Lhotka ponovno oduševio

Neobičan je nastanak najizvođenijega hrvatskog baleta. Kada su ga koreografi Pia i Pino Mlakar ponudili ciriškom Gradskom kazalištu, ravnatelj je bio sumnjičav. No poslije praizvedbe, 18. veljače 1935, kritika je pisala o kulturnoj invaziji Hrvata! A Đavla u selu, praizvedena, dakle, u Zürichu, skladao je Čeh Fran Lhotka (1883–1962), dok su libreto, koreografiju i režiju osmislili Njemica Pia (1910–2000) i Slovenac Pino Mlakar (1907–2006). Stvorili su djelo na temelju hrvatskih folklornih motiva, kojima je ono protkano u glazbi i plesu. Motivi nisu etnografski određeni, već su tako spretno oblikovani da odražavaju duh i idiom hrvatskoga folklora.

Finalni prizor baleta / Snimio Matko Biljak

Đavo u selu bio je jedinstven u doba nastanka, kada su cjelovečernji baleti iščezli. Partitura sadrži nepravilne ritmove, orkestralni kolorit, raspjevanost i oporost folklornih elemenata. Jednostavan sadržaj iz narodnih priča, karakterna pantomima te ekspresionistički glazbeni i plesni stil organski su povezani i isprepleteni, tako da je djelo stilski jedinstveno u raznolikosti. Zato je zahtjevno i osjetljivo za postavljanje. Omiljenost među publikom osigurala mu je trajan život na sceni, a dugovječnost autorâ jamčila je autentičnost. U Zagrebu je, od 1937. do 2007, izveden 279 puta, a u Splitu od 1954. do 1994. sedamdeset i četiri puta, također u nekoliko produkcija. Zabrinjava odsutnost Đavla u selu s pozornice HNK-a u Zagrebu. Od 2007. uvelike se promijenio sastav baletnog ansambla. Domaćih je plesača sve manje, a stranaca koji dođu na kraće vrijeme sve više. Iako je balet zapisan Labanovom notacijom pa je teoretski sačuvan za budućnost i iako postoje radne snimke kazališnih izvedbi, sve je manje autentičnih poznavatelja njegova karaktera. Sve je manje onih kojima su koraci i pokreti srasli s tijelom i kojima je duh djela utkan u dušu.

Obilježavajući 80. obljetnicu praizvedbe, Hrvatsko narodno kazalište u Splitu premijerno je postavilo Đavla 21. veljače, uz prigodnu izložbu u foajeu o splitskim izvedbama. Koreografiju Mlakarovih prenijeli su Ljiljana Gvozdenović i Dinko Bogdanić, dirigirao je Hari Zlodre. I ponovno je Đavo osvojio publiku, solidnošću glazbene izvedbe i uprizorenja, detaljno dorađenim elementima plesa i glume, ali i entuzijazmom cijeloga ansambla. Svi su osjetili specifičan duh i karakter djela što ih stalno ističem. Možda nisu svi baš od prvoga takta dali sve od sebe (izvedba 25. veljače), ali su se brzo uhvatili na uzlaznu putanju kojom predstava raste. Fulminantno završno kolo izvodi ansambl od šezdeset plesača! Balet HNK-a upotpunjen je članovima muškog ansambla KUD Jedinstvo i KUDŽ Filip Dević te polaznicima baletnog studija. Partitura je izvedena integralno, s vokalnim dionicama glasa đavla, glasova iza scene i zbora.

Antologijska scenografija i kostimi posuđeni su od zagrebačkoga HNK-a. Folklorni zastor otvorio se nad prvom slikom Proljeće, sa stiliziranom scenografijom Aleksandra Augustinčića, otvorenoga prostora i prozračnih boja. I ostale seoske slike odišu sličnim ugođajem: Na bunaru, Sajam, Prosci s antologijskim pantomimskim prizorom oko stola, i Seoska svadba, dok su tamnim tonovima obilježeni đavolji prizori. U paklu je sudjelovalo čak 24 đavolčića. Kostimi Inge Kostinčer i Augustinčićeva scenografija autentični su jer potječu sa zagrebačke obnove 1954. pod vodstvom Lhotke i Mlakarovih. Teško je zamisliti neko drukčije uprizorenje te glazbe, neku novu koreografiju ili scensku opremu jer je izvornik u svim elementima cjelovit i zaokružen, a ujedno moderan, i danas, u 21. stoljeću, osam desetljeća od nastanka. Dakako, kada mu izvođači udahnu životnost što su splitski plesači, pod vodstvom vrsnih poznavatelja djela Lj. Gvozdenović i D. Bogdanića, uspjeli ostvariti.

Predviđena je čak trostruka solistička podjela. Glavne uloge u Đavlu tehnički su teške, ali su zbog stilske specifičnosti još zahtjevnije u glumačkom i interpretativnom pogledu. Kao tehnički sigurnom plesaču, Artjomu Žusovu u ulozi Mirka nije bio problem nijedan element plesačke dionice kao ni partnerska podrška. Na samu početku bio je ponešto distanciran, ali se tijekom izvedbe sve više oslobađao i uspio izraziti Mirkovo shvaćanje o pogubnosti iskušenja i sklapanju pakta s vragom. Eva Karpilovska balerina je čije lirske kvalitete vrlo dobro pristaju ulozi Jele, njezinoj mladenačkoj zanesenosti i razočaranju zbog Mirkova odbacivanja. Bila je plesački lepršava, ali su joj olakšana Jelina padanja na koljena i podizanja u varijaciji u trećoj slici koja koreografski ingeniozno izražavaju njezin očaj.

Za uvjerljiv doživljaj Đavla više nije dovoljna demonska pojava kojom zastrašuje. Danas on mora biti sofisticiraniji, prepredeniji i pod krinkom provoditi paklene naume. Ivan Boiko izvrsno je donio takva a plesački gipka Đavla dobrih skokova. Na sličnom tragu, kao Đavlova suradnica, bila je Matea Milas u ulozi Đavolice. Već je prvom pojavom impresionirala i dalje plijenila pozornost dobro doziranom zavodljivošću, erotičnošću pokreta i primjerenim glumačkim izrazom.

Zaokružene manje uloge donijeli su dojmljivi I. Gluškov kao Mladoženja, N. Čičinina kao Prijateljica, S. Amma kao Provodadžija, S. Dimache kao Susjeda i L. Šapošnikov kao Ujak te ljupka A. Mamić kao Lutka. Solidne su bile A. Rahmatullina i S. Caputo kao Dvije djevojke i T. Jelić kao Majka.

Na premijeri su Đavla i Đavolicu plesali Mihai Mezei i Elena Nikolaeva. Oduševljenje publike dokazuje kako Đavo u selu, jedno od najistaknutijih djela hrvatske glazbenoscenske baštine, ne zastarijeva. Zato ga je potrebno njegovati, i to u izvornom obliku, bez nepotrebnih moderniziranja.