Kišobran i hrast

Među književnim vrstama pjesma je nesumnjivo najdemokratičnija. Pišu je oni koji osjete poriv da to učine, stvaraju svijet ili opisuju postojeći, nude obične i nevjerojatne osjećaje i misli, uvećavaju sve čega se dotaknu, uživaju u samoći, u stalnom govorenju o šutnji, u ritualnom ponavljanju zamjenice ja... Pjesma je demokratična jer je plod trenutka i jer ne postoje samorazumljive granice koje bi dijelile pjesničke od nepjesničkih iskaza. Kako bih oprimjerio različitost lirskih iskustava i motiva s kojima se pristupa pisanju pjesama, kratko ću prokomentirati dvije knjige – Kuga i njezine kćeri Kristine Posilović i Stanarska kazivanja Zvonimira Stjepanovića. Pojednostavljeno kazano: prva nudi urbano, a druga ruralno iskustvo; prva oblikuje raspršenu, a druga koherentnu sliku svijeta; prva nas uvodi u intimu lirskoga subjekta, dok subjekt druge obnavlja tradicijom namrijetu senzibilnost kolektiva.

Izd. Meandar, Zagreb, 2014.

Bol, bolest, pustinja

Zbirka Kuga i njezine kćeri šesta je knjiga riječke pjesnikinje Kristine Posilović (1982). Prethode joj zbirke: Agara (2005), pHi Odessa (2007), Barcelona (2009), Canto azzurro (2012) i O vječnosti i drugim neprilikama (2013). Kritičar Nikola Petković ustvrđuje da je sinegdoha glavni oslonac lirskoga prikazivanja te autorice, da ona u dijelu traži i nalazi cjelinu, što ju na koncu odvodi prema tzv. hermetičnom individualizmu. Novu zbirku čini točno 40 nenaslovljenih pjesama raspodijeljenih u cikluse Bolest, Kuga i njezine kćeri i Melankolija. Kristina Posilović piše tekstove koji oklijevaju između pjesme, pjesme u prozi i dnevničkoga zapisa. Njezina lirska protagonistica govori izravno, uvijek polazi od konkretnih stvari i prepušta se emocionalnom ili refleksivnom vrtlogu situacije.

Izd. GK, Županja, 2014.

Na stranicama Kuge i njezinih kćeri nastaje mala privatna enciklopedija stvarnih i izmišljenih bića, gradova, događaja, prizora i raznorodnih fenomena. Njome autorica naznačuje moguća čvorišta svijeta svoje lirske protagonistice. Važne sastavnice te enciklopedije među inim su: andaluzijska obala, Azurna obala, Berlin, bolest, Brijuni, crni vrabac, film, kišobran, križevi pod žutim najlonima, kuga, kuhari, Mediteran, Milton, Mura, Novi Sad, Opatija, partizani, Pelješki most, pomorci, Portugalci, poster Sophije Loren, rock, stabla sandalovine, Šiva, Tito, tratinčice u plastičnoj vazi, Verdi, Zrenjanin, Trst, žabe, žena koja mete autoput...  Poezija prati svaki pokret, emociju i misao lirske protagonistice. U uvodnome ciklusu Bolest primjetna je njezina potreba da vlastitu doživljajnost pojašnjava munjevitim poosobljavanjem globalnih činjenica. Ona u hipu (tj. u dva-tri stiha) prevaljuje udaljenost od potpetica na svojim nogama do Opernhausa u velikom gradu i njegova repertoara, pa i do kritike suvremenoga svijeta. Ista prikazivačka strategija stoji i iza asocijacije koja ju od pušačkoga kašlja nepogrešivo odvodi do Tita i Brijuna te koja joj dopušta da se – kada ju jarko sunce prisili da zatvori oči – odmah vidi na Marsu... Riječ bolest u naslovu uvodnoga ciklusa najprije treba shvatiti kao simptomsko prikazivanje stanja duha lirske protagonistice, kao njezino pozicioniranje u odnosu na imperative suvremenoga svijeta i pokušaj oblikovanja identiteta u kaotičnoj mreži znakova, odnosa i jezika. Istu tu riječ u drugome ciklusu Kuga i njezine kćeri treba shvatiti doslovno. Protagonistica gotovo dnevničkim diskurzom, s neskrivenom boli, progovara o bolesti bliske osobe. Njezina je percepcija usredotočena na tu osobu, a asocijacije stišane, usmjerene samo na ono što je izravno s bolešću povezano. U taj svojevrsni dnevnik bolesti ulaze, s jedne strane, suha koža, miris maslaca, sapun, lijepljenje flastera, nepokretnost i ležanje na boku, a s druge sveprisutna metafora pustinje, zagoreni ručak, smeće, spaljivanje slika itd. Tekstovi tog ciklusa uvode u intimu protagonistice, predočuju iznimne emocionalne trenutke i situacije.

