Osuda kolonizatorske prošlosti

Elvis Peeters i Nicole Van Bael spisateljski su bračni par iz Belgije. Knjige pišu zajedno, četveroručno, ali Nicole Van Bael izbjegava istupanje u javnosti te njihove knjige na koricama obično imaju istaknuto samo ime Elvisa Peetersa. U romanima oni se fokusiraju na aktualne društvene teme, pri čemu nastoje njegovati kritički odnos spram suvremene stvarnosti, koja je znatno obilježena nasiljem, okrutnošću, nepravdama i (često čak i institucionalno uvjetovanima) nesrećama obespravljenih slojeva građanstva.

Izd. HFD – Disput, Zagreb, 2014.

Utorak je prvi njihov roman objavljen u hrvatskome prijevodu, u izdanju Hrvatskoga filološkog društva i Disputa, u uglednoj i nagrađivanoj ediciji Na tragu klasika koju uređuje Irena Lukšić te u vrlo dobru prijevodu Romane Perečinec.

Protagonist romana anonimni je 76-godišnji starac koji živi samotnjački na periferiji Bruxellesa. Nakon što mu je umrla druga supruga, spava na tavanu kuće u kojoj ima stan. Kao primjerice u Joyceovu Uliksu, radnja romana kondenzirana je u jedan dan, u bezličan, ni po čemu poseban eponimni utorak, čemu u prilog govore i uvodne, dojmljivo predočene sekvencije starčevih svakodnevnih rituala. No ipak, 24-satno razdoblje dovoljno je da se u mislima ili sjećanjima ponovo proživi čitav jedan život pa upravo sugestivno protuslovlje između banalne junakove svakodnevice i reminiscencija burnoga života proživljena u prošlosti povećava vrlo povoljan dojam o romanu. Roman dakle, temeljeći se na asocijativnom nizanju razmišljanja i prisjećanja, donosi retrospektivu životne putanje protagonista. Pogled na nož na kuhinjskome stolu dovoljan je da u sjećanje prizove tržnicu u Costanzi, gdje je taj nož kupio od šarmantne prodavačice, s kojom je potom proveo strastvene trenutke u kabini kamiona. Jer dio života on je proveo i kao vozač kamiona, života burna, ispunjena raznim pustolovinama, u nemiru, lutanju, ali i u brojnim nelegalnim aktivnostima i zločinstvima, neko vrijeme i iza zatvorskih rešetaka.

Autorski se dvojac služi kombiniranjem protagonistovih unutarnjih monologa (u prvome licu jednine) i naracije sveznajućeg pripovjedača u trećemu licu. Iznimnom autorskom usredotočenošću ni na trenutak se ne napušta protagonistovo očište; svaki događaj, kretnja, postupak predočen je iz njegove perspektive, a variranjem prvoga i trećeg lica postignut je snažniji stupanj čitateljeve uronjenosti u pripovjedni svijet romana. Tako, kad na red dođu reminiscencije protagonistovih zločinstava, čitateljeve osupnutost i zgroženost bivaju tim veće, zbog visoke razine identifikacije s likom. Autori zapravo vještom primjenom pripovjednih sredstava čitatelja/icu dovode u paradoksalan odnos identifikacije s likom potpuno lišenim moralnih skrupula, samoživim egocentrikom, čovjekom ogrezlim u opačine, koji se ni potkraj života nimalo ne kaje zbog svih grozota koje je počinio. Naznake antijunakova karaktera predočene su nedugo nakon uvoda, kada protagonist baca mačku s balkona na trećemu katu zgrade u kojoj mu je živjela djevojka. Također opis njegove naviknutosti na oprez (kad gleda kroz prozor, to čini postrance, skriven zastorom) dodatan je nagovještaj specifičnih životnih iskustava, reminiscencije kojih ubrzo uslijede. Naime, u osamnaestoj godini života protagonist je s dvojicom prijatelja silovao djevojku iz sela u kojem su živjeli, nakon čega ga otac šalje u Kongo da izbjegne kazneni progon i da radi na tamošnjoj sestrinoj plantaži kave. No ondje se zadržava kratko, nemiran i sklon lutanju ubrzo odlazi i živi mijenjajući različite poslove – radi u pilani, tiskari, kao prijevoznik, vozi kamion, brod, čak nauči i pilotirati zrakoplovom – da bi naposljetku, za vrijeme sukoba za neovisnost Konga, postao vojnim plaćenikom. Pritom mijenja strane u sukobima neprestano gledajući isključivo vlastitu korist, ravnodušan i hladan spram svih i svega, uvijek samo prema sebi usmjeren, bez skrupula, obzira i etičkih načela.

S takvim antijunakom, čovjekom potpuno lišena suosjećanja, navikla na nasilje, koje čini bez imalo zadrške ili kajanja, i kojemu je nasilje zapravo neodvojiv dio identiteta, Elvis Peeters i Nicole Van Bael upućuju implicitnu kritiku europskoj kolonizatorskoj prošlosti. Romanom oni podsjećaju da je korištenje nasilja nad domicilnim crnačkim stanovništvom bio instrument europske kolonizatorske politike te vraćaju u žarište u zaborav guranu i nedovoljno isticanu činjenicu da je dio blagostanja Europe nastao kao rezultat zločinstava nad porobljenim stanovništvom kolonija. Tako se zapravo junakova ravnodušnost spram nasilja i vlastitih zločinstava može iščitavati i kao preslika europskoga ciničnog, ravnodušnog političkog stava spram vlastite europske kolonizatorske prošlosti. Prevoditeljica Romana Perečinec u pogovornoj bilješci knjige informira nas da se sličnim problemom Elvis Peeters i Nicole Van Bael bave također u na hrvatski još neprevedenu romanu iz 2005. De ontelbaren (Bezbrojni). To je roman u kojemu autorski dvojac tematizira vrlo aktualnu temu – teške životne priče ilegalnih emigranata koji u rijekama pristižu u zemlje zapadne Europe, gdje se susreću s nemilosrdnim postupcima predstavnika vlasti tih zemalja.