Lana Stojičević, Crno brdo, Galerija SC, veljača

U sklopu izvrsnoga ciklusa Oni dolaze… u Galeriji SC predstavila se mlada umjetnica Lana Stojičević. Multimedijalna izložba naslovljena je Crno brdo, a to je i naziv koji se među stanovništvom Ravnih kotara udomaćio za 200.000 tona industrijskog otpada troske deponirana u neposrednoj blizini naseljenih kuća u selu Donje Biljane. Posredovanjem dvaju ekrana s usporednim satelitskim prikazima nastajanja Crnoga brda, umjetnica nas uvodi u dramatičnu priču o prijetnji, strahu i preživljavanju, nedvosmisleno ukazujući na posve konkretan i osoban ekološki problem. Lana, naime, zajedno s mnogim Šibenčanima i stanovnicima Donjih Biljana dijeli iskustvo života u neposrednoj blizini industrijskog otpada, neposredno svjedočeći o smradu, zlokobnom crnilu i nevidljivim negativnim posljedicama što ih troska ima na ljudsko zdravlje i plodnu zemlju Ravnih kotara.

Fotografija s izložbe

Neprilično i krajnje neodgovorno saniranje i deponiranje industrijskog otpada gorući je problem na koji nas izložba dojmljivo upozorava. Crteže ironičnih transparenata rabljenih u ekološkim prosvjedima protiv deponija umjetnica će potpisivati laserskom gravurom ispisujući naziv Crno brdo, a nepravilno kristalna struktura slova označava vizualni identitet kojim želi brendirati apsurdnost i težinu problematike odlaganja industrijskog otpada u ruralnom kraju poznatu po vrhunskim poljoprivrednim proizvodima. Tako nastaje spoj tradicionalne prosvjedne parole na plahti i suvremenom tehnikom izvedena natpisa koji dizajnom pokušava potaknuti svijest o postojanju ekološkog problema. U tom smislu i izložena suha grana nosi jasne simboličke konotacije, a simboliku dodatno osnažuje mala maketa umjetničine obiteljske kuće nad kojom prijeteći lebdi grumen troske. Posebnosti cjelokupne problematike nedvojbeno pridonose gravure s kućnim brojem i nazivom Put tvornice 14 zasut i ispunjen hrpom troske. Lana izlaže i niz fotografija s prizorima razrušenih i napuštenih kuća u Donjim Biljanama kao simbolima krhkosti doma i nemogućnosti da pruži sigurno utočište od ekološke katastrofe. A tu su, dakako, i fotografije odnosno video s prikazima Crnoga brda. Taj umjetni krajolik na njima djeluje pomalo nadrealno, ostavljajući dojam nenaseljenoga planeta. U svakom slučaju izrazito distopijski.

Maskirana figura – umjetnica osobno – poput kakva postapokaliptičnog ratnika smjelo korača hladnim krajolikom stapajući se s okolinom na neobično prirodan način. Dosljedna prijašnjem radu i nadahnuta etnografskim motivom četverokuke, tradicionalnoga veza ravnokotarskih nošnji – četverokuka kao simbola nade i zaštite što se izvorno izrađuje u živim bojama – mlada umjetnica izrađuje masku izvezenu tim motivom. Ta joj maska služi kao štit od udisanja štetne prašine troske, a njezini crni i sivi tonovi umjesto izvorno žarkih prilagođeni su koloritu mrtvoga i strašnog krajolika, ali i rječito progovaraju o ugasloj nadi. Odjevena u svojevrsnu kombinaciju stilizirane narodne nošnje i proturadijacijskog zaštitnog odijela, mlada umjetnica prkosno se kreće Crnim brdom, naglašavajući kontrast između prirodnog i neprirodnog krajolika. Izložba ima i audiokomponentu, koja lokalnim jezikom priča priču o Crnome brdu i Ravnim kotarima prije njegova nastanka, priču o nekadašnjoj idili što se ljudskom neodgovornošću pretvorila u mučnu i nadasve opasnu distopiju.