Slikanje glazbe

Tijekom višedesetljetne karijere na adresu Joni Mitchell stizali su različiti komplimenti, no tvrdnja iz nadnaslova, proizašla iz pera suvremenog američkog kritičara, najkraće sažima njezine dosege na polju popularne kantautorske pjesme.   Njezin opus doista je nadahnuo je nekoliko sljedećih naraštaja američkih i britanskih kantautorica, ali i drukčije profiliranih glazbenika: dovoljno se sjetiti Princea, koji rijetko propušta prigodu naglasiti njezine zasluge u oblikovanju vlastita autorskog mentaliteta (ili barem jednoga njegova aspekta). U skladu s naslovom njezine rane skladbe, poetičniji recenzenti pripisat će joj oznaku „žena sa srcem i dušom“. No nitko pritom neće zaboraviti snažan intelektualni naboj koji u sebi krije veći dio njezina stvaralaštva.

Doista, njezina je glazba „rastegnula“ granice ženskoga poetskog vokabulara u kontekstu suvremene glazbe, a žanrovske barijere učinila je manje vidljivima i manje važnima. No, ako je Joni Mitchell doista postavila nova pravila unutar „ženskog autorskog pisma“, kako joj je to uspjelo?

Jedan od zanimljivih, premda začudo ne i sveobuhvatan odgovor, pruža i novo retrospektivno izdanje Love Has Many Faces – A Quartet, A Ballet, Waiting To Be Danced. Riječ je o četiri CD-a u kutiji, odnosno 53 skladbe što tematiziraju ljubav u svoj njezinoj složenosti. Zamršeni romantični muško-ženski odnosi prikazuju se u svjetlu unikatne autorske vizure. Raskošno opremljen i detaljno dizajniran projekt pripremala je i pjesme odabirala sama, i to pune dvije godine, vodeći računa o pokrivenosti svih kronoloških etapa i svih stilskih diverzija unutar karijere.

„Smatram se slikaricom koja piše pjesme – a one imaju snažnu vizualnu dimenziju. Različiti stihovi i riječi kreiraju različite prizore“, zaključuje Mitchellova i dodaje: „Prikupila sam neke od tih scena i prizora onako kako to čine redatelji dokumentaraca. Taj postupak ‘preslagivanja’ arhivske građe rezultirao je posve novim djelom.“

Glazbenica u stalnoj mijeni

Punim imenom Roberta Joan Anderson, rođena je 7. studenog 1943. u Fort Macleodu, u Alberti, Kanada. Premda se zameci njezine glazbene osobnosti mogu detektirati iz prvih nastupa na ulicama Toronta, njezin „pravi“ život jedva da se odvijao do preseljenja u Sjedinjene Države. Tek će u Kaliforniji njezin autorski senzibilitet pronaći adekvatan kontekst. Stilom i mentalitetom ondje se lako uklopila u rastući trubadurski val s korijenima u folku, o čemu govori svježina glazbe utisnute na prva tri studijska albuma; Song To A Seagull, Clouds  i Ladies Of The Canyon. Posljednji je osobito zanimljiv jer je sadržavao dva amblematska trenutka – Big Yellow Taxi i Woodstock, posvetu festivalu koji je definirao utopijski svjetonazor jedne kontrakulture. Sve redom bile su to melodične skladbe nekonvencionalne strukture; ukratko, bila je to glazba koja je već onda nagovještavala da će Mitchellova prerasti predodžbu o hipersenzibilnoj kantautorici s akustičnom gitarom. Od početnih, folkom nadahnutih radova ogoljene strukture i izvedbe, postupno se priklanjala slojevitijim autorskim postupcima.

Umjetnica je na četiri CD-a osobno sažela svoj opus

Zasnovan na instrumentalnom asketizmu, osoban i bolno introspektivan, album Blue i danas odjekuje neobičnom, izvanvremenskom energijom. Nova i drukčija razina zrelosti prepoznatljiva je pak na dvama jednako dojmljivim ostvarenjima iz sredine sedamdesetih: Court and Spark (1974) i The Hissing of Summer Lawns (1975). Bilo bi pojednostavnjeno kazati da je riječ o radovima na kojima je Joni otkrila jazz; čak i prije toga ona se – posve instinktivno i možda nesvjesno – koristila iskustvima jazza i postupcima koji su odbacivali jednostavnost folka i popa.

