra. Čak ni u tim trenucima čistog oprosta, zaborava i vraćene sreće nije mogla izbjeći taj zastrašujući prizor! Jer, naravno, koliko god snažniji ljubavni zanos bi osjećala prema mužu i kćeri, sve bi snažnija bila mržnja prema monstrumima.

– Neka izađu, Maria! Izbacite ih! Izbacite ih, kažem vam! Četiri jadne živine, izbačene, nasilno izgurane, otišle su sjesti na svoju klupu.

Nakon ručka svi su izašli. Služavka je otišla u Buenos Aires, a bračni par u šetnju po imanju. Kada je zašlo sunce, vratili su se, ali je Berta još na trenutak htjela pozdraviti susjede. Njezina kći odmah je utekla u kuću.

Za to vrijeme idioti se nisu pomakli s klupe. Sunce je već bilo zašlo iza ograde, počelo je tonuti, a oni su i dalje promatrali cigle, tromiji nego ikad.

Iznenada, nešto se prepriječilo između njihova pogleda i ograde. Njihova sestra, umorna od pet sati boravka s roditeljima, htjela je biti sama sa sobom. Zaustavivši se pred ogradom, zamišljeno je promatrala vrh. Htjela se popeti, nije bilo sumnje. Napokon se odlučila za stolicu bez sjedalice, ali nedostajalo je još malo. Zatim je posegnula za kantom od kerozina, a topografski joj je instinkt pomogao da je postavi okomito, u čemu je na kraju i dosegla cilj.

Četiri idiota, ravnodušna pogleda, promatrala su kako njihova sestra uspijeva strpljivo održati ravnotežu i kako na vrhovima prstiju oslanja bradu na vrh ograde među napetim rukama.

Promatrali su je kako gleda naokolo i traži oslonac za nogu da bi se uspela još više.

Pogled idiota je oživio; ista, postojana svjetlost obasjala im je zjenice. Nisu micali pogled sa svoje sestre dok im je uznapredovali osjet životinjske pohlepe mijenjao svaku crtu na licu. Polagano su se približili ogradi. Malena koja je uspjela zataknuti nogu i koja bi se jašući uspela i zasigurno pala na drugu stranu, osjetila je da je uhvaćena za nogu. Ispod nje, osam očiju uprtih u njezine, pobuđivalo joj je strah.

– Oslobodite me! Pustite me! – vikala je tresući nogom. Ali bila je privučena.

– Mama! Jao, mama! Mama, tata! – plakala je nadmeno. Pokušala se čak uhvatiti za rub, ali osjetila je kako je vuku te je pala.

– Mama, jao! Ma... – Više nije mogla vikati. Jedan od njih joj je pritisnuo vrat, uklanjajući joj uvojke kao da je perje, a ostali su je za jednu nogu dovukli do kuhinje, u kojoj je jutros iskrvarila kokoš, čvrsto je držeći i oduzimajući joj život iz sekunde u sekundu.

Mazziniju se ispred kuće učinilo da čuje glas svoje kćeri.

– Čini mi se da te zove – reče Berti.

Uznemireno su naćulili uši, ali nisu ništa čuli. Odmah zatim su se pozdravili i dok je Berta namještala šešir, Mazzini je krenuo prema dvorištu:

– Bertice!

Nije bilo odgovora.

– Bertice! – povisio je već uznemireno glas. 

Tišina je mrtvački odzvanjala u njegovu vječno preplašenom srcu te su mu se leđa sledenila od stravičnog predosjećaja.

– Kćeri moja, kćeri moja! – očajnički je otrčao prema dnu kuće. Čim je prešao prag kuhinje, na tlu je ugledao lokvu krvi. Nasilno je odgurnuo nakrivljena vrata i ispustio sablažnjiv vrisak.

Berta koja je na zvuk sumornog očeva poziva potrčala, čuvši vrisak odgovorila je novim. Kako se zaletjela u kuhinju, Mazzini joj je, blijed poput smrti, prepriječio put zadržavajući je:

– Ne ulazi! Ne ulazi!

Berta je uspjela vidjeti pod preplavljen krvlju. Samo je smogla ispružiti ruke preko glave i utopiti se u njemu uz promukli jecaj.