Jastuk od perja

Njihov medeni mjesec bio je jedna duga jeza. Plavoj, anđeoskoj i stidljivoj, težak karakter njezina muža zamrznuo je djevojačke snove o vjenčanju. Usprkos tome, ona ga je jako voljela, iako bi ponekad lagano uznemireno, dok bi se noću zajedno vraćali ulicom, bacila kriomičan pogled na visoku, satima umuklu Jordanovu pojavu. On ju je pak istinski volio, ne pokazujući joj to.

Tri su mjeseca (vjenčali su se u travnju) živjeli osobito sretno.

Nedvojbeno, ona je žudjela za manjom strogoćom u tom krutom nebu od ljubavi; otvorenijom i nesmotrenijom nježnošću; ali bi je bešćutan izraz lica njezina muža uvijek obuzdao.

Kuća u kojoj su živjeli djelomično je utjecala na njezinu potištenost. Bjelina tihog dvorišta (frizovi, stupovi i mramorne statue) davala je jesenji dojam očaravajuće palače. Iznutra, ledeni sjaj sadre, bez i najsitnije ogrebotine na visokim zidovima, pojačavao je taj dojam reske hladnoće. Kretanjem kroz prostorije, koraci su odjekivali u cijeloj kući, kao da je duga zapuštenost potaknula njezinu jeku.

U tom neobičnom ljubavnom gnijezdu Alicia je provela cijelu jesen. Uza sve to odlučila je prekriti velom svoje stare snove, te je živjela uspavano u neprijateljskoj kući ne želeći misliti ni na što osim na dolazak svog muža.

Nije neobično što je omršavjela. Imala je lagani oblik gripe koji se podmuklo razvlačio danima i danima; Alicia se više nikada nije oporavila. Napokon je jednog popodneva mogla izaći u dvorište naslonjena na ruku svoga muža. Ravnodušno je gledala na jednu i na drugu stranu. Odjednom joj je Jordan s velikom nježnošću lagano rukom dodirnuo glavu, a Alicia je odmah zapala u jecaje objesivši mu se oko vrata. Isplakivala je dugo sav svoj ušutkani strah, pojačavajući plač na najmanju Jordanovu nježnost. Zatim su se jecaji ublažili i još je dugo ostala skrivena u njegovu vratu, ne pomičući se, niti izgovarajući ijednu riječ.

Bio je to posljednji put da je Alicia stajala na nogama. Sljedećeg dana pojavila se vrtoglavica. Jordanov liječnik pregledao ju je s najvećom pažnjom naloživši joj mirovanje i potpuno odmaranje.

– Ne znam – reče Jordanu na izlaznim vratima – vrlo je slaba, a to mi je neobjašnjivo. A ne povraća, ni ništa... Ako se sutra probudi kao i danas, odmah me pozovite.

Sljedećeg dana Alicijino se stanje pogoršalo. Savjetovali su se s liječnikom. Ustvrdio joj je akutnu anemiju, posve neobjašnjivu. Alicia više nije imala nesvjestice, ali sve se više približavala smrti. Cijeli je dan u spavaćoj sobi bilo upaljeno svjetlo i vladala je potpuna tišina. Prolazili su sati, u kojima se ne bi čuo ni najmanji zvuk. Alicia je drijemala. Jordan je boravio u prostoriji u kojoj su također bila upaljena sva svjetla. S neumornom upornošću, neprekidno je šetao s jednog kraja na drugi. Tepih je upijao njegove korake. Na trenutke je ulazio u njezinu spavaću sobu i nastavljao se nijemo ljuljati ponad njezina kreveta, zaustavljajući se na trenutak na rubovima kako bi proučio svoju ženu.

Ubrzo su se Aliciji javile halucinacije, isprva su bile zbunjujuće i lebdeće, a  zatim su se slijevale prema tlu. Mlada žena nije mogla ništa osim razrogačenih očiju gledati u tepih s jedne na drugu stranu naslona kreveta. Jedne noći iznenada je prikovala pogled. Na trenutak je otvorila usta kao da će povikati, a nosnice i usne natopile su joj se znojem.

– Jordane! Jordane! – uzviknula je ukočena od straha, ne prestajući gledati u tepih.

Jordan je dotrčao u spavaću sobu i kad ga je ugledala, Alicia je ispustila užasnut krik.

– Ja sam, Alicia, ja sam!

Alicia ga je nemarno pogledala, zatim je pogledala u tepih, pa je vratila pogled na njega te se nakon duga zaprepaštenog suočavanja s njim, pribrala. Nasmijala se i uzela muževu ruku među svoje, milujući je i drhteći pola sata.

Među najupornijim halucinacijama javila se i jedna čovjekolika, prstima naslonjena na tepih koja ju je netremice gledala.

Liječnici su se vraćali bez ikakve koristi. Pred njima se nalazio život koji je kopnio, čeznuo iz dana u dan, iz sata u sat, a da uopće nisu znali zašto.

Pri posljednjem posjetu Alicia je ležala u stanju stupora dok su joj napipavali puls prenoseći je od jednih do drugih ruku poput nepomične lutke. Dugo su je promatrali u tišini te su se povukli u blagovaonicu.

– Uh... – malodušno je slegnuo ramenima liječnik na čelu stola – Ovo je neobjašnjiv slučaj... Nema se što učiniti...

– Samo to mi je trebalo! – uzdahnuo je Jordan. I udario grubo o stol.

Alicia se gubila u početnom stadiju anemije, koji bi se pojačavao popodne i slabio uvijek u zoru. Tijekom dana bolest nije napredovala, ali ona se budila siva, gotovo u nesvjestici.

Čini se da joj je jedino noću život izmicao u novim bujicama krvi. Pri buđenju imala je osjećaj da je poklopljena u krevetu s milijun kila na sebi. Nakon trećeg dana to je propadanje više nije napuštalo. Jedva je mogla pomaknuti glavu. Nije htjela da joj dodiruju krevet, niti da joj presvlače jastuk. Njezine sutonje strahote sada su prijetile u obliku čudovišta koja su dogmizala do kreveta i u mukama se uzverala do prekrivača.

Zatim je izgubila svijest. Posljednja dva dana neprekidno je buncala nejakim glasom. Svjetla u spavaćoj i dnevnoj sobi i dalje su gorjela mrtvačkim sjajem. U agonijskoj tišini kuće čulo se samo monotono bunilo koje je dopiralo iz kreveta i gluho odjekivanje vječitih Jordanovih koraka.

Alicia je konačno umrla. Nakon što je došla raščistiti krevet, služavka se na trenutak u čudu zagledala u jastuk.

– Gospodine! – tihim je glasom dozvala Jordana – Na jastuku su mrlje koje nalikuju na krv.

Jordan je odmah prišao i skvrčio se pored njega. Uistinu na jastučnici, s obje strane udubine na kojima je počivala Alicijina glava nazirale su se tamne mrlje.

– Kao da je probodeno – promrmljala je služavka nakon nepomičnog motrenja.

– Podignite ga prema svjetlu – naloži joj Jordan.

Služavka ga podigne; ali odmah ga ispusti iz ruku i nastavi ga promatrati blijeda i drhteći. Ne znajući zašto, Jordan osjeti kako se naježio.

– Što ste našli? – promrmlja hrapavim glasom.

– Vrlo je težak – izgovori služavka ne prestajući drhtati.

Jordan ga podigne; nevjerojatno je težio. Iznijeli su ga van i Jordan je na stolu blagovaonice razrezao jastučnicu i ovojnicu na usjeku. Perje se razletjelo, a služavka je širom otvorenih ustiju prestavljeno vrisnula podignuvši zgrčene ruke na zadignute kose. Među perjem, na dnu, gmižući lagano runjavim nožicama, ukazala se čudovišna životinja nalik na živu i ljepljivu loptu. Bila je toliko nabubrena da su joj se jedva primjećivala usta.

Iz noći u noć, otkako je Alicia pala u krevet neprimjetno je pripajala svoja usta (svoju surlu, bolje rečeno) na njezine sljepoočnice i sisala joj krv. Mjesto uboda bilo je gotovo neprimjetno. Svakodnevno presvlačenje jastuka bez sumnje je onemogućavalo njezin napredak, ali otkako se mlada žena više nije mogla micati, sisanje krvi postalo je omamljujuće. U pet dana i pet noći, čudovište je ispraznilo Aliciju.

Ti ptičji paraziti, inače posve sićušni, u posebnim uvjetima mogu narasti do golemih proporcija. Čini se da im ljudska krv osobito pogoduje i nije ih neobično naći u pernatim jastucima.