Putovanja i šavovi

Završni ciklus Melankolija otvara pjesma u kojoj kazivačica ispisuje potencijalnu povijest svoga kišobrana – spominje mjesta na koja ga je nosila, zemlje u kojima je s njim doživjela kišu, govori o različitim oblicima kiše (smeđa, zelena, bijela). Ta lirska priča posredno naglašava iskustvo putnika, potrebu za kretanjem i upoznavanjem različitih mjesta i predjela. No, kako je poznato, osim doslovnog, fizičkog putovanja, postoji i duhovno putovanje koje pretpostavlja imaginarno i imaginacijsko kretanje, stanje u kojemu stanuju intuicija, poezija i spoznaja. Kristina Posilović rado kreće i na takva putovanja. Gdjekad razvije asocijaciju koja se odvoji od svoga povoda, pa se narativizira, fantastizira i potakne čitatelja na kretanje bez vidljivih orijentira – to se primjerice dogodilo u tekstu u kojemu se usredotočila na detaljan prikaz ulice koju su „okupirale žabe / nadprosječno velikih glava i štapastih krakova“. Prostor melankolije, koji ujedinjuje ono izgubljeno i ono nedohvatno, ponajviše konstituiraju popularna kultura, gradski prizori, egzotični detalji svakodnevice i arhetipski hedonistički prizori (npr. „hobotnica pod pekom za praznik rada / u Ublima“). Melankolija je za ovu pjesnikinju stanje koje mijenja sliku, sjenči prizor, propituje misao. Ona je točka u kojoj kreacija nerijetko i počinje i završava.

Na koncu jedna usputna (ali ne i nevažna) zamjedba. Jezik zbirke poetički i retorički očito je pomno osmišljen. On je najvećim dijelom i gramatički korektan. Ipak autorici se ponekad omaknu nespretnosti koje bi umjetnici riječi svakako trebali izbjegavati. Tako na jednom mjestu spominje torbu koja „puca po svakom od šava“, na drugom rijeku koja teče a „osam ju mostova grle“, a na trećem pticu koja je skočila s četvrtog kata „pognuvši glavu među krila slijepljenim od soli“. Dakako bilo bi prikladno da ta torba puca po svim šavovima, osam mostova da grli rijeku, a krila da su slijepljena od soli. Može se nekome činiti da inzistiram na sitnicama. Ali i tu je na djelu načelo sinegdohe – ako se cjelina krije u detalju, i karakter autorskog jezika iščitava se iz pojedinačne govorne geste. 

Neću puno pogriješiti ustvrdim li da je zbirka Kuga i njezine kćeri Kristine Posilović jedna od knjiga koje pripadaju užoj jezgri recentnoga hrvatskog pjesništva (barem onoga o kojemu se ponekad govori i piše). I po motivsko-tematskim evidencijama, i po senzibilitetu i po prikazivačkoj logici ta zbirka upućuje na kreativna uporišta aktualne poezije.

