Kad žena preuzme ulogu muškarca

Jelka Vince Pallua znanstvena je savjetnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Od 1986. do 2006. radila je na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu, a usavršavala se i predavala u Italiji i Velikoj Britaniji. Povod ovome razgovoru njezina je nedavno objavljena knjiga Zagonetka virdžine – etnološka i kulturnoantropološka studija koja je predstavljana 19. veljače u palači Matice hrvatske.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospođo Vince, što su virdžine?

Virdžine, tobelije, a pronašla sam još tridesetak naziva, osebujna su, prostorno omeđena, endemska pojava, jedinstvena ne samo u europskim nego i u svjetskim okvirima, a poznata po gorskim područjima zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka, odnosno na graničnim područjima sjeverne Albanije, Crne Gore i Kosova. Zbog nedostatka odrasle muške osobe potrebne za opstanak organiziranog roda, virdžine se odriču bračnoga života i majčinstva zavjetujući sa na djevičanstvo, nasljeđuju materijalnu i duhovnu imovinu u patrilinearnom društvu, odijevaju se i češljaju kao muškarci, nose oružje, po potrebi idu u rat, sudjeluju na muškim skupovima – u svemu se ponašaju poput muškaraca i imaju gotovo sva njihova javna prava u izrazito patrijarhalnom društvu. Uklapanjem u takve potrebe obitelji i društva postaju posebno cijenjene. Riječ je o intrigantnoj običajno-pravnoj instituciji u kojoj žena preuzima ulogu muškarca.

Vaša je knjiga u hrvatskoj znanosti prvo sustavno istraživanje pojave virdžina. Kako ste se i kad zainteresirali za temu?

Upravo mi se to pitanje niz godina najčešće postavlja – zašto baš ta tema. Kao i mnogo toga u životu, izbor istraživačke teme splet je okolnosti, ponekad i slučajnosti, ali svakako i izbora. Čitava ova znanstvenoistraživačka avantura započela je na tadašnjem Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje sam, prije nego što sam prije osam godina prešla na Institut Ivo Pilar, predavala nešto manje od dvadeset godina. Tamo se čuva vrijedan arhiv s više od milijun i pol listića s odgovorima na pitanja u upitnicama izrađenima za Etnološki atlas Jugoslavije u tri stotine lokaliteta u okviru zajedničkog projekta Etnološkog atlasa Europe. Moj me, da tako kažem, znanstveni eros odveo do teme koja se uklapala u sklop pitanja o položaju žene u tradicijskoj, predajnoj kulturi. I danas mi je posebno drag članak prvijenac iz te tematike Da prostite, to mi je žena! Prilog poznavanju položaja žene u Dalmaciji i njezinom zaleđu u drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19. stoljeća, 1990. Osim toga, razlog za izbor upravo te teme njezina je neprijeporna intrigantnost jer je po mnogočemu posebna u svjetskim okvirima, nama vrlo neobična pa i egzotična (ali ne i sredini u kojoj se pojavljuje!), a u doba kad sam je izabrala kao područje istraživanja i mnogo manje poznata.

Zašto? Koja je razlika između tadašnje i današnje etnologije?

Bilo je to vrijeme bez interneta i sličnih pomagala, vrijeme izazova – mukotrpnih, ali i uzbudljivih terenskih, arhivskih i ostalih istraživanja. Čini mi se da se sve, kao i u drugim vidovima današnjeg načina života, radilo sporije, ali studioznije. Nije bilo ove formalistički koncipirane scientometrije koja danas znanstvenicima nameće trčanje za bodovima – za kvantitetom koja im nerijetko ne omogućuje sustavan, sabran rad, pravu inspiraciju i kao posljedicu istraživačku ispunjenost. Premda nemalen broj mladih znanstvenika i u takvim uvjetima radi vrlo dobro, nerijetko odričući se privatnog života, ipak mi je žao što se mi moderni znanstvenici vraćamo u prethistorijski način privređivanja i ponovno postajemo „lovci i sakupljači“ – lovci na suautore i sakupljači bodova. A da u tom kontekstu ne spominjem nezavidno mjesto humanističkih znanosti ili uže postavljenih povijesnih znanosti pod patronatom (možda bi trebalo reći matronatom!?) ne više grčke božice Klio nego nove scientometrijske božice Scio!

