Štednjak na drva

Našao sam se usred zime na nekom srednjodalmatinskom otoku. Puhala je strašna tramuntana, pa je brod jedva pristao, a kad sam se iskrcao, čulo se da je – upravo zbog toga vjetra – nestalo struje i da se ne zna kad će stići. Čovjek koji me trebao dočekati telefonom mi je javio da ga je nešto spriječilo i da se moram sam snaći za prijevoz do sela. A autobus je bio u kvaru i nije bilo taksija. Tada su mi se počele javljati zle slutnje: trebao sam ondje obaviti nekakav posao i vratiti se poslijepodnevnim brodom, a sad mi je, nakon toga niza nedaća, palo na pamet da ću možda morati i prenoćiti na otoku, jer, kakve sam sreće, popodnevnoga broda neće ni biti. A tko zna hoću li imati gdje spavati, i tko zna kako je ovdje s hranom, a osobito s grijanjem. Tako sam u selo stigao u prilično turobnu raspoloženju.

Ali kad sam našao kuću svojega domaćina i kad sam u nju ušao, sve se odjednom promijenilo. Jer ondje se iz dvorišta ulazilo ravno u kužinu, a prvo što sam u toj kužini ugledao bio je veliki bijeli štednjak i pred njim žarač, lopatica i hrpa drva. Pred tim prizorom osjećao sam se kao da sam stigao kući i nisam više bio nimalo zabrinut ni za ishod posla koji sam došao obaviti, ni za brod, a najmanje za struju. Štednjak je bio dovoljan da me baci u euforiju: shvatio sam da je on za mene simbol doma, sigurnosti i blagodati.

Zato sam, čim mi je to dopustila pristojnost (a ona je tražila da se s domaćinima pozdravim i da s njima popijem čašicu), prišao štednjaku i stao ga ogledavati sa svih strana. Promatrao sam ga onako kako sam kao dijete promatrao rijetke automobile kad bi se slučajno našli u mojoj ulici. I taj mi je štednjak naime izgledao kao nekakav luksuzni stroj. Dapače, izgledao mi je kao vremeplov koji je stigao iz onoga davnog vremena kad su štednjaci bili uobičajena stvar, a nisu još bili prognani na otoke i u daleka planinska sela, gdje struja nije pouzdana, ali zato ima drva u izobilju. I činilo mi se kao da me taj štednjak može odvesti u ono doba iz kojega je i sam doputovao, da još jedanput sve doživim.

Bio je posve isti kao oni nekadašnji štednjaci, pa sam mogao provjeriti svoja sjećanja. Tada sam utvrdio da ta sjećanja imaju i nekakav sustavan oblik, jer podrazumijevaju podjele i klasifikacije. Ukratko ću vam to izložiti.

Prva podjela bila je na zidane i limene štednjake. Zidani su bili stariji i smatrali su se donekle staromodnima, ili barem neekonomičnima. Stajali su u kutu kuhinje zauzimajući dobar dio njezina prostora, a imali su niži i viši dio. U nižem dijelu bila je ploča za kuhanje (koju je povremeno trebalo laštiti kožicom od slanine), a u višem dijelu pećnica s velikim vratima. S vanjske strane bio je takav štednjak obložen dekorativnom opekom u boji, a imao je i željeznu šipku za vješanje kuhinjskih krpa. Osobito je prikladan bio zimi, jer je dugo držao toplinu, pa bi se ponekad otvorila vrata prema sobama, da dio te topline ode i onamo.

Drugu skupinu činili su limeni štednjaci, koji su zauzimali manje prostora, a za vrućina su se mogli prenijeti u ljetnu kuhinju. Oni su se smatrali modernijima, a bilo ih je dvije vrste: obični, crni, bez ikakvih kerefeka, i finiji, emajlirani, koji su obično bili bijeli, ali bilo je i drugih boja. E, ti su štednjaci najviše sličili vremeplovu.

Naime, premda su radili po vrlo jednostavnu principu (staviš u ložište drvo pa ga zapališ i kvit posla), oni su željeli ostaviti dojam da su proizvod neke jako visoke tehnologije, a da i sami nude bezbroj mogućnosti, pa da treba znati njima rukovati. Zato je na njima bilo sve puno nekakvih štosova i dosjetki.

Na gornjoj ploči imali su okrugle otvore koji su bili pokriveni takozvanim ringlama. Te ringle bile su zapravo plosnati koluti, koji su bivali sve manji i manji, a završavali su okruglom čašicom sa šipkom u sredini. Tako je tu čašicu bilo moguće zakvačiti žaračem (zvanim širajzl) pa podizati kolute jedan po jedan. To se radilo onda kad je za pripremu nekoga jela trebala otvorena vatra, kakav je slučaj, recimo, s palačinkama. Osim toga, ti su štednjaci imali ukrašena vratašca s lijepom drškom, a na njima mali otvor kroz koji se moglo gledati da li vatra dobro plamti. Na samu dnu bila je ladica u koju je padao pepeo. Nju je trebalo povremeno prazniti, a najbolje je bilo zimi, jer tada bi se pepeo prosuo po pločniku, da se prolaznici ne skližu.

Ali bilo je na tim štednjacima još nekakvih zanimljivosti. Bila je, recimo, na desnoj strani šipka koja se mogla izvući i opet ugurati, a za koju niste znali čemu zapravo služi, dok vam to ne bi netko objasnio. A služila je tomu da se u ložište pušta manje ili više zraka i da se tako utječe na intenzitet vatre. A da se i ne govori o tome kolika su znanja bila potrebna za pravilno postavljanje dimnjaka i za uporabu pećnice. I uopće, na štednjak niste mogli gledati kao na obično kuhinjsko pomagalo, nego kao na uređaj koji u sebi krije neslućene mogućnosti.

Zato smo se u njega pouzdavali i znali da nas on nikada neće iznevjeriti: samo ako ima ogrjeva, samo ako imamo žigice i malo starih novina, nećemo se smrznuti, čak ni onda kad je vjetar nepovoljan, pa nam vraća dim u lice. A da se i ne spominje da kraj štednjaka čovjek nije mogao biti ni tužan ni osamljen, a i inače se osjećao zaštićenim od svake nevolje.

Kao što sam se osjećao i ja dok sam sjedio sa svojim domaćinima u kuhinji i ugodno razgovarao. Bio sam ondje prvi put, ali mi se svejedno činilo kao da onamo pripadam, kao da je kuća u kojoj boravim moja kuća i kao da su ljudi u toj kući moja obitelj.

I zato mi nije teško palo kad se pokazalo da poslijepodnevnoga broda doista neće biti i da ću morati prenoćiti. Jer sve se nekako riješilo: i postelja i pidžama, čak i četkica za zube. A ja sam sve vrijeme bio uvjeren da je to zbog štednjaka, da on zrači svu onu sigurnost i po potrebi stvara čuda.

A onda sam još prije spavanja na kantunalu kraj kreveta našao stari strip Dubravka Matakovića o Malom Ivici koji ukrade od matere štednjak i njime se odveze na more. Tada mi se učinilo da je to sasvim moguće, a da je strip i inače posve realističan. Ugasio sam svijeću i zaspao kao beba.