Slavonac iz udžbenika

Županjski pjesnik Zvonimir Stjepanović (1964) obraća nam se sa zemljopisnog i poetičkog ruba. Krenemo li od naslova, njegova bi se Stanarska kazivanja najprije mogla razumjeti kao kazivanja izgovorena na stanu (salašu), ispred kolibe okružene šumom, oranicama i livadama. Pritom lice njegova kazivača izgleda opušteno i smireno, on je ponosan i iskonski privržen ravnici i njezinu obilju. Iako je dosad objavio pet zbirki pjesama, o Stjepanoviću se razmjerno malo pisalo. Izdvajam najzanimljivije komentare. Miroslav S. Mađer ustvrdio je da je taj Županjac „sveuspjeli suvremeni literarac, koji poetski govori i misli za današnjicu, a na pravim zasadama domaćeg ognjišta, dakle, šuma i polja naše slavne slavonske ravnice“. Miroslav Mićanović napominje da „pjesnički glas Zvonimira Stjepanovića i brenča i ječi i iskrenošću odzvanja“, a Goran Rem u njegovim stihovima nalazi „poeziju nadrealističke osjetljivosti ali vrlo konkretne osjećajnosti“, nebesku i zemaljsku njivu, fiziku i metafiziku.

Stanarska kazivanja nude svojevrsnu sintezu dosadašnjega Stjepanovićeva pisanja. U zbirci je tiskano 125 pjesama, koje su razvrstane u tri cjeline: Tamo duž Save, Izmaglice i Hrast i ptice. Prva je cjelina i brojem uvrštenih pjesama i iskustveno nosivi dio knjige. U njoj čitamo stihove naslonjene na pučku i pisanu literaturu koja promovira slavonsku senzibilnost, stihove koji zgodimice korespondiraju s pastoralnom jednostavnošću drenovačkog pučkog Homera Đuke Galovića, pojedinim motivima ili izrazima braće Kozarac, lirskom narativnošću Dragutina Tadijanovića ili pak bećarskim napjevima iz tamburaških pjesama. Ta cjelina svjedoči o pasatističkom karakteru Stjepanovićeva pjevanja i njegovoj okrenutosti zavičajnoj tematici. Pjesnik iznalazi brojne načine iskazivanja ljubavi prema zemlji, tradicionalnim vrijednostima, uporišnim znakovima Šokadije i Slavonije. Njegov lirski Slavonac nije uvrnuti pojedinac koji se razlikuje od onih kojima je okružen, on nije nepredvidivi lik nego upravo zastupnik kolektiva, čovjek koji osjeća, radi, misli i govori kao što to u općoj predodžbi čini svaki pravi Slavonac. Stjepanović zapravo stihuje iskustvo zajednice, rabi prokušane retoričke obrasce, tematizira emocije koje s pjesničkim subjektom dijele žitelji istog prostora. On obnavlja, varira i učvršćuje kanonizirane oblike slavonskoga patriotizma i samopercepcije. O slatkoj nostalgičnosti te poezije lijepo svjedoče već naslovi pjesama, npr.: Prteni put, Zarđali lemeš, Đeram, Koljebar, Krunjenje kukuruza, Hrast, Otkos, Natruli panj, korijenje, Razgovor sa pšenicom i sl. Reklo bi se – u njima ključaju povijest, krajolik, poljoprivredni kalendar i lokalni kolorit.

Brusimo srca, a ne jezike!

Stilska su čvorišta Stjepanovićeva izraza očekivani epiteti (zlatno žito, zemlja plemenita, mlada vrba, trošna koljeba, rodni prag, samonikla jabuka divljaka), trenutačno dostupne metafore i slike (zagrljaj hrasta, sjekirica na panju, žuto zlato u ambaru) ili pak retorička pitanja koja slave zajedničke vrijednosti (Ima li ljepšega/ ugođaja od ovoga/ sjetnoga, jesenskoga, / slavonskoga?). Stjepanovićev lirski Slavonac razgledava njive, „grli utvaje i šumarke“, ore, sije i klasje bere, razgovara sa pšenicom, oranici poručuje „Svu sam ljubav tebi dao / dušu svoju zaorao.“  Poput narodnih pjevača ili bećara on voli govoriti o svojoj duši i svome srcu – duša mu iz pjesme u pjesmu sve više treperi, postaje živahnija, pomlađuje se, sladi se na njivama, u njoj klasa žutozlatno klasje, a srce (dakako „ravničarsko“) u jednom trenutku  jače zakuca, u drugom je žarko, da bi se odjednom o proljetnoj sjetvi uskomešalo, pa se vrzma, „vrpolji, ne može se stišati“. Pojedini se tekstovi mogu promatrati i kao kulturološki (etnološki) vrijedni zapisi. Tu ponajprije mislim na deskripcijske tekstove u kojima se s puno detalja nastoje zabilježiti situacije, običaji ili događaji koji pripadaju prošlosti. Recimo u pjesmi Potkivanje kazivač se prisjeća kako je kao dječak vodio konje kovaču Marijanu – pritom opisuje i svoje uzbuđenje, ali i sam proces potkivanja.

U drugoj cjelini zbirke Stanarska kazivanja Zvonimir Stjepanović  nakratko napušta stan i idiličnu prirodu koja ga okružuje. Pjesme uvrštene u Izmaglice refleksivne su, poetički i semantički složenije, stil je zahtjevniji, a lirska misao nerijetko ima više rukavaca. Odmak je vidljiv i na tematskome planu – Stjepanović pjeva o potisnutim željama, oblicima, memoriji, grijehu, razumijevanju i zabuni, slovima i sl. Tek uzgredice spominje zavičaj. Ima u tom njegovu pjevu i sklada i napora, susreću se prozni slog i sonet, slobodni stih i dvanaesterac. Cjelina je prilično pomno osmišljena i ispisana, pjesnik sigurno vodi pjesmu od početka do kraja izbjegavajući nedoslovna ponavljanja i parafraziranje tuđih stihova. Pritom se ne libi izricanja velikih istina i sricanja zvučnih krilatica kakva je recimo uobličena u eksklamaciju „Brusimo srca, a ne jezike!“ U završnoj cjelini Hrast i ptice u prvi plan izbijaju domoljublje, nacionalni ponos, „graničarska krv“. Te osjećaje i vrijednosti Stjepanović obično zagovara vezujući ih uz bliske prizore i senzacije poput hrastova panja, mirisa lipe, prosušenih brazda, naposljetku Slavoniji i Hrvatskoj nazdravlja sajtlukom rashlađene rakije. On s povjerenjem promatra zemlju i ljude nastojeći svakoj stvari i svakoj aktivnosti naći razlog postojanja. U pjesmi Pogreške među ostalim piše:

Političar uzgaja pričuvnu opciju, vojni zapovjednik

crta pomoćni pravac napada, poduzetnik nudi dvostruku

strategiju, lovac lovi divljač, a spreman je vabiti,

ako treba. Tko može ustvrditi i biti uvjeren

da je sve to pogrešno? (Pogreške)

Retoričko pitanje kojim okončava navedena strofa moglo bi se upotrijebiti i u kontekstu govora o poeziji. Stihovi nam stižu s različitih strana, nude različita iskustva, iza njih stoje različite namjere. Tko i na temelju čega može kazati da su neki od njih pogrešni!? Zapravo možda je najbolji znak privrženosti poeziji stalno postavljanje pitanja o njezinim modusima, oblicima i granicama. Istinskim čitateljima poezije postajemo možda tek u trenutku kada se zapitamo gdje ona počinje, a gdje završava. Najsvježija me lektira potiče na rečenicu: stih možda raste pod kišobranom, a možda i pod hrastom.