Pomno prikupljana zbirka

Posljednjih godina priređivači retrospektivnih i tematskih izložbi koje se odnose na hrvatsko slikarstvo konca 19. i prve polovice 20. stoljeća učestalo su posezali u privatnu zbirku Davora Vugrinca (Varaždin, 1975), poznatoga nogometaša. Nakon postupnoga otkrivanja, kroz različite izložbene projekte te tekstove i intervjue, javnost je napokon dobila potpuniji uvid u djela koja sakuplja taj pasionirani i profilirani kolekcionar. Riječ je o izložbi Kolekcija Vugrinec – remek-djela hrvatske moderne, postavljenoj u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Njome ta institucija otpočinje novi izložbeni ciklus Privatne kolekcije u javnoj instituciji, čija je idejna autorica ravnateljica i kustosica izložbe, Jasminka Poklečki Stošić. Suorganizatori su izložbe Gradski muzej Varaždin i Grad Koprivnica, u suradnji s Muzejom grada Koprivnice. Nakon Zagreba izložba će biti priređena u Gradskom muzeju Varaždin te potom u Galeriji Koprivnica.

Bela Čikoš Sesija, Penelopa, 1895.

Povijest kolekcionarstva

Igor Zidić, autor izložbe i likovnoga postava, napisao je nadahnuti esej, u čijem uvodu rekapitulira povijest privatnoga kolekcionarstva u Hrvatskoj, osvrćući se na najvažnije ličnosti koje su sakupljale umjetnine u Splitu i Zagrebu. Pritom se poziva i na vlastite kontakte s pojedinim kolekcionarima (primjerice sa Slavenom Vidovićem, Krunom Prijateljem, Cvitom Fiskovićem, Daliborom Paraćem) te na izravni uvid u neke zbirke. Zidić tako tumači različite mogućnosti geneze i razloga nastanka zbirke, bilo da je ona bila posvećena samo jednom autoru (primjerice Emanuelu Vidoviću ili Vlahi Bukovcu, koji primjerice nije zastupljen u Vugrinčevoj zbirci) ili da su sakupljači bili u stalnom dosluhu s umjetnicima od kojih su sakupljali djela i koji su ih savjetovali pri izboru drugih (recimo Zvonimir Pučar bio je prisni prijatelj Ivana Meštrovića i Vladimira Becića).

Zidić tako skicira širi povijesni i društveni kontekst u kojem su djelovali kolekcionari te daje usporedbu s ranijom situacijom u Francuskoj i uvjetima u kojima je formiran muzej Louvre, čije su se zbirke oformile slijedom nacionalizacije kraljevskih zbirki. U Hrvatskoj proces nacionalizacije i otimanja privatnoga počinje nakon 1945. godine, što je, među inim, rezultiralo nepovoljnom klimom za djelovanje, kao i nepovjerenjem i oprezom samih sakupljača. Zidić taj pregled, točnije tumačenje fenomena u hrvatskim okvirima, proteže do suvremenosti.

„Idealni je upućeni sakupljač onaj koji srdačno posuđuje svoja djela za izložbe, snimanja, reproduciranja; onaj koji pruža drugima na uvid to što ima: jer imati čovjek, ionako, može samo predmetnost djela, odnosno: predmet sâm, a ne može imati i ne smije ni pokušati zadržati za sebe značenje, emanaciju djela“, zaključuje Zidić. Davor Vugrinec, koji je do sada nesebično posuđivao, sabrao je zbirku koja broji stotinjak djela. Ovom je prilikom izloženo četrdeset šest slika i devet skulptura. Obuhvaćen je, dakle, prvi segment kolekcije, razdoblje od 1880. do 1945. godine. Izbor kronološki otpočinje Nikolom Mašićem, potom se nadovezuje s Matom Celestinom Medovićem, Belom Čikošem Sesijom, Ivanom Tišovom, Ferdom Kovačevićem, Otonom Ivekovićem, i nastavlja se djelima minhenskih đaka, Miroslava Kraljevića, Vladimira Becića, Oskara Hermana, zatim praške četvorice, Milivoja Uzelca, Marijana Trepšea, Vladimira Varlaja i Vilka Gecana. Uključeni su i Ljubo Babić, Ignjat Job, Juraj Plančić, Ante Kaštelančić, da navedemo osnovni razvojni i povijesni slijed.

Bez slabog djela

Kao što navodi Zidić, u cijeloj zbirci nema slaba djela. Unutar navedenoga slijeda pronalazimo paradigmatska ostvarenja. Prikazana su tako ponajbolja djela unutar opusa njihovih autora – Medovićevo Proljeće (Vrijes) iz 1908. te Csikoseva Penelopa iz 1895, no i djela koje će biti otkriće publici. Zidić ističe dosad nepoznatu Vidovićevu vedutu-marinu Iz lagune (oko 1898) u kojoj „od jugendstilskih, grafičkih virova (koje stvara veslo), preko verističko-plenerističkoga, visokog prvog i cijelog drugog plana, prelazi u veličanstven i impresionistički krajobraz turnerovskog mletačkog svjetla i monetovske ljepote“. Miroslav Kraljević zastupljen je slikom Tri gracije (1911), prema Zvonku Makoviću, autoru njegove recentne retrospektive, vrhunskim primjerom primjene sezanističkih načela konstrukcije.

Omer Mujadžić, Žena s vrčem, 1928.

Potom, primjerice, možemo izdvojiti Uzelčevu Magdalenu, koja nastaje, kako je Zvonko Maković uočio u tekstu u katalogu izložbe Strast i bunt – ekspresionizam u Hrvatskoj, prijelomne 1921, kada ekspresionizam doseže vrhunac u hrvatskom slikarstvu. Izloženo djelo Otona Postružnika Nagovaranje (1931), njegova najbolja slika zemljaškoga razdoblja (Petra Vugrinec), jedan je od vrhunaca domaće „nove objektivnosti“ (Ivanka Reberski). Teško se u nabrajanju i osvrtanju otkloniti od superlativne aklamacije, ali zaista je riječ o mahom uporišnim ostvarenjima različitih stilskih epoha i pravaca obrađenoga razdoblja.

„Ivo Režek posebna je vrijednost Vugrinčeve kolekcije: to je nekoliko djela koje uvelike mijenjaju percepciju našeg trećeg i samog početka četvrtog desetljeća“, napominje Igor Zidić. Stoga na primjeru ovoga slikara, s kojim Vugrinec dijeli varaždinsko podrijetlo i koji je u velikom broju zastupljen u zbirci, možemo iščitati kolekcionarovu preferenciju i osobnu sklonost. U međuratnom razdoblju, koje je u europskom slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi obilježeno povratkom redu, taj slikar iskazuje profinjenu usklađenost s neoklasičnim tendencijama, a napose je otvoren za pouke Pabla Picassa. Unutar tih parametara Režek iskazuje autentični vlastiti stil koji se očituje na dosad nepoznatim Praljama (1925) na kojima koristi, kako upozorava Petra Vugrinec, antički kontrapost kao i stavove s egipatskih zidnih oslika.

Valja nam ukazati i na izniman prinos koautorice izložbe, Petre Vugrinec, koja je priredila kataloške obrade slika, te Darije Alujević, koja je isto učinila za skulpture. Visoka razina likovne analize i interpretacije, nova saznanja i upućivanje na relevantnu literaturu čine opsežnu publikaciju vrijednim prinosom istraživanju toga segmenta hrvatskoga slikarstva i kiparstva.

Izvrsna skulptura

Kad je riječ o kiparstvu, iako opsegom manje zastupljeno, izvrsnošću i raznovrsnošću pojedinih ostvarenja, pars pro toto, dan je dobar uvid u produkciju od kraja 19. do polovice prošloga stoljeća. Ovdje će samo nedostajati Rudolf Valdec, uočava Zidić, no uključeni su Ivan Rendić, Robert Frangeš Mihanović, Branislav Dešković, Ivo Kerdić, Ivan Meštrović, Frano Kršinić i Joza Turkalj. Ivanu Rendiću pripisuje se Djevojka s vijencem (druga polovica 19. stoljeća) isklesana u kararskom mramoru, koja je bila dio nadgrobnoga spomenika u Vojvodini, a u čijoj „modelaciji kipar poseže za klasičnim elementima“, kako piše Darija Alujević. Značajke klasicizma, ali i naturalizma te psihologiziranja prepoznaju se na jednom od najranijih Frangešovih ostvarenja – Rimljaninu (1893), izvedenu također u kararskom mramoru. Ivan Meštrović zastupljen je studijom za jedno od najmarkantnijih spomeničkih ostvarenja njegova zagrebačkog razdoblja – Spomenik Josipu Jurju Strossmayeru u Zagrebu (1924, odljev iz 1968).

Ova je izložba, zaslugom autorice krovnoga projekta i autora tekstova, koji su iznijeli nove podatke kao i rekapitulacije prethodnih tumačenja, pružila dobar uvid u vrijednu zbirku, jednako kao što je osvijetlila poneke nepoznate niše povijesti modernoga slikarstva te kiparstva. Preostaje još iščekivanje da upoznamo i drugi segment Vugrinčeve kolekcije u kojem se nalaze djela nastala nakon 1945, među kojima su vrijedne slike Ede Murtića, Ive Dulčića, Miljenka Stančića, Ljube Ivančića, Julija Knifera, Vlade Kristla, Ivana Picelja, Aleksandra Srneca, Đure Sedera, Josipa Vanište, Marijana Jevšovara, Ive Gattina te skulpture Vojina Bakića, Branka Ružića, Dušana Džamonje, Ivana Kožarića, Koste Angelija Radovanija...