Treba li Hrvatskoj treći put

Na hrvatskoj političkoj sceni nakon svakog izbornog poraza neke političke opcije uvijek se pojavljuje, u obliku banalizirane sintagme, mogućnost okupljanja nove stranačke grupacije, koja bi navodno bila politička alternativa vladajućem hrvatskom bipolarnom sustavu, nešto između HDZ-a i SDP-a, pa se ističe novi srednji ili pak treći put, koji ne izvire ni iz čega, ni iz jedne političke kulture ili tradicije, pa se čini kao da je riječ o nekoj autoreferencijalnoj političkoj paradigmi koja služi samo da premosti izbornu prazninu i poraz.

U više sam navrata pisao o nužnosti deprovincijalizacije hrvatske političke scene i nužnoj obnovi i protoku novih elita koje bi trebale rastegnuti sistemski obruč i razbiti monopol bipolarnoga stranačkog sustava, jer takvo stanje samo odgovara stranačkoj oligarhiji i koruptivnoj praksi. No kada se nakon izbornoga poraza bivšega predsjednika Josipovića opet javljaju glasine o mogućnosti okupljanja nove stranke u Hrvatskoj s istrošenim političarima poput Nikice Gabrića, Radomira Čačića (koji se očajnički pokušava opet etablirati na parlamentarnoj pozornici) ili Slavka Linića, onda se postavlja pitanje treba li nam opet u Hrvatskoj dodatna stranačka struktura koja će se kititi atributom „treće opcije“ zbog pomodnih marketinških razloga (jer, eto, kažu da srednji put dobro zvuči), a koja neće ni u kojem smislu počivati na zasadama i filozofiji političke tradicije europskoga „trećeg puta“. S obzirom da bi takva hipotetična politička struja okupljala poznate otpadnike, disidente i poražene iz širokoga spektra stranačkog života, onda se može očekivati loš falsifikat političkoga trećeg puta i pokušaj kozmetičke obmane javnosti jer bi struja zapravo bila izraz neke vrste „lijevog liberalizma“ kao odraza naslijeđenoga klijentelističkog i političkog konglomerata koji gravitira oko HNS-a, SDP-a i HDZ-a. No s obzirom da je najava okupljanja nove srednje struje sporadični poslijeizborni trik koji nije izraz neke nove političke fenomenologije, već samo zagađuje ionako trule kvazianalize u medijima, ponovno se trebamo zapitati može li razmnožavanje oportunističkih stranaka zaista neutralizirati bipolarizaciju političke scene bez sanacije mentalnoga bipolarnog poremećaja u hrvatskoj javnosti, koja i nadalje sve vidi i prosuđuje kroz prizmu lijevo–desno? Nažalost, nema još dovoljno zrele političke kulture da bi se moglo razmišljati iznad tih istrošenih političkih kategorija. U nedostatku dovoljne razrađene političke kulture i nedostatku ozbiljne znanstvene građe koja bi se u Hrvatskoj bavila tom tematikom, nužno je pojasniti genezu ideološkog sadržaja ideje „trećeg puta“, bez kojeg on ostaje pukom pomodnom političkom sintagmom.

Radikalni centar

U najširem smislu treći put sadržava sve političke platforme koje nastoje prevladati tradicionalne podjele između ljevice i desnice karakteristične za 20. stoljeće, u kojemu je prevladavala podjela između kapitalizma i komunizma. Neki politolozi povezuju taj pojam s tzv. radikalnim centrom, kao konsenzusnom političkom strujom koja nastoji postići kompromis između neoliberalne ekonomske politike s jedne strane te djelomičnoga očuvanja uloge države i gospodarskog intervencionizma s druge. Treba napomenuti da pojam trećega puta vuče epistemološke korijene iz daleke europske povijesti a da je sintagma zapravo stekla širu popularnost knjigom Treći put: obnova socijalne demokracije britanskoga politologa Anthonyja Giddensa, dok u europskom političkom životu nastupa na scenu s politikom britanskoga premijera Tonyja Blaira (1997–2007). Također veže se i uz administraciju američkoga predsjednika Billa Clintona (1993–2001). I Blair i Clinton preko svojih stranaka, američkih demokrata i britanskih laburista, približili su se desnom centru i modelu neoliberalne tržišne demokracije koristeći se lijevom socijalnom retorikom te su na taj način privukli heterogeno biračko tijelo. Iako se takva politika ne pojavljuje eksplicitno u javnosti pod sintagmom trećeg puta, takav je politički smjer utjecao na mnoge europske stranke i političare socijaldemokratskog usmjerenja, a takvu su kompromisnu politiku u manjem ili većem opsegu prihvatile sve vodeće lijeve stranke na Zapadu, pogotovo na gospodarskom i financijskom planu, prihvaćajući pravila tržišne ekonomije, a isto su učinile i reformirane komunističke partije u Istočnoj Europi.

