Jezikoslovac od formata

Knjiga Milana Mihaljevića Slavenska poredbena gramatika (2. dio: Morfologija, Prozodija, Slavenska pradomovina) u izdanju Školske knjige nastavak je djela koje je autor objavio kod istoga izdavača 2002. pod naslovom Slavenska poredbena gramatika (1. dio: Uvod i Fonologija).

Okosnicu nove knjige čine tri velika poglavlja: Morfologija, Prozodija i Slavenska pradomovina, nakon kojih slijedi uobičajena znanstvena aparatura, popis literature, kazalo imena i kazalo riječi.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2014.

Morfologija počinje uvodnim tekstom u kojem autor objašnjava temeljne pojmove koje će rabiti (morfologija, tvorba, derivacija, fleksija, morfem…), a zatim slijede potpoglavlja koja govore o pojedinim vrstama riječi. Potpoglavlja su strukturirana tako da se prvo opisuju pripadne gramatičke kategorije. Kod imenica autor opisuje rod i živost, broj i padež, i to uvijek tako da nudi različita kompetentna mišljenja o kategoriji samoj, o njezinu (ne)postojanju u indoeuropskom prajeziku i praslavenskom jeziku te se pritom opisuje široka lepeza pojava u indoeuropskim jezičnim porodicama, pa i šire od njih, a prikazivanje i objašnjavanje stanja u slavenskim jezicima (ne samo standardnima i ne samo u suvremenim stanjima) vodi prema čvršćim ili labavijim zaključcima o stanju u praslavenskom jeziku. Objašnjavajući pojedine kategorije, Mihaljević se posebno zadržava na spornim i intrigantnim pitanjima. Tako kada tumači kategoriju broja, posebno govori o dvojini, o njezinu postanku i gubljenju nekih njezinih vrijednosti i pritom zapravo ispisuje cijelu relevantnu raspravu o tom problemu. Kada opisuje glagol, onda npr. posebnu pozornost obraća kategoriji vremena, vida, lika i načina jer je o njima bilo manje govora. To znači da je pazio da se ne ponavlja i da jasno i nezalihosno progovori o svemu relevantnome, bilo da je riječ o imenicama, zamjenicama, pridjevima ili glagolima. To mu omogućuje da uvjerljivo prikaže sklonidbene tipove i njihove osobitosti, odnose imenica i pridjeva, glagolske oblike...

Drugo poglavlje zove se Praslavenska prozodija i u njemu autor pokazuje što se zapravo zna o odnosima među slavenskim jezicima na suprasegmentnoj razini. U uvodnom dijelu pokazuje (ne)razlikovnost suprasegmentnih elemenata (naglasak, intonacija, kvantiteta) u današnjim slavenskim jezicima, a onda podrobnije razlaže (u novim potpoglavljima) o intonaciji, o paradigmatskim i kategorijalnim naglasnim sustavima, o praslavenskim naglasnim paradigmama, o naglašavanju izvedenica i baltoslavenskom naglasnom sustavu, pokazuje kako se on razvio iz praindoeuropskoga i kako je razvoj tekao dalje do posebnih slavenskih jezika. Posebnu je pozornost posvetio generativnim opisima praslavenskoga naglaska. Posve svjestan da se na suprasegmentnoj razini još mnogo teže otkrivaju i dokazuju podudarnosti, autor vrlo obzirno prikazuje različite, kadšto snažno suprotstavljene, teorije nudeći bitne elemente njihove argumentacije. Tako na vrlo prikladan način pokazuje složenost problematike i težinu puta kojim se stiže do uvjerljivijih rješenja.

Treće se poglavlje zove Slavenska pradomovina i u njemu Mihaljević prikazuje relevantne pokušaje da se odgovori na pitanje gdje je bila domovina praslavenskoga jezika. S pravom je uvjeren da povijest, arheologija i jezikoslovlje ne mogu ponuditi ozbiljne pomake u rješavanju toga problema ako međusobno ne surađuju. Na prvim stranicama poglavlja nudi sažet prikaz povijesnih i arheoloških interpretacija slavenske pradomovine, a onda se posve posvećuje jezikoslovnima. Prikazao je kako su ugledni autori valorizirali etnonime, hidronime, nazive za biljni i životinjski svijet, a zatim i to što nam jezične podudarnosti s drugim etnosima kazuju o slavenskoj pradomovini. Na završnim je stranicama prikazao najpoznatije teorije o slavenskoj pradomovini (istočna teorija, autohtonistička, dunavska i druge).

Ovim je djelom Milan Mihaljević kompletirao svoju Slavensku poredbenu gramatiku. Time je popunio doista veliku prazninu u našoj filologiji i u našoj sveučilišnoj nastavi. S obzirom na to da se na prste jedne ruke mogu nabrojati hrvatski jezikoslovci koji se relevantno bave poredbenim jezikoslovljem, vrlo je važno da se jedan od njih odvažio prikazati dostignuća i probleme poredbenoga jezikoslovlja (ponajprije na primjeru slavenske jezične zajednice), tako da pomogne onima koji se u tu problematiku uvode i koji bi je, barem elementarno, morali poznavati da bi se uspješno bavili slavističkim, kroatističkim ili općejezikoslovnim temama.

Iznimno dobro upućen u problematiku poredbenoga jezikoslovlja Mihaljević nudi tekst koji jest i koji će biti od koristi ne samo slavistima nego i ostalim filolozima. S obzirom na to da naša sredina nije imala nikakva primjerena udžbenika za poredbenu slavensku gramatiku, a sada ima vrhunski, neosporne su i velike Mihaljevićeve zasluge. Riječ je naime o udžbeniku koji ne samo da usustavljuje moderna jezikoslovna promišljanja spomenute problematike nego nudi i vlastite, relevantne, poglede na probleme koje obrađuje. Vrijednosti ove knjige brojne su. Autor jasno pokazuje kada se nešto može držati dokazanom tvrdnjom, kada uvjerljivom pretpostavkom, i nikada se ne postavlja u ulogu površna i stroga suca, nego suprotstavlja argumente i omogućuje čitatelju da sam procijeni njihovu uvjerljivost. Upoznajemo brojne starije i, još mnogo češće, suvremene jezikoslovce i njihove teorije. Bibliografija koju nudi sastoji se od 354 jedinice i sigurno je polazište za relevantno bavljenje strukom. Nerijetko riječ je o vrlo relevantnim autorima koje naša filološka zajednica slabije poznaje. Navode donosi i u originalu i u hrvatskom prijevodu, a tekst je obogatio shemama i kartama. Mihaljevićeva knjiga, kao što je istaknuto, nudi nam priliku da dignemo razinu hrvatske jezikoslovne visokoškolske nastave i našega jezikoslovnoga raspravljanja. Bila bi velika šteta da tu priliku ne iskoristimo.