Iz mračnoga Praga

Suvremeni češki prozaik, književni urednik i prevoditelj s engleskog jezika Miloš Urban (1967) dočekao je drugo samostalno izdanje nekoga svojeg djela u Hrvatskoj. Nakon uvrštavanja u antologiju Baršunaste priče (2005) i objavljivanja romana Sedam crkava (2008), koji je zabilježio zapažene uspjehe u inozemstvu, u izdanju Naklade Ljevak i u prijevodu Renate Kuchar izašla je Urbanova romaneskna uspješnica Lord Mord. Urban je, i to prije svega nekoliko mjeseci, boravio u Hrvatskoj kao gost tribine Europea u dvorištu, pa ga je hrvatska javnost imala prilike upoznati i uživo. Marketinški dovitljivo prezentiran kao „češki Umberto Eco“ (a budući da je posrijedi marketing, spram spomenutih etiketa ipak valja biti sumnjičav), Urban je u nas dočekan kao književna zvijezda.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

Iako je građu svoga djela zaogrnuo u ruho povijesne zbilje s kraja 19. stoljeća – a oslanjanje na historiografsku građu sastavni je dio autorove poetike – Urban je posegnuo za instrumentom ograđivanja od te iste zbilje. Prije početka radnje čitatelj se tako upozorava da su „likovi u ovoj priči […] izmišljeni. I ovdašnji je Prag izmišljen. Čak je povijest izmišljena.“ Ne gajimo, doduše, ambicije upuštati se ovom prigodom u rasprave oko naravi fikcionalnih svjetova te njihove povezanosti sa zbiljskim („povijesnim“) svijetom, ali ostaje činjenica da su upravo konkretna povijesno-politička zbilja, kao i prepoznatljiv prostor Praga, konstitutivni elementi Urbanova romana koje nije moguće ignorirati. Urbanovo „upozorenje“ čini se stoga promašenim, a u neku ruku i podcjenjivačkim prema čitatelju. Ono je izraz nevjerovanja u čitateljeve sposobnosti, bojazni da će roman čitati doslovno, kao dokument kojemu će pristupiti kao alatki za tumačenje povijesne zbilje, a ne kao fikciju. Nije li – da dokraja pojednostavnimo – autorovo uvjeravanje čitatelja da je svoje djelo „izmislio“ izlišno, ne podrazumijeva li se to samo po sebi? Ne počiva li upravo u tom „izmišljanju“ (ili barem u umjetničkoj obradi neizmišljenog) jedna od ključnih razlika između fikcionalnog i nefikcionalnog teksta?

Roman Lord Mord čine tri tematske i fabularne linije: serija zvjerskih ubojstava prostitutki u praškom Židovskom gradu Josefovu, političke i špijunske spletke u Češkoj, odnosno Austro-Ugarskoj na izmaku 19. stoljeća te asanacija Josefova. Sve tri spomenute fabularne linije pripovijeda glavni lik, otprilike tridesetogodišnji hedonist grof Arco. Izbor lika pripovjedača ograničena znanja o zbivanjima koje pratimo nipošto nije slučajan. On rezultira time da je čitatelj uskraćen za važne informacije u romanu, kao što je za njih uskraćen i pripovjedač, a time se potencira napetost radnje. Pritom je vrlo brzo jasno da rješenje glavne enigme – serije ubojstava u Židovskom gradu – valja tražiti u preostale dvije fabularne linije. U tom smislu Urbanov roman obilježava stanovita doza predvidljivosti, no ta je predvidljivost razumljiva s obzirom na temeljno kompozicijsko načelo djela koje se očituje u paralelizmu fabularnih linija: čitatelj prati paralelne pripovjedne rukavce i jednostavno iščekuje trenutak kad će se oni sliti u zajedničko narativno korito. Formalna predvidljivost prevladana je time što je točka sjecišta svih fabularnih linija u romanu vrlo vješto utjelovljena u liku pripovjedačeva bratića Manija. To se pak ne bi moglo reći za epilog romana koji je izveden u maniri masovnoga krvavog obračuna.

Premda specifičnom atmosferom i napetošću nedvojbeno uspijeva pridobiti čitatelja, Urbanu bi se možda mogla predbaciti djelomična tematska disperzivnost i razvodnjenost, nepotrebno rasipanje energije na sporedne tematske rukavce. Zaista šteta, jer ostaje dojam da se to moglo vrlo lako i jednostavno izbjeći. Urban je, čini se, pomalo pretjerao u težnji da zahvati što više toga, stoga je njegov roman naposljetku amalgam svega i svačega: od konkretne političke situacije, preko fizičke devastacije grada pod parolom njegove modernizacije te evociranja života fin du sièclea, sve do naglašavanja važnosti kulturnog i tehnološkog nasljeđa druge polovice 19. stoljeća. Valja usto spomenuti i eksplicitni antimodernizam kojim je natopljeno Urbanovo djelo, a koji je apostrofiran u Židovskom gradu kao simboličkom sjecištu staroga (tradicije) i novoga svijeta (progresa) i koji generira sva ključna zbivanja u romanu.

Za neke slabosti u romanu (točnije, u hrvatskom prijevodu) najmanje je kriv sam autor. Primjerice, nejasno je zašto je izvorni podnaslov romana praški roman preinačen u triler o Pragu, posebice ako se uzme u obzir da se čitateljima tom korekcijom unaprijed nudi žanrovski kod za koji je češka publika (s razlogom) uskraćena. Olakotna okolnost ipak je to da je i u izmijenjenom podnaslovu naglašena dominantna uloga Praga, jer Lord Mord u velikoj je mjeri roman prostora, odnosno roman o Pragu (a upravo na to upućuje izvorni podnaslov). Flanerska pozicija pripovjedača u prvome licu uobičajena je Urbanova narativna i deskriptivna strategija, pa fascinacija Pragom dospijeva u prvi plan između ostaloga i u romanu Sedam crkava, koji pak nosi podnaslov gotički roman iz Praga. No za razliku od Sedam crkava i veličanstvenih gradskih veduta koje se u tom djelu opisuju, u Lordu Mordu autora zaokuplja ponajprije praški Židovski grad s kraja 19. stoljeća kao prostor dekadencije i nemorala, bluda i prljavštine. Josefov je prenapučen ljudima i štakorima, u njemu obitava egzistencijalna i moralna sirotinja. To više nije zlatni Prag iz turističkih bedekera, već izopačeni grad sifilisa i javnih kuća, droge i razvrata.

Urban je majstor evociranja specifične, tjeskobne atmosfere, kojom u čitatelja uspijeva pobuditi osjećaj straha, ali i znatiželje. Njegova je priča atraktivna i čita se gotovo u dahu – pa čak i usprkos ranije spomenutoj formalnoj predvidljivosti ili povremenoj pretjeranoj ambicioznosti autorova tematskog zahvaćanja. Urbanov je stil izbrušen, dijalozi neusiljeni i dotjerani, čitav tekst kao da je pisan s velikom lakoćom, on jednostavno teče; vrlo je pitak, premda ne i plitak.