Politički neprijatelj

Takav je oblik trećeg puta zapravo poslužio sustavnom recikliranju bivših marksista, lenjinista i šezdesetosmaša, a kod nas jugoslavenskih titoista i praksista, u redove liberalne socijaldemokracije. Treći put Blairova i Clintonova tipa, koji obično zagovara smanjenje poreza, deregulaciju i decentralizaciju kao odgovor na radikalnu turbokapitalističku doktrinu konzervativnih stranaka s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina (primjerice onu Margaret Thatcher i Ronalda Reagana) zapravo je legitimirao i s kozmetičkim preinakama provodio prikriveni neoliberalizam. Od sredine 2000-ih, a i pod utjecajem globalne recesije 2008, pojavljuju se oštre kritike te opcije od strane tradicionalnih ljevičara, koji je smatraju tek kozmetičkim uljepšavanjem ili ublažavanjem desnoga liberalizma, odnosno oduzimanjem suvisle i konkretne alternative neoliberalnoj politici. Unatoč nekim uspjesima na području gospodarstva, blerizam se zapravo pretvorio u neku vrstu socijalnog liberalizma, koji je poslužio za provođenje tvrdoga neoliberalnog plana: financijske i tržišne liberalizacije i financijskoga monetarizma. Francuski filozof Jean-Marc Ferry vidi Blairov treći put kao prijelaz od države blagostanja (welfare-state) u državu rada (workfare-state), koja bi zapravo težila pragmatičnijoj i fleksibilnijoj adaptaciji tržištu. Britanski politolog Keith Dixon ističe kako je Tony Blair vjeran nasljednik tečerizma zbog nastavka politike gospodarske i društvene nejednakosti, koja se produbila tijekom Blairova mandata. Sam Anthony Giddens, koji je nekoć koncipirao sintagmu treći put, danas govori o nužnosti izgradnje četvrtoga puta u kojem bi država bila kadra pružiti potrebne resurse kako bi sami građani mogli ostvarili financijsku neovisnost, dok bi tržišna ekonomija bila praćena javnim i socijalnim angažmanom.

Zapravo je najveći izazov suvremene Hrvatske, pa i svih europskih država, izgradnja vlastitoga puta kako bi se najučinkovitije suprotstavile neoliberalnoj globalizaciji i suvremenom kapitalizmu, kao i njegovim kvaziliberalnim i pseudodemokratskim društvenim načelima. Riječ je dakle o idejnoj matrici koja bi jasno prepoznavala političkog neprijatelja, a to je neoliberalni kapitalizam. U tom pogledu Alexandre Dugin pokušava u sklopu „četvrte teorije“ nadmašiti treći put, koji smatra povijesno istrošenim. Naime, sve protuliberalne ideologije (komunizam, socijalizam i fašizam) iskušane su i nisu primjenjive u borbi protiv suvremenoga kapitalističkog poretka zbog vlastitih unutarnjih kontradikcija. Dugin smatra da unutar revolucionarne kao i tradicionalne struje trećeg puta (primjerice kod tradicionalista poput Juliusa Evole) postoje rasne i ksenofobne teze koje su antropološki i politički neprihvatljive u kontekstu suvremenog otpora svih etnija i naroda (bez ikakve rasne hijerarhije) planetarnoj neoliberalnoj globalizaciji, koja isključivo teži kulturnoj uniformizaciji i konceptu planetarnoga tržišta. Današnje razmišljanje o mogućem obnovljenom trećem putu svakako bi trebalo uzeti u obzir ovo: promjenu interpretacije političke povijesti unatrag nekoliko stoljeća i prevladavanje ideoloških predrasuda istrošenih starih ideologija moderne. Tomu treba dodati i uvažavanje nove mrežne strukture suvremenoga globalnog društva, kao i višeslojno dešifriranje paradigme „postmodernog razdoblja“ koja se suprotstavlja ne samo političkoj ideji kao takvoj nego i objektivnom stanju stvari, pa i izgradnji autonomnoga političkog modela kao nositelja novoga društvenog projekta u svijetu u kojem su na djelu neprestano recikliranje postojećega i velike ideološke rekapitulacije. Riječ je dakle o idejnom putu koji bi trebao moći sintetizirati sve najbolje težnje zastupljene u trećem putu i suočiti ih sa suvremenim svijetom.

U Hrvatskoj se ne može kopirati model blerizma ili zapadnjačkoga trećeg puta jer Hrvatska nije poznavala razdoblje ultraliberalizma anglosaksonske konzervativne revolucije. Naprotiv, od devedesetih nadalje Hrvatska se suočava s problemom nedovoljne sanacije komunističkoga sustava i s elementima neoliberalne klijentelističke kleptokracije. Hipotetični „treći put“ za Hrvatsku bi bila opcija koja bi prekinula s mentalnim i strukturnim nasljeđem jugoslavenskoga titoizma, ali i sa sluganskom koruptivnom politikom u gospodarstvu. Stoga bi takav „hrvatski treći put“ bio uistinu revolucionaran, a ne tek kozmetičko retuširanje postojećega stanja. Takav model nije kompatibilan s bilo kakvim reformizmom unutar neoliberalnoga tržišnog sustava jer se nastoji boriti protiv iskonskih uzroka političke korupcije, a ne samo ukazivati i regulirati simptome te društvenopolitičke bolesti.

Naša tradicija trećeg puta

Treba podsjetiti da Hrvatska ima stanovitu političku kulturu trećeg puta koji počiva na tradiciji personalizma. Personalizam Emmanuela Mouniera pripada jedinstvenoj struji francuskih kršćana, poznatoj pod nazivom kršćanski personalizam, a oni su ustrajavali na dostojanstvu ljudske osobe između nacionalizma i fašizma, s jedne, te materijalističkoga komunizma, s druge strane. Francuski personalizam tridesetih godina prošlog stoljeća snažno je utjecao na tadašnje predstavnike katoličke socijalne misli u Hrvatskoj, među kojima su bili Milan Ivšić, Juraj Šćetinec i Bonifacije Perović, Oni su nastojali prevladati individualističko, liberalno poimanje ekonomije i čovjeka te promicati kršćanska načela u obliku katoličke solidarnosti, a razvijali su i ideju zadruga, koje su vidjeli kao korporativna posrednička tijela nužna za obnovu solidarne ekonomije i društva.

U konačnici, kada bismo njihov model trećega puta postavili u današnju situaciju političke, gospodarske i moralne krize hrvatskoga društva, takav bi model trebao ponuditi alternative: direktnu i participativnu demokraciju kao protumodel stranačkoj oligarhiji, uvođenje kontrole nad bankarskim sustavom, nacionaliziranje gospodarskih sektora od nacionalne važnosti, provođenje državotvorne i socijalne politike iznad umjetnih podjela lijevo/desno, prekid s gospodarskim neoliberalizmom, državni intervencionizam i poticaj realnom sektoru, revaloriziranje modela države-nacije nasuprot globalnom internacionalizmu, gospodarsku samostalnost i samodostatnost te uvođenje protekcionizma u skladu s europskim standardima, prekid pogodovanja trgovačkom lobiju, reindustrijalizaciju regija, politiku velikih radova, samostalnu monetarnu politiku.

U takvu smislu moglo bi se govoriti o „hrvatskom trećem putu“, koji nije ništa drugo nego državotvorni suverenizam u doba globalizacije, a ne pomodna i šuplja uvezena politička floskula.