Kakva je ta „božica“ Scio? Uključuje li hrvatski identitet?

Ta novokomponirana božica, pod snažnim utjecajem osobito prirodnih znanosti, ali i globalizacijskoga žrvnja, nema razumijevanja za specifičnost humanističkih znanosti. Premalo se vrednuju često i ključni prilozi u knjigama i zbornicima o hrvatskoj kulturi, krajevima, lokalnim idiomima, onomu što čini hrvatski identitet i premalo se mari za izričaj na vlastitom, hrvatskom jeziku! Time nikako ne želim reći da ne bismo trebali objavljivati i na engleskom jeziku, ali bi trebalo procijeniti kada i gdje, posebno kad je riječ o humanističkim znanostima.

Vratimo se istraživačkoj ispunjenosti. Kako ste pristupili fenomenu „druge strane“ ženskog identiteta?

Temi virdžine najviše me privukla njezina unikatnost, zanimanje za razloge za takav čin, a na tom tragu i za pitanja o postanku te pojave, prostornom i vremenskom protegu na što u knjizi, nakon višeslojnog, pa i kako rekoh često mukotrpnog i sustavnog građenja argumenata, donosim izravne odgovore otkrivajući ključni dio zagonetke virdžine. Zapitala sam se i što to može navesti žensko biće da promijeni svoj najdublje ukorijenjen aspekt identiteta, podređujući ga imperativu opstanka zajednice, te da vanjskim atributima prestane biti žena i simbolički postane muškarac? Koje su to društveno-povijesne okolnosti i životne prilike bile plodno tlo za nastanak takve institucije? Što su, tko su uopće virdžine? Čitavo poglavlje naslovljeno je Raznoliko lice virdžine.

S obzirom na svoje prethodnike, istraživanje ste okrenuli prema patrijarhatu...

Prethodna istraživanja u pokušaju odgonetanja zagonetke virdžine kretala su se u okviru binarno postavljenih pojmovnih kategorija matrijarhata ili pak patrijarhata. Premda matrijarhat kao pretpostavljeni najraniji stupanj razvoja društva nije nikada dokazan kao povijesna kategorija, više starijih istraživača pod utjecajem pravocrtnog evolucionizma tumačilo je virdžinu kao prasliku nekadašnjega drukčijeg položaja žene, odraz matrijarhata. Virdžina je u njihovu tumačenju prežitak, forma koja se sačuvala kao tradicija ispražnjena od (prvobitnoga) smisla došavši iz društvenog uređenja u kojemu je imala opravdanje i (danas izgubljenu) ulogu. U tu kategoriju svakako se mogu ubrojiti zavodljivi pokušaji odgonetanja zagonetke virdžine usporedbom s legendarnim amazonkama ili pak s položajem žene kod Ilira. S druge su strane autori koji tumače tu pojavu uklapajući je u patrijarhat, čemu sam se i sama priklonila.

Zbog čega?

Ova je knjiga odraz uvjerenja da u tumačenju pojave virdžine ni starim ni novim mitskim konstrukcijama nema mjesta. Pojam tzv. balkanskog patrijarhata s patrilinearnošću kao njegovim osnovnim elementom, kao ključem za razrješenje zagonetke virdžine, u knjizi zamjenjujem užim pojmom plemenskoga tipa patrijarhalizma, štoviše još uže definiranim – onim koji se javio na tlu starije plemenske organizacije s vrlo arhaičnim običajima. Empirijski pokazujem da je njegovo nuklearno područje rasprostiranja sjeverna Albanija i Crna Gora, a vrijeme nastanka doba oživljavanja novih plemena u 15. stoljeću kao odgovor na prijeteću osmansku opasnost. Svi su ostali primjeri virdžina izvan te jezgre samo slučajevi preneseni vlaškim i albanskim seobama, a ne zaostaci nekadašnje šire zastupljenosti patrilinearnosti.

Knjigu ste posvetili iznimnim ženama.

Knjiga je utemeljena na etnološkim, kulturnopovijesnim i kulturnoantropološkim istraživanjima, no u njoj se, osim strogo zacrtana znanstveno-akademskog cilja, ne zanemaruje ni etički antropološki kodeks, etičnost prema vlastitosti iskustva druge kulture, „drugoga“. Ona je na tom tragu nastojala biti humanistički obol i priznanje „nevidljivicama iz povijesti“, kako glasi posveta knjige, ženama koje su je manje ili više samozatajno ili javno, premda nezapaženo ili nezabilježeno, i same stvarale.

Vaša knjiga izazvala je dosta zanimanja medija i javnosti.

Mislim da je još prerano govoriti o odjeku knjige. Pričekajmo. No nadam se najboljemu, u čemu me podupiru i dosadašnji brojni usmeni ili pisani osvrti te recenzije. Zanimanje medija i javnosti za knjigu može se pripisati već rečenome – ljudi vole novo i nepoznato, privlači ih posebno, neuobičajeno, unikatno. Ponavljam, virdžina je endemska pojava u svjetskim okvirima! Konačno, i mene je baš to privuklo bavljenju ovom pojavom. S druge strane, postoji zanimanje za tu temu onog dijela ljudi, većim dijelom ženske populacije – djevojaka, pa i studentica etnologije i kulturne antropologije, koje u toj pojavi pokušavaju prepoznati elemente ženske osviještenosti, samostalnosti, odlučnosti pa i emancipatorskih obilježja.

Na što konkretno mislite?

Viđenje virdžine u svjetlu poboljšanja položaja žene i stjecanja ravnopravnosti mogli bismo nazvati suvremenim mitom, koji lako može rasplamsati njihovu maštu. U tom kontekstu želim naglasiti da knjigu završavam raz­rješenjem i te zagonetke, duljom raspravom o tzv. romantičnom i neoromantičnom tumačenju pojave virdžine. U njoj pokazujem da je romantični mit o matrijarhatu iz 19. stoljeća u srži sličan današnjoj neoromantično obojenoj zapadnjačkoj feminističkoj žudnji za tumačenjem pojave virdžine jer se u obama slučajevima ideologiziranim osporavanjem vladajuće patrijarhalne ideologije nastoje u prvom redu uočiti elementi ženske samostalnosti, snage i emancipacije. U suvremenom zapadnjačkom svijetu preispitivanje tradicionalnih dihotomnih rodnih kategorija ulazi u područje individualnih sloboda, koje se u odnosu na virdžine neutemeljeno preslikavaju na bitno drukčiju sredinu u sklopu orijentalističkog mita o Balkanu kao kakvu periferiziranom i petrificiranom alter egu Europe. Zorno se, pa i na temelju uvida u svjedočenja današnjih virdžina, pokazuje da neoromantično tumačenje institucije virdžine dobiva oblik suvremenoga mita i da je i ono romantično samo površinski jer je tek drugo lice zapadnjačkoga paternalizma, one iste superiorno doživljene civilizacijske misije u pokušaju prosvjećivanja egzotičnih „drugih“.

Za razliku od najnovije knjige, u dosadašnjim ste se istraživanjima bavili širokim spektrom istraživanja upravo hrvatske kulture i etnologije.

Premda je u ovom razgovoru naglasak na temi koja ne pripada hrvatskoj kulturi, osnovno su područje mojega znanstvenog interesa hrvatska i slavenska etnografija, pa i mitologija, tradicijska kultura jadranskoga Sredozemlja u okviru mediteranističkih tema. Mnoge sam članke posvetila povijesti hrvatske etnološke misli, koja u doba kad se etnologija rađala kao znanost nije nimalo zaostajala za europskim tokovima. Uz to sam se bavila Hrvatima u Italiji i Talijanima u Hrvatskoj. Kao i većini stvari u životu, i etnološkim temama prilazim s ljubavlju i poletom, ponekad i strašću jednako kao i mojoj drugoj ljubavi, glazbi. Tada se rodio moj sin Mario, moja treća ljubav. Vratimo se struci. Svjesna sam da nam porezni obveznici omogućuju bavljenje onime što volimo. Mnogima to nije dano pa zato mislim da to treba osvijestiti i opravdati pruženu mogućnost. I biti zahvalan. Ipak, nerijetko se i mi nosimo s različitim teškoćama pa se i put ove knjige do svjetla dana odvijao uz kraće ili dulje prekide, pa i ne baš male prepreke. No knjiga je tu i – da se izrazim etnološkim ili pak kulturnoantropološkim rječnikom – promocijom kao povodom našem razgovoru ona je prešla obred prijelaza, ritte de passage, u hodu prema čitateljima i javnosti.