Prekoračivanje granica

Nakon relativno kratke edukacije na plesnim radionicama i nedugo nakon prvih scenskih nastupa s Montažstrojem, Integriranim kolektivom za istraživanje pokreta i Bacačima sjenki, Vesna Mačković odvažila se na samostalan plesni projekt. Nešto brže no što je uobičajeno, to ne bi osobito odskakalo od logična razvoja autora da nije posrijedi izvođačica kojoj je tijelo obilježeno invaliditetom. Iako bi demokratsko društvo trebalo svima osigurati jednake mogućnosti ostvarivanja potencijala, uključujući i umjetnički, a inkluzija se ne bi smjela isticati kao nešto iznimno ili nešto što se nužno mora provesti, umjesto da je razumljiva sama po sebi, to nažalost izostaje u svakodnevnoj praksi i uopće u percepciji velikoga dijela populacije.

Vesna Mačković

Posebice je problematičan ples kao izvedbena umjetnička disciplina, koja se doima izrazito demokratičnom i otvorenom prema drugim umjetničkim i ostalim područjima djelovanja, prihvaćajući time i drukčijost i odmak od uopćena poimanja plesa, ali je s obzirom na tjelesnost te fizičku spremnost i mogućnosti plesača u temeljnome disciplinarnom određenju veoma rigidna i odmak dopušta marginalno. Utoliko je pothvat Vesne Mačković kao jedne od doista malobrojnih domaćih izvođačica s tjelesnim invaliditetom (uzevši u obzir i izvođače Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život), jednako kao i djelovanje Integriranoga kolektiva za istraživanje pokreta, koji vode Iva Nerina Sibila i Amela Pašalić s intencijom profesionalnoga stvaranja i izvođenja plesa, važan pomak prema dugotrajnu procesu ozdravljenja društva.

Inkluzivno načelo da umjetnost mora biti dostupnom svima bez obzira na socijalne kategorije Mačković primjenjuje i na kupnju ulaznica – ulaznice se plaćaju nakon odgledane predstave, a cijenu određuje svaki gledatelj sam prema trenutačnoj financijskoj situaciji i zadovoljstvu viđenim. Uz tu aktivističku poruku prisutna je i svijest o problematici određenja vrijednosti umjetničkoga rada.

Inicirajući projekt, premijerno izveden 18. veljače, Vesna Mačković okupila je jaki autorski tim, redatelja Vedrana Hleba, glazbenike Alena i Nenada Sinkauza, videoumjetnika Ivana Lušičića Liika, multimedijskoga umjetnika Bojana Gagića i kostimografkinju Ninu Nimac, koji stvarajući svako u svome segmentu jednako nose izvedbu kao i izvođačica. Naime, vidljiva plesna građa prilično je fragilna, svedena na nužno kretanje scenom, sužen repertoar kretnji ili samo naznačene pokrete, a ples se s pomoću gibanja videa, svjetla i zvuka dovršava u području imaginacije. Tim produžecima tijelo prelazi vlastite granice šireći se prostorom.

Polazište cjelokupne građe stihovi su Vesne Mačković, a izvedba se sidri na usložnjavanju građe, ili njezinu intenziviranju, tako da su stihovi pretočeni u glazbu, ne kao utjecaj ili poticaj na stvaranje, nego kao njezin sadržaj, zatim je „skladani tekst” povratno sudjelovao u reizgradnji stihova koji tako postaju glazbenom građom, a glazba narativnim i poetskim iskazom. Stihovi i glazba prerađeni su u pokret i glas, iz toga je nastao video, a potom napokon svjetlo. Zahvaljujući promišljenim, ali nenametljivim redateljskim intervencijama, svi slojevi ili intenziteti međusobno se prožimaju i uvjetuju i na kraju objedinjuju u izvedbi. Takvim usložnjavanjem postiglo se da izvedbena građa koja bi zbog fragilnosti lako mogla skliznuti u nedostatnost dobije na gustoći i koheziji. Tijelo naviklo na izloženost pogledima sada izlaže svoju intimu. Poveznica s unutarnjim svijetom introspektivni su stihovi koje izvođačica izgovara, isprva jedva čujno, potom sve razgovjetnije, odlučnije. Suočavamo se s iskušenjima, s boli, s klonućima, s otporom, transformacijom, identifikacijskim nemirima, oslobađanjem. Atmosfera je intimna, prisna, na trenutke i pomalo nestvarna, halucinantna, prati stanja samotnosti i želje za otvaranjem. Suigra videa i rasvjete nasuprot relativnoj statičnosti tijela pandan su nesputanoj (imaginativnoj) zaplesanosti u opreci s prinudnom nepomičnošću. Izlaganje intime eksponiranoga tijela koje prekoračuje vlastite zadanosti i prevođenje nutrine u plesni kontekst, odnosno scensko intenziviranje habitusa u potrazi za plesnošću koja odudara od uobičajene plesne građe uz snažnu aktivističku poruku najveće su vrijednosti Intenziteta.