Ako su se njezini skladateljski postupci opirali konvencijama, to je djelomično rezultat njezina sviračkog razmišljanja: koristila je mnogo otvorenih „štimova“, drukčije je ugađala i konfigurirala instrument, bježala od „lakih rješenja“. Začudo, ništa od toga (i o tome svjedoči box-set Love Has Many Faces) nije umanjilo emotivnu izravnost njezina ukupnog umjetničkog iskaza. Poslužimo li se njezinim stihom, uvijek je ostavljala dojam žene koja žudi „za naklonošću i respektom“, ali ne pod svaku cijenu.

I upravo tada, kad joj naklade počinju dosezati zlatne visine, a ona sama postaje dijelom kalifornijske rock-aristokracije, Joni Mitchell počinje radikalnije mijenjati zvučnu sliku. Album Hejira novi je pokus na polju jazza i sofisticiranoga, pomaknutog popa za odrasle: njezina folk-ishodišta sad se već doimaju poput neke druge, udaljene galaksije koju je odavno ostavila za sobom. Zajednički rad s jazz-veličinama poput basista Jaca Pastoriousa, gitarista Pata Methenyja i saksofonista Waynea Shortera nastavio je to novo, eksperimentalnije usmjerenje.

Kreativna beskompromisnost

Kulminacija prve i najvažnije faze karijere zabilježena je na ostvarenju Mingus iz 1979, na kojem surađuje s legendarnim američkim jazz-kontrabasistom i skladateljem Charlesom Mingusom. To kontroverzno ocijenjeno djelo nije joj osiguralo mnogo novih poklonika (a ni kritičarskih pohvala), no dokazalo je njezinu kreativnu neustrašivost: Mingus je ubrzo preminuo (bio je to njegov posljednji glazbeni projekt u životu), a posveta Joni Mitchell utisnuta na istoimeni album danas zvuči bolje nego u vrijeme kad je nastala.

U dolazećim desetljećima, u vrijeme korjenitih promjena na području prezentacije pop- i rock-glazbe, njezine su se aktivnosti promijenile i prorijedile: osamdesetih je objavila samo tri albuma, devedesetih još tri, i svaki je sadržavao pristojnu dozu kvalitetne glazbe; s iznimkom vrlo dobra albuma Shine (2007), vrijeme u novom stoljeću uglavnom je provodila reinterpretirajući dijelove vlastita (i tuđih) opusa u ambicioznim i katkad orkestriranim pokusima. No u potrazi za njezinim najvećim domašajima svi su se analitičari i zahtjevniji slušatelji nužno morali okretati u dublju prošlost.

Bez obzira imaju li oblik intimnih akustičnih ispovijedi, kratkih karakternih studija ili gorkih društvenih komentara, pjesme Joni Mitchell i danas zauzimaju posebnu poziciju unutar labavo definirana žanra „kantautorskog rocka“. Za razliku od brojnih suvremenica, a i mnogih drugih umjetnica koje je tijekom idućih desetljeća nadahnula, kanadska glazbenica – i slikarica – uvijek je tvrdoglavo slijedila vlastite istraživačke impulse.  Danas, u autoričinoj 72. godini, njezina je aktivna karijera (mahom zbog narušena zdravlja) završena. No ostaje pitanje za kraj: kako ona sama želi ostati upamćena? 

Retrospektivnim projektom Love Has Many Faces  očigledno je željela dati odgovor – a on se, koliko god impresivan bio, mnogima neće potpuno svidjeti. Naime, akustičnu i ranu fazu Joni je uglavnom zanemarila: prva tri albuma nisu zastupljena ni jednom jedinom skladbom, a izbor s preostalih šesnaest u najmanju je ruku ekscentričan. Dakako, riječ je o tematskoj zbirci, pa je razumljiv izostanak drukčije intoniranih favorita kao što su Big Yellow Taxi i Woodstock. Njezina urednička ruka bila je zapravo brutalna: kičmu pozamašne zbirke u dobroj mjeri čine izvedbe s njezinih manje cijenjenih radova, poput Wild Things Run Fast, Chalk Mark in a Rain Storm ili Taming the Tiger. Kako vidimo, njezina beskompromisnost ostaje neupitnom čak i u pokušaju da iz obilja vrhunskog materijala kreira cjelovitu sliku vlastite autorske osobnosti.