Poeta doctus iz Subotice

Svako književno djelo nastalo izvan domovinskog prostora u uvjetima koji autora određuju kao pripadnika hrvatske narodne manjine treba dočekati s poštovanjem, a ukoliko je riječ o vrijednom, zapravo sjajnom književnom ostvarenju, tada moramo zbog toga biti sretni. A upravo se tako osjeća pisac ovih redaka prikazujući najnoviju zbirku stihova Milovana Mikovića, književnika koji živi kao pripadnik hrvatske narodne manjine u Vojvodini, odnosno Srbiji. Stjecajem okolnosti, usprkos političkim nasrtajima na tu manjinsku etničku zajednicu, koji su rezultirali njezinim razbijanjem po etničko-subetničkoj liniji njihove etnografske samoidentifikacije, Hrvati u Vojvodini stvaraju vrijedna književna djela. Štoviše, čak četiri autora koji žive na tom prostoru možemo smatrati velikanima suvremene hrvatske književne riječi. Bez pretjerivanja to se može ustvrditi za Jasnu Melvinger i Petka Vojnića Purčara iz Petrovaradina te Tomislava Žigmanova i Milovana Mikovića iz Subotice. U njihovim osobama prisutna su oba hrvatska subetnonima Vojvodini: Šokci i Bunjevci.

Izd. OMH u Subotici, 2014.

Milovan Miković (Subotica, 17. srpnja 1947) afirmirao se kao pjesnik, prozni pisac, esejist i publicist. Svoj narodnosni i spisateljski angažman počeo je kao novinar. Jedan je od utemeljitelja Radio Subotice (1968), gdje je isprva spiker-novinar, potom novinar te urednik, a potom glavni i odgovorni urednik Programa na srpsko-hrvatskom jeziku, do ožujka 1983, kada postaje zaposlenik Novinsko-izdavačkog poduzeća Subotičke novine, gdje je urednik književnoga časopisa Rukovet (1983–1994), a od travnja 1992. glavni je i odgovorni urednik – od siječnja 1994. i ravnatelj – do listopada 2003. Od 2004. glavni je urednik književnoga časopisa Klasje naših ravni, a od rujna 2005. i urednik nakladničke djelatnosti Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ. Prve pjesme stvara i objelodanjuje 1965, a pjesničke, prozne tekstove i kritiku objavljuje u književnoj periodici od 1967. Prvu knjigu, pjesničku zbirku Ispitivanje izdaje, objavio je 1989, i od tada do danas, s ponovljenim izdanjima, objavio je 22 knjige. Pjesmama je zastupljen u izdanjima: Lipe riči, zbornik, Zagreb 1994, Antologija najlepših pesama o ljubavi, I–V, Velika tajna, što ju je pripremio i uredio Pero Zubac, Beograd 1997, Mostovi prijateljstva, zbornik, pripremila i uredila Milka Knežević, Varaždin, 2008, Budi svoj, izbor suvremenoga hrvatskog pjesništva, Vijenac, 2009, te je 2009. ušao u antologiju poezije nacionalnih manjina u Srbiji Trajnik, koju je priredio makedonski pjesnik iz Srbije Risto Vasilevski. Član je Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine.

U mladosti Miković je pisao na srpskom jeziku pa se tim dijelom književnog opusa ugradio i u književnost većinskog naroda. Prve tekstove napisane standardnim hrvatskim jezikom objavljuje od početka devedesetih godina. Piše i dijalektalnu poeziju, na novoštokavskoj bačkoj bunjevačkoj ikavici. Među knjigama na narječju valja spomenuti poemu Avaške godine, čije je prvo izdanje tiskano u Rijeci 1991, a peto prošireno izdanje objavljeno je u Zagrebu nakladom Donatove Dore Krupićeve 2005. Poznat je kao izvrstan esejist. Napisao je tri velike knjige eseja, studija, rasprava i kritika. Suradnik je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža na projektu Hrvatske književne enciklopedije i Vojvođanske akademije nauka i umetnosti na projektu Enciklopedija Vojvodine. Za književni rad dobio je Antuševu nagradu (1999) i nagradu Dr. Ferenc Bodrogvári za knjigu iz 1999. Život i smrt u gradu (2000). Dobitnik je i nagrade Dušan Lopašić za uređivanje časopisa Klasje naših ravni, nagrade za životno djelo na području književnosti i dr.

Za kulturni život Hrvata u Vojvodiniv važan je književni časopis Klasje naših ravni, koji izdaje subotički Ogranak MH, a uređuje Miković. Kao nakladnik i urednik objavio je više od 150 književnih djela, mahom u NIP Subotičke novine, NIU Hrvatska riječ i Katoličkom institutu za kulturu, povijest i duhovnost.

Milovan Miković najnovijom je zbirkom pod karakterističnim biblijskim naslovom Jedući srce žive zvijeri potvrdio visoke domete dosadašnjih poetskih uradaka. Treća životna dob u koju je ušao nije nimalo umanjila njegov poetski naboj, literarnu radoznalost i uznemirenost. Štoviše, proživjele godine dodale su tim stihovima bogato životno iskustvo i književnu zrelost.

Zbirka Jedući srce žive zvijeri podijeljena je u šest tematskih cjelina, čiji nazivi ukazuju na filozofsku i društvenu pozadinu poetskih, ali i izvanliterarnih nakana. To su Vatra, Zemlja, Voda, Zrak, Klin na tvrdu mjestu i Ukanjižen. Pisac je predgovora zbirci Matija Molcer. On ističe nekoliko bitnih odrednica Mikovićeve poezije: „Tražeći odgovore kako i kuda dalje Miković nastoji pronaći i drukčiji način da nam ukaže na izazove pred kojima se nalazimo, stoga podvrgava propitivanju stanovite elemente i zakonitosti lirskog teksta. Tako, primjerice, kanonizirani oblici soneta i sonetnog vijenca, te stare europske, pjesničke forme, postaju poprištem novih htijenja u njegovu pjesništvu. (…) Mikovićevo pjesništvo i njegova poetika izoštravaju mnoga naša pitanja trajno bez odgovora, beskompromisno ih svodeći na ono što su predugo i pretežito bila, i još i sada često jesu – mizerija! Na ovo pogotovu ukazuje kada se nasilno hoće prevrednovati one vrijednosti koje se raščlambom identiteta subjekta, mogu podići i spriječiti među ljudima. Čak i tada poezija u riječima i fragmentima, usredištena prema složenoj cjelini svijeta prepoznaje ili odbacuje značenje doživljenoga, ranjivost čovjeka, bića, bitka.“

Osobno bih pošao od naslova prvih ciklusa u zbirci: Vatra, Zemlja, Voda, Zrak. Pjesnik ih je preuzeo od antičkoga helenskog filozofa Anaksimena, čime je odredio i filozofsku nadgradnju u poetskom govoru pjesama koje slijede. Podsjećam: Anaksimen (grčki: Άναξιμένης), 585–525. pr. Kr. bio je starogrčki filozof iz skupine predsokratovaca, pripadnik čuvene miletske škole. Filozofi iz te skupine nastojali su odgovoriti na teško pitanje: što je prapočetak svega što postoji, odnosno koje je počelo (pratemelj, prauzrok) svijeta. Po Anaksimenu, zrak je prapočetak svega postojećega; on je bezgraničan, neizmjeran, sveobuhvatan i vječno se giba. Različite stvari, oblici, nastaju zgušnjavanjem (hlađenjem) i razrjeđivanjem (zagrijavanjem) zraka, i to ovim redoslijedom: vatra – zrak – vjetar – oblaci – voda – zemlja – stijenje. Zviježđa i nebeska tijela, a najprije Zemlja, koja je u središtu svemira i iz koje nastaju i oko koje kruže ostala tijela – zgusnuta su vatra. Zemlja je valjkasta ploča koja se održava na zraku. Da zgušnjavanje hladi, a razrjeđivanje grije, zaključivao je na temelju naivnog iskustvenog opažanja o vlastitu dahu, koji je hladan kada se usta skupe, a topao ako se otvore.

Svaki od navedenih ciklusa sadrži 30 pjesama naslovljenih rednim brojevima. Zbog čega ta brojčana ravnomjernost? Numerolozi tumače da je 30 simbol koji znači čast stečenu mudrošću. Zrelost tijela i duha u numerologiji se ogleda kroz: 21 + 9 = 30 i 10 + 10 + 10 = 30 ili 3 × 10 = 30, a to svakako mora voditi do slave i sreće.

Naslovi ovih ciklusa omogućili su pjesniku razviti vlastiti filozofsko-poetski diskurs i stvoriti pjesme naglašenoga refleksivnog karaktera. Podloga su im vječna pitanja na koja mudri ljudi još traže odgovore, a to znači ući i u suvremenost i probleme s kojima se susreće ljudska egzistencija hic et nunc. U njima pjesnik čini raspon od antičkih uzora do europske klasične poezije i hrvatskoga modernizma. To je moderna poezija grafički oblikovana u maniri književnog futurizma.

1.

Odbljesak vatre tražeći

vidljivog, čujnog, pipljivog

prije svih slika, tonova i tvari

krojenih iz ruha tajne kozmičke nijanse

o čemu nikada nismo znali ništa

prije bučne uspostave kapilarne mijene

klijanja, straha, ekstaze

prve noći što je u užasu protekla.

U pjesmi br. 29 predmetno-tematska us­mje­renost spušta se na razinu narodnosnog usuda. Pjesnik se služi pojmovnim rekvizitarijem snažnoga simboličkog naboja, tako da se može uočiti i metajezična pa i polisemijska razina stihova i pjesme u cjelini.

Tad kravatu čvršće stegneš

(ta, nisi li ti, najzad, Hrvat?)

i uz kaput malo iznošen

šešir svoj uzmeš.

Kamo god pođeš jeza te prati

obdan o stablo vezana

ako nikamo ne izlaziš.

Obnoć tišinu dijeli s bršljanom

u tmušnoj vrućici puzi

tlapi, koješta sni

kroza te ruje.

Uz malo sreće postat ćeš

zvuk vraćen u zvona.

Navedena narodnosna tematika, na razini simbola, ali i životne vremenske protege snažno je iskazana u ciklusu „Zemlja“. Ovdje prepoznajem rječnik obojen zavičajnim bojama i sadržajima, ali i topografiju u snovima etnonimske samospoznaje. Riječ je o snažnim iskazima visokog estetskog dosega. Miković se ovim ciklusom vino do razine koju nazivamo poeta doctus. Možda je pjesnik dosegnuo vrhunce u pjesništvu vezanom uz povijesnu sudbinu naroda kojem pripada. U ovome trenutku ova je poezija ravna pjesničkim domovinskim stihovima Tomislava Marijana Bilosnića.

3.

Postupno svladavam

nauk o hladu duša

u dvorištu na klupi

ispred nabijenice, o crnici

o stopljenim licima

tijelima, dlanovima sklopljenim.

O svemu što se zbilo se ovdje – šuti.

Morlački. Na vrijeme odustati.

Nazdravljam tek mladom jutru

dok ovu zemlju oganj sažeže

i gust je pepeo skrije cijelu.

Šutjeti

Treći ciklus Voda donosi 30 ljubavnih pjesama. S ushićenjem treba čitati mudre stihove koji su dar proživljenih godina.

Ostali ciklusi prava su poslastica za ljubitelje soneta, pjesničkog oblika koji zahtijeva veliku disciplinu, poznavanje jezika i odličnu versifikaciju. Milovan Miković priključuje se sjajnim hrvatskim sonetistima kao što su pokojni Lujo Medvidović i, hvala Bogu, živi pjesnik Roko Dobra iz Zadra. Čitajući Mikovićeve sonete, poglavito njihovu predmetno-tematsku određenost i stanovitu ironijsku distancu, mora se priznati kako im u pozadini stoji bogata hrvatska književna baština.

U cjelini zbirka Jedući srce žive zvijeri zaslužuje našu pozornost, ali i još pomniju književnoteoretsku raščlambu. Ponavljam, ona je na razini ranijih Mikovićevih pjesničkih djela, i s njima obogaćuje ukupnu suvremenu hrvatsku književnost.

Zbirka je grafički i estetski na zavidnoj razini.

Ad multos annos, pjesniče Mikoviću!