Maćehinski odnos prema lutki

Za razliku od većine drugih proizvodnih procesa, kazalište ima mogućnost, čast, ali i svojevrsnu obvezu, pretakati dječje i odrasle snove, pitanja i dvojbe na scenu, odnosno „proizvoditi“ umjetnost. Ponekad kazalište to doista čini, no prečesto, kao u novoj predstavi Zagrebačkog kazališta lutaka Bijeli jelen, umjetnost istisne rutina, a kreativnost potpuna neinventivnost. Nažalost, Bijeli jelen nije osamljen kreativni predah najvećega zagrebačkog lutkarskog kazališta, već se umoran, površan i arhaičan pristup lutkarstvu, u kojemu se naglasak stavlja na riječ, a ne na lutku i scensku akciju, više čini pravilom negoli iznimkom.

Predstava ne koristi brojne mogućnosti lutkarske umjetnosti / Snimila Ines Novković

Nazorova bajka, koju je prilagodila, odnosno „stisnula“ i ubrzala Željka Udovičić-Pleština, iako na papiru odaje svoje godine, ispunjena je brojnim akcijama, obratima i hrabrim potezima junakinje, što nam se čini dobrim temeljem za dinamičnu, zaigranu i punokrvnu lutkarsku igru. No umjesto da je redatelj Zoran Mužić lutkarskim jezikom prikazao kako zlatokosa Anka, primjerice, spašava djevojčicu Maricu od zmije ili dječaka Pavla od mraka, mi smo o njezinim akcijama saznavali kroz usta statičnih ili nefunkcionalno pokretnih lutaka. Koliko je pripovjednost poklapala akciju, pokazuje i scena u kojoj su Zlatokosina i Ulrikova zvijezda, a s njima i junaci i gledatelji, mirno i statično „slušale“ od Gvozdenkljuna kako upravo lete jedna prema drugoj. To mirovanje zvjezdanoga svoda, realizirana u tehnici luminiscentnoga crnog kazališta, ukazalo je na potpuni izostanak lutkarskog razmišljanja kod redatelja. Konačno, nadmoć riječi nad vizualnošću osjetila se i u intenzitetu, posebice u odveć bučnu i kakofoničnom početku predstave u kojemu je gusan Gagarilo (Boris Mirković) bio, blago rečeno, auditivno vrlo izazovan. Da se ne bismo izgubili u nabrajanju primjera, zaključimo kako su lutke – a na sceni su se družili i izmjenjivali ginjoli, štapne lutke i zijevalice, uz tračak luminiscentnoga crnog teatra – bile u potpunosti podčinjene riječi te ni na koji način nisu obogatile predstavu. Dapače, one su u dobru dijelu bile kočnica radnji zbog neuvjerljive animacije i ne najbolje konstruiranih lutaka (Luči Vidanović). Poseban problem imale su štapne lutke Košute, Vitoroga i Bijelog jelena, koje su djelovale neprirodno i u mirovanju i u pokretu, u kojemu su im noge mrtvo visjele. Samim time nismo pronašli scensku opravdanost lutaka u predstavi.

Dojam nisu popravili ni tek simpatična glazba Igora Karlića, ni scenski paravan u tri reda (Miljenko Sekulić), koji nije bio aktivan dio priče, što je još davnih 1970-ih u hrvatsko lutkarstvo unio Luko Paljetak, već statičan prostor kojim su protrčavali Zlatokosa, Košuta i Bijeli jelen, a šumske životinje iz svojih sigurnosnih kutaka pričale priču.

U toj statičnoj igri tek je rijedak lik doista oživio na sceni. Najuvjerljiviji je bio vepar Kiso (Jadran Grubišić), sve vrijeme prisutan, diskretno se, nenametljivo i duhovito meškoljeći, žvačući i brundajući. Znatno slabiji bio je Grubišić kao Bijeli jelen. Od dopadljivih animacijskih trenutaka izdvojili bismo uvjerljivo animiranje lepeta velikih krila Gvozdenkljuna (Branko Smiljanić). Ostali glumci animatori, a osim prije spomenutih tu su Matija Prskalo kao zlatokosa Anka, Luka Peroš koji je, među ostalim likovima, utjelovio princa Ulrika, Daniela Čolić Prižmić i Željko Šestić kao Košuta i Vitorog te Marta Bolfan-Ugljen u ulozi Kosa, nisu uspjeli pokretom, gestom ili nekom duhovitom lutkarskom minijaturom oblikovati prepoznatljive karaktere, naslonivši se u stvaranju likova ponajprije na glas i riječ. Također, lutke su na mjestima tonule u paravan, a glave glumaca animatora izvirale iz njega.

Zaključimo kako je Bijeli jelen još jedan tek odrađen posao koji malim gledateljima predstavlja lutku i lutkarstvo arhaičnim, neinventivnim, dosadnim i suvišnim, ni u jednom trenutku ne ukazujući na silne mogućnosti te izvedbene umjetnosti, koja ne bi trebala poznavati ljudske i scenske granice.