Fragmenti neveselih sudbina

I njegov zasad posljednji film, odlično režirana, iznimno sugestivna, dojmljivim ugođajem tjeskobe prožeta atmosferična egzistencijalna drama Kosac, na ljetošnjem pulskom festivalu ovjenčana Zlatnim arenama za najbolju glavnu i sporednu mušku ulogu kao i za najbolju kameru, te ovjenčana nagradom Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara za najbolji film nacionalnog programa, Zvonimira Jurića predstavlja kao darovita, promišljena i ambiciozna filmaša koji zna što hoće i kako to izvesti na optimalan način. Jurić je tijekom druge polovine 90-ih režirao hvaljene dokumentarne filmove Nebo ispod Osijeka, Tvrđa i Crnci su izdržali, a ja?, a njegovo eksperimentiranje hororom u srednjometražnom projektu Die, Die My Darling prošlo je dosta nezapaženo, da bi mu igranofilmski prvijenac Onaj koji će ostati neprimijećen u Puli donio nagradu za najboljega debitanta. Naglašeno mračna psihološka ratna drama Crnci, koju je režirao u paru s Goranom Devićem, baš kao i kratki film Žuti mjesec iz omnibusa Zagrebačke priče, označili su Jurićevo autorsko sazrijevanje koje se nastavilo i u recentnom Koscu, najuspjelijem ostvarenju njegove dosadašnje karijere.

Mirjana Karanović

Priča filma u kojem vrijeme kao da stoji podijeljena je u tri narativne linije koje se međusobno vrlo skladno isprepleću i izviru jedna iz druge, pri čemu jedna od njih poniranjem u drugu dobiva tragični epilog, a odvija se tijekom noći negdje u slavonskoj provinciji. Četiri središnja lika introvertirane su, šutljive i u dobroj mjeri izgubljene osobe koje životare na sporednim životnim kolosjecima, tri u metaforičkom a jedna i u doslovnom smislu zaboