Muka po Faustu

Faustovski svijet i đavolja posla trajno zaokupljaju kazališnu maštu. Prije nepunu godinu mogli smo istodobno gledati Boitovu operu Mefistofeles u Splitu i Gounodova Fausta u Rijeci. Sada se vrag preselio na baletnu pozornicu pa, uz splitskoga Đavla u selu, pleše i u Zagrebu, u djelu Johannes Faust passion Milka Šparembleka, premijerno postavljenu 20. veljače. Ta koreodrama u sedamnaest slika praizvedena je na ljetnom Festivalu Histria u Puli 2001, a zatim je u listopadu iste godine izvedena u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Gostovala je u Rijeci, Palma de Mallorci, Ludwigsburgu, gdje je bilo čak deset izvedbi, i Gorici.

Edina Pličanić, Guilhermo Gameiro Alves i Tamás Darai / Snimio Mirko Cvjetko

Bard hrvatskih koreografa Milko Šparemblek, iznimno uspješne i plodne međunarodne i domaće karijere, nadahnuo se tekstovima Johanna Wolfganga von Goethea te glazbom Johanna Sebastiana Bacha, nepoznatih srednjovjekovnih autora i Nevena Frangeša. Kao u svim svojim baletima, stvara plesno kazalište na temelju detaljnog studija kompleksnoga multidisciplinarnog materijala, s naglašenom ulogom asocijativnih postupaka. Ne zanima ga božanska, Kristova muka, već se bavi ljudskom mukom po Faustu. Naslov Johannes Faust passion autorova je sintagma, nastala po zvuku i asocijaciji. Uvodni i završni prizor postavljeni su uza zvuke početnog zbora Bachove Muke po Ivanu s apoteoznim vapajem za više svjetla. Između njih pratimo srednjovjekovnu legendu o doktoru Faustu, sklapanje njegova pakta s Mefistom, susret s Margaretom i Helenom, Margaretinu propast, trijumf Mefista i Lilith, pobjedu zla nad dobrim, kako to u životu već biva.

U baletu se koreografski ističe nekoliko skupnih prizora cijelog ansambla koji, pokretom i senzibilitetom, prizivaju srednjovjekovne svetkovine iz kojih eruptira iskonska ljudska potreba za plesom. Cjelovitim lirskim ugođajem ističe se završni prizor prvoga dijela, uz vodu. No u cjelini djelo se ne temelji isključivo na plesnosti jer su podjednako važni simboli i asocijacije. U brojnim prizorima glazba nije ishodište pokreta, nego podloga za rastreseni pokret. Zato neke slike gube intenzitet, a cjelini nedostaje dramatike koja bi uznemirila gledatelja sudbonosnim upozorenjima faustovske tematike. Na nekoliko mjesta autor unosi tekstualne ulomke na hebrejskom jeziku. Čemu, kada bi oni jače odjeknuli na hrvatskom.

Moram priznati da se ne sjećam dovoljno prve pulske i zagrebačke izvedbe Johannesa Fausta iz 2001. da bih mogao procijeniti promjene što ih je Milko Šparemblek unio u današnju predstavu. Ponešto je dorađen raspored scenskih slika, drukčiji su kostimi i, zasigurno, solističke dionice prilagođene su novim izvođačima. Baletni ansambl sa žarom je i entuzijazmom pristupio djelu jer se ono, sa specifičnim Šparemblekovim stilom, izdvaja u trenutačnom repertoaru Baleta HNK-a. Scenografija Nenada Fabijanića, upotpunjena svjetlom Miljenka Bengeza, minimalnim je, dobro promišljenim i biranim sredstvima otvarala prostor za ples i davala profinjenu vizualnu sliku. Kostimi Dženise Pecotić dijelom su – u mirnijim bojama ansambla – predočavali podčinjenost puka demonskim silama, a dijelom su – snažnim bojama i suvremenim krojevima – naglašavali simboliku likova. Njihova je velika kvaliteta i neprijeporna plesnost: u završnom duetu Mefista i Lilith, kao i u finalu, kostimi su krojem i ponašanjem pojedinih dijelova bili sastavni dio plesnog pokreta.

S praizvedbe djela dobro se pamte ondašnji nositelji glavnih uloga, koji su uspjeli izraziti dramsku snagu, dok su današnji tumači više na razini slika simbola. Po tome je najbliža idealu lika Margarete bila Iva Vitić Gameiro u liričnoj ekspresiji uništena djevojaštva. Liričnost Tamása Daraija nije pridonosila Faustovu liku ni složenosti njegova motiva težnje prema nedokučivom. Ples Edine Pličanić uvijek je lijep i profinjen, no u sebi nije sadržao ništa demonsko za lik Lilith, kao ni Mefisto u tumačenju Guilhermea Gameira Alvesa. Da mu je dao barem djelić svojega Karenjina! Edina Pličanić i Guilherme Gameiro ipak su imali plesački vrhunac u tehnički uigranu, virtuoznom, već spomenutom završnom duetu. Dva demona, karakterom više klauna, tumačile su Dunja Novković i Atina Tanović. Zapažene epizode ostvarili su Natalia Horsnell i Andrea Schifano kao Sretan par te Ervina Sulejmanova u ulozi Žene, na štiklama, simbolu iskušenja.

Johannes Faust passion pojavljuje se ponovno na zagrebačkoj pozornici osam desetljeća nakon praizvedbe Đavla u selu Frana Lhotke. Dojmljiv je Lilithin motiv zgrčenih ruku i raširenih, ispruženih prstiju, možda kao Šparemblekova posveta đavoljiim rukama Mlakarovih. Zanimljiv je i znakovit taj krug od Đavla do Johannesa Fausta, reklo bi se, nije to bez vraga. Osam desetljeća, i još koja godina više, života Milka Šparembleka i njegovo plesno kazalište utkali su se kao istaknuti dio hrvatske kulture.