KAZALIŠNI GLOBUS

Gogolj ostao bez teksta

Moskva – Premijera Gogoljeva Revizora u ruskom kazalištu i nije neka nova vijest. Osim ako nije riječ o dramskoj predstavi u kojoj nema – riječi. U režiji koreografa Sergeja Zemljanskog najpoznatija ruska satira nije, međutim, plesna predstava. Ona je kombinacija mime i fizičkog teatra, a sva je Gogoljeva duhovitost, kao i žestoka osuda ruskog, ali i svakog drugog korumpiranog i pokvarenog društva, prepoznatljiva na sceni. Niz urnebesnih scena kulminira onom u kojoj su Dobčinski i Bobčinski dvije rasplesane ukrajinske nevjeste. Predstava izvedena u Kazalištu Jermolova izazvala je oduševljenje svih koji su je vidjeli, nametnuvši se kao veliki hit, a i kritika je, moglo bi se reći sukladno osnovnom tonu produkcije, ostala – bez teksta. Čini se da je rusko kazalište dobilo reprezentativnu dramsku uspješnicu koja bi lako mogla postati i međunarodnim uspjehom.

Kratke drame za dugo razmišljanje

New York – Životi svetaca, novo dramsko djelo Davida Ivesa, jednog od najoriginalnijih suvremenih američkih dramatičara, u produkciji grupe Primary Stages praizvedeno je u njujorškom kazalištu Duke na 42. ulici. Kao i jedan od njegovih ranijih dramskih uspjeha All in the Timing (u nas izveden kao Sjajno prolazno vrijeme u režiji Marija Kovača) ni Životi svetaca zapravo nisu cjelovečernja drama, nego serija nepovezanih jednočinki. Šest Ivesovih kratkih formi i ovaj se put bavi vrlo raznolikim temama, od dječaka opsesivno zaljubljena u stroj za pranje rublja do žene koja se vraća iz mrtvih da bi odala neugodne tajne. U režiji Johna Randoa, čestog interpreta Ivesovih scenskih djela, produkcija je dobila odlične kritike, a još je jednom naglašena začudna kombinacija Ivesova neobičnog humora i izrazitog intelekta. Kad se svemu doda niz kvalitetnih glumačkih ostvarenje petočlanog ansambla (Arnie Burton, Carson Elrod, Rick Holmes, Kelly Hutchinson i Liv Rooth), onda se logičnim doima zaključak kritike: ovo su kratke drame o kojima se dugo razmišlja.

O neželjenoj trudnoći i licemjerju

London – Zašto je George Bernard Shaw sve rjeđi gost na hrvatskim pozornicama, teško je reći, ali svjetske ga se scene često sjete. Posljednja je uspješna premijera po njegovoj drami održana proteklog tjedna u londonskom Nacionalnom kazalištu, na sceni Lyttelton. Njegov komad Čovjek i nadčovjek, napisan početkom 20. stoljeća, sad je u režiji Simona Godwina doživio vrlo uspješnu adaptaciju u početak stoljeća koje upravo živimo. Iako drama koja govori o trudnoći neudane žene sigurno nije šokantna ni provokativna koliko je bila prije 110 godina kad je nastala, društveno licemjerje, baš kao i neželjena trudnoća, nisu nestali. Redatelj Godwin najbolji je upravo tamo gdje je Shaw problematičan: scena u kojoj protagonist John Tanner postaje Don Juan u paklu u ovoj je produkciji bravurozna rasprava o suvremenom odnosu žena i muškaraca, uz obveznu dozu Nietzschea. Kad se humoru koji u Shawa nije nimalo ostario doda inventivna režija i podjela u kojoj protagonista igra Ralph Fiennes, a njegovu antagonisticu, trudnu ženu koja ga proganja, jednako raspoložena Indira Varm, nije teško shvatiti zašto je troipolsatna produkcija osvojila i publiku i kritiku.

Matišić i Šarić na zeničkoj sceni

Zenica – Predstavom po tekstu Mate Matišića Sinovi umiru prvi u režiji Bobana Skerlića, zeničko Bosansko narodno pozorište započelo je obilježavanje 65. obljetnice postojanja, koje će potrajati cijelu godinu. Bila je to i 700. premijera kazališta pa je cijeli događaj prošao u svečanom tonu, dok se sama predstava jako dojmila publike, koja nije štedjela pohvale. Kako je nedavno, kao prva premijera u ovoj godini obilježavanja jubileja na Dječjoj, omladinskoj i lutkarskoj sceni BNP-a izveden Pingvin Lane Šarić u režiji Miroljuba Mijatovića, slavljenička je godina počela u znaku hrvatskih dramskih pisaca.