Lice i smijeh apsurdnoga

Komedija Harmsijek Daniila Harmsa, premijerno izvedena 27. veljače u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Marija Kovača, već je na premijeri pridobila publiku, koje će, kako bi danas rekao neki Harms, na budućim predstavama biti i više nego se to naša kazališta suzdržanost može i nadati. Ponajprije jer je riječ o predstavi koju je, istodobno redatelj i dramaturg, Kovač „skrojio“ od biografskih ostataka i dramskih scena Harmsova djela, ali i jer je u predstavu ugradio brojne apsurdne „sitnice“ svakodnevnoga života našega doba, konkretno i Osijeka, kojima je i njihovom nelogičnošću dokučio razinu Harmsova vremena i njegove teatarske poetike.

Predstava je ponudila kreativno glumačko zajedništvo / Snimio Pro-art

Sloboda i nesloboda, istina i laž, pravda i nepravda, logično i nelogično, „ovo, ono, ovdje, tamo, neka bude Ja, Mi, Bog“, kako je sve to Harms imenovao, danas su u svojoj obesmišljenosti dosegnuli apsurd teško zamisliv i samu Harmsu i agitacijskoj revolucionarnoj grupi OBERIU, kojoj je pisac pripadao.

Zaborav tradicionalnoga kazališta, koji su oberiuovci nudili kao preduvjet za razumijevanje poetike njihova kazališta apsurda, dakle, „uobičajenu logičku zakonitost, koju – kako vam se čini – vidite u životu“, u njihovu teatru, tvrdili su naivno oni, publika neće vidjeti jer „predmet i pojava preneseni iz života na scenu gube svoju ‘životnu’ zakonitost i stječu drugu – teatralnu“. Njihov je zadatak, pisali su u Manifestu, „dati svijet konkretnih predmeta na sceni u njihovim međuodnosima i njihovim sudarima“.

No Kovača nije zanimao samo obračun s tradicionalnim kazalištem, što većinu samozvanih hrvatskih modernih i lijevih redatelja političkih aktivista isključivo zanima, niti ga je zanimala samo tadašnja ideologija i svjetonazor – na čemu su pripadnici OBERIU-a, i sam Harms, gradili svoje apsurdne drame i političke predstave, koje su tada putem apsurdnih sadržaja jasno upućivale na zlo staljinizma, a u konačnici na uskratu slobode i mišljenja – nego ga je zanimao kontinuitet apsurdnosti.

Uzimajući to u obzir u kazališnoj knjižici citira Harmsa, koji kaže kako ga je zanimala „samo ‘besmislica’, samo ono što nema nikakva praktičnog smisla. I život me zanima samo u svojoj besmislenoj pojavi. Junaštvo, patos, odvažnost, pouka, higijena, moral, raznježenost i rizik – to su mi omražene riječi i osjećanja. Ali zato u potpunosti shvaćam i poštujem: zanos i ushićenje, nadahnutost i očajanje, strast i suzdržanost, blud i čednost, tugu i bol, radost i smijeh.“

Pomaknutost, predimenzioniranost, prenaglašenost, klišeizirani osjećaji, groteskno i realno svedeno na apsurd temelji su ideja na kojima Harms gradi sadržaje drama. Ono odsutno, nevidljivo, raznim formama skriveno i nezamjetljivo – ali u mašti i iskustvu života, osobito umjetnosti, itekako prisutno u iščekivanju trenutka kada će se umjetnički izraziti – sukus je apsurda koji Harms otkriva kao luku spasa pred najezdom realnoga života. Tada je to bio staljinistički komunizam, a danas neoliberalno-ekonomski totalitarizam i političko-medijski globalizam.

Sve to Kovač prepoznaje u našoj sadašnjosti, kritički raskrinkava, karikira i parodira u predstavi-komediji koja nije manje uznemirujuća od Harmsove apsurdne dramatičnosti. Štoviše, on raskrinkavanje stvarnosti u Harmsijeku dramaturški i redateljski inventivno slaže u kolaž prizora, u mozaičku strukturu koja se u svojoj osmišljenoj nelogičnosti, dakle apsurdnosti, nudi kao pravi put ne samo u avanturu jetkoga smijeha, nego i kao put u dramu koja bi nas nagovještajem dramatičnoga mogla osvijestiti od zavodljivih konzumerističkih utopija 21. stoljeća.

Vrlo snažno i bez kalkulacija zasijeca obrazinu civilizacijske i političke sadašnjosti, uočava i rastvara manipulacije i nelogičnosti našega doba; dakle društva, politike, znanosti, medicine, tehnike, religije, ljubavi... Traži u suvremenoj „savršenosti“ života anomalije i apsurdnosti koje oduvijek postoje – iako ih neka razdoblja naše civilizacije i političke moći kamufliraju, skrivaju ili pretvaraju u najveće vrijednosti – i koje se unatoč svim civilizacijskim dosjetljivostima i vizurama ipak, barem na trenutak, ukažu kao čovjeku neprihvatljivo i nelogično kad god se taj čovjek zamisli nad svakom logičnošću „savršenoga“ života, kad god se prepozna u arhetipskom začetku.

Imajući u vidu kompleksnost apsurda Kovač se u režiji Harmsijeka nije priklonio – što je i logično s obzirom na kakvu-takvu slobodu današnjega globaliziranog čovjeka – satiri niti se utekao metafori i alegoriji, nego je tražio i pronalazio, ironiju i sarkazam, lice i naličje apsurdnoga, ispod čega se često naslućivalo i nudilo dramatično. Šokantne prizore „preveo“ je u nježne dramske obrate i apsurdno smiješne situacije. Šteta što nije dokraja pročistio ili odstranio viškove koji su ponavljanjem sličnoga komediju mjestimice umrtvljivali.

Ali i unatoč tomu riječ je o predstavi koja je ne samo opravdala razlog za uprizorenje Harmsa nego je publici ponudila kreativno glumačko zajedništvo i otkrila glumačke potencijale (primjerice Maria Rade i Duška Modrinića) te predstavila nekolicinu novih članova ansambla, a to su Petra Bernarda Blašković, Matea Grabić, Ivana Gudelj i Aljoša Čepil. Ti glumci iz Jelenu Perčin, Radoslavu Mrkšić, Jasnu Odorčić, Aleksandra Bogdanoviča i Zorislava Štarka nosili su teret predstave i dokazali da se na njih može računati u budućim projektima.

Uspjehu predstave svakako su pridonijeli scenografi i kostimografi Leo Vukelić i Iva Matija Bitanga, skladatelj glazbe Tomislav Babić i oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia.