Poigravanje riječima i životom

Georges Perec (1936–1982), francuski književnik i žongler riječima, objavljuje 1978. djelo Život način uporabe (La Vie mode d’emploi). Iste godine za knjigu dobiva prestižnu nagradu Prix Médicis, koja mu omogućuje da se potpuno posveti pisanju i napusti dotadašnje radno mjesto. U ovome djelu (posvećenu Raymondu Queneauu), koje Perec naziva romanima, priča se plete oko jedne zgrade na broju 11, u imaginarnoj ulici Simon-Crubellier, u 17. arondismanu u Parizu, od 1875. pa sve do 1975. godine.

Pred nama je zgrada od nekoliko katova, s podrumom i tavanom, dizalom i stubama, stanovima i sobama, ostavama i skladištima, bez fasade (inspiracija potječe od crteža Saula Steinberga što tako prikazuje stambenu zgradu u New Yorku). Iako djelo sadrži više od stotinu priča, okosnica je svih zbivanja engleski bogataš Percival Bertlebooth, koji tijekom posljednjih dvadeset godina života sastavlja slagalice (puzzle) nastale na temelju akvarela, koji nakon što su pretvoreni u komadiće bivaju uništeni. No to je samo vrh ledene sante koja pluta u moru Perecova remek-djela. Ono je sve samo ne roman u konvencionalnom, tradicionalnom smislu, kao što, uostalom, ni sam autor nije ni najmanje pisac u općeprihvaćenom shvaćanju ili, bolje rečeno, predrasudi o tome što je pisac i kako treba izgledati njegov život i njegovo pisanje.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2014.

Prvim romanom Stvari (Les Choses), objavljenim 1965, uzburkao je duhove, jer je pristupom riječima i tretiranjem jezika bio antipod piscima francuskoga novog romana, koji je vladao književnim životom ne samo Francuske nego i Europe. Upravo zbog specifičnog odnosa prema riječima i njihovoj strukturi, 1967. pozvan je da se pridruži grupi l’OULIPO (radionici moguće literature), sastavljenoj od književnika i matematičara koji su tražili nove načine literarnog izražavanja: „poput štakora koji sami sebi konstruiraju labirint iz kojeg će isto tako sami pokušati izaći“. Poziv je uputio slavni književnik Raymond Queneau (uz Itala Calvina jedan od osnivača). Na premisama te grupe Perec piše djelo Ispario (La Disparition), u kojem ni u jednoj jedinoj riječi nema slova e (objavljen 1969).

Odnos prema književnosti kao načinu izražavanja sam definira ovako: „Kada nastojim objasniti ono što želim raditi još od mojih prvih književnih pokušaja, naglašavam da sam od početka shvatio kako ne želim napisati dvije slične knjige. Nikada nisam težio da ponavljam jednu formulu pisanja, dovršeni sustav koji sam upotrijebio u prethodnoj knjizi…. Na kraju krajeva, čini mi se da mi četiri pola koja definiraju moje umjetničke horizonte – svijet koji me okružuje, moja osobna povijest, jezik i fikcija – omogućuju ispunjavanje spisateljske ambicije savladavanja cjelokupne književnosti moga doba, bez osjećaja da se vraćam utiskujući stopala u vlastite tragove, pišući o svemu što jedan čovjek može danas napisati: dugačke i kratke knjige, romane i poeme, drame, operna libreta, kriminalističke, pustolovne i naučno-fantastične romane, knjige za djecu…!“ (Georges Perec, Penser/classer, La librairie du XXIe siècle, Le Seuil)

Skakačev algoritam

Djelo Život način uporabe upravo je na tom tragu: na nekoliko stotina stranica mi doista plutamo životom u svim njegovim pojavnostima; čitatelj se osjeća kao da splavari po golemoj rijeci, skakućući preko brzaca, dodirujući obale, ispitujući najmanje riječne rukavce, da bi na kraju sve završilo datumom smrti marljivoga sastavljača slagalice, gospodina Bartlebootha, 23. lipnja 1975.

No iznenađenja ne prestaju: umjesto linearnog opisivanja unutrašnjosti stanova i prostora zgrade broj 11, u imaginarnoj pariškoj ulici Simon-Crubellier, odnosno kretanja opisivača uz ili niz stubište, ili od vrata do vrata, ili od kata do kata, Perec se odlučuje za nešto posve neobično te kazuje: „Bilo bi stvarno dosadno opisivati jednu zgradu kat po kat, i stan po stan. A opet, redoslijed poglavlja ne može biti prepušten slučaju. Zato sam odlučio da u strukturiranju primijenim jedan od starih šahovskih problema: poligrafiju skakača (skakačev algoritam) koji se sastoji u činjenici da jedan skakač ima 64 mogućnosti kretanja po šahovskim poljima, a da nikada ne skoči na isto. Postoji bezbroj varijanti i na temelju njih su stvoreni magični kvadrati. U slučaju djela Život način uporabe bilo je potrebno naći rješenje za šahovsku ploču od 100 polja (10 x 10). Uspio sam na čudesan način: knjiga je podijeljena na šest dijelova koji se temelje na istom principu: svaki put kada skakač prijeđe sve rubove jednog kvadrata, započinje nova šahovska partija.“ (Quatre figures pour La Vie mode d’emploi, L’Arc numero 76, 1979)

Reklo bi se: struktura unutar strukture koja uvjetuje siže romana, ali ne samo na fabularnom nego i žanrovskom, stilskom i filozofskom (ako želite) ontološkom nivou. Takvo prepletanje forme, sadržaja i stila jedinstveno je u modernoj književnosti i nadasve uzbudljivo, iako pred čitatelja postavlja prilično opsežnu zadaću. Nije samo u pitanju broj stranica (u hrvatskom izdanju ima ih sa svim piščevim dodacima 649), nego i privikavanje na šetanje zgradom i žanrovima u ritmu šahovskog skakača, pa smo u jednom trenu uvučeni u arheološka iskapanja, da bismo već u idućem poglavlju pratili pustolovine nalik onima iz Tisuću i jedne noći, ili napeto slijedili obiteljski krimić smješten u francusku provinciju, odnosno zaronili u podzemni svijet prepun čuda: „Ispod razine podruma bio bi početak uronjene mase: spiralno stubište sa stubama što odjekuju, dugi popločani hodnici s okruglim svjetlima zaštićenim metalnom žicom i željeznim vratima obilježenim mrtvačkim glavama i natpisima izrađenim po šabloni… Niže bi se čulo nešto poput dahtanja strojeva… Još niže bi bili silosi i hangar, hladne prostorije, prostorije za zrenje, središta razvrstavanja pošte, kao i ranžirni kolodvori sa skretnicama… A još dalje brda pijeska, šljunka, koksa, troske, tucanika, miješalice za beton, zgurišta, i rudarska okna obasjana reflektorima narančasta svjetla, rezervoari, pilane, termoelektrane… i dokovi s mnoštvom mostića, pokretnih i običnih dizalica, čekrka sa žicama napetim poput živaca koji prenose drvo za oplate, avionske motore, koncertne klavire, vreće gnojiva, bale sijena, biljarske stolove, kombajne, kuglične ležajeve, pakete sapuna, bačve bitumena, uredski namještaj, pisaće strojeve, bicikle; a još niže sustavi brana i bazena, kanala kojima plove kompozicije peniša krcatih žitom i pamukom te cestovni terminali koji brazdaju kamioni s robom… a još niže rudarski hodnici sa slijepim, starim konjima koji vuku vagončiće s rudom i spore procesije rudara s kacigama; uski, kapljavi prolazi poduprti natopljenim daskama što vode prema sjajnim stepenicama podno kojih klokoće crna voda…” (Poglavlje LXXIV. Strojarnica dizala 2)

Povjerenje u čitatelja

Ono što je fantastično u ovom djelu, u ovim romanima, kako ih naziva Perec, svojevrstan je orgazam priča, riječi, naputaka, kuharskih recepata, starih pisama, osoba, sudbina, tragedija, komičnih scena, putopisa, ljubavnih drama, ubojstava i mnoštva drugih stvari. Ali, u Perecovu djelu nije riječ o nasumce nagomilanim riječima i temama, naprotiv: on zavarava čitatelje lakoćom promjene smjera kretanja u tom golemom materijalu, lakoćom promjene stila i nadasve minucioznim opisima koji se rastvaraju pred našim očima djelić po djelić, uporno i do posljednjeg detalja. Cijela kompaserija upravo je matematički precizna, poput pravoga švicarskog sata, koji je sazdan od specijalnog algoritma što varira od poglavlja do poglavlja, ne dopuštajući nam da „uhvatimo“ roman u jednom trenutku i mirno ga čitamo do kraja. No naš pisac ide i dalje: uza sve, on je i duhovit i ironičan i nježan, tako da uz strogo kontroliranu strukturu stalno dobivamo i dozu ne samo pripovjedačeva šarma nego i onu piščevu nježnost koja se pretače u gotovo čehovljansku melankoliju. Zbog toga se taj roman, odnosno – romani (tu je Perec potpuno u pravu, riječ je doista o pravim malim romanima, stiješnjenim u nekoliko stanova jedne pariške zgrade) čita s užitkom u pravom Barthesovu smislu „zadovoljstva u tekstu“. Iako će današnji čitatelj sumnjičavo prići ovome djelu, jer je suprotno svemu što nas okružuje: brze, površne, koncizne informacije, prevlast slike nad riječima, tanke knjige još tanjeg sadržaja, zanemarivanja svega što nije ispričano u nekoliko redaka – Perecova knjiga jest užitak u čitanju koji nastaje i iz poigravanja sa svim poznatim predlošcima književnog izražavanja što nas mame u nove i sve luđe pustolovine. Kao da u tom tekstu odzvanjaju Bulgakovljeve riječi: „Za mnom, dragi čitatelju!“ – iz njegova romanesknog remek-djela Majstor i Margarita.

Ono što je itekako važno naglasiti jest Perecovo povjerenje u čitatelje, povjerenje u njihovu maštu i spremnost na pustolovinu. Sama knjiga započinje citatom iz djela Julesa Vernea Michel Strogoff: Dobro otvori oči i gledaj. Ono što slijedi jest plovidba oceanima i morima života koji se zibaju pred našim očima tako minuciozno predstavljeni da ostavljaju bez daha. I tako dolazimo do naslova koji nam više skriva negoli otkriva: Život način uporabe ne odnosi se samo na postupak čitanja, taj naslov ironično se igra pojmom uporabe, odnosno naljepnicama na svim proizvodima široke potrošnje u kojima je navedeno kako ih treba upotrebljavati. Sve što slijedi na neki način potpada pod taj pojam „načina uporabe“, bilo da je riječ o strukturiranju poglavlja, bilo da je riječ o sklapanju priče u mašti čitatelja, dok je život kao neko razapeto nebo nad svima u knjizi i svima nama koji je uzimamo u ruke.

Veliki rad i trud prevoditeljice Vande Mikšić zaslužan je što sada imamo i u Hrvatskoj prijevod toga romanesknog remek-djela. Iako se ne može usporediti umjetnički napor pisca i trud prevoditeljice, mora se ustvrditi kako je riječ o opsežnu pothvatu, jer sam prijevod obuhvaća desetine tisuća riječi i rečenica tako različitih u stilu, vokabularu i značenjima, da svakoga tko se bavi prevođenjem tog djela dovodi do krajnjih granica vlastitog umijeća. Zato i nije čudno što je prijevod Vande Mikšić, iako točan (ponekad i odveć doslovan) i vjeran, mjestimično razbarušen, nedorađen, ukratko neizbrušen do kraja. Možda ove napomene mogu izgledati kao cjepidlačenje, ali zahtjevi su toliki da i rezultati moraju odgovarati po kvaliteti, i to u svakom, pa i najmanjem detalju. (Navest ću jedan primjer: „… a povremeno je prepušta prijateljima koji iz provincije dođu na nekoliko dana u Pariz povodom kakva salona ili međunarodnog sajma“ – Treći dio, Poglavlje XLVI. Služinske sobe, 7. Gospodin Jérôme. U originalu piše Salona, a misli se na velike izložbene salone u Parizu, mahom za likovne umjetnosti, pa je samim tim čitatelj zaveden u bludnju, jer iz ovakva prijevoda ne može dokučiti o kakvim je to salonima riječ.)

U svakom slučaju, pred nama je velika knjiga i po opsegu i po kvaliteti, koja nas vabi na dugotrajno i zanimljivo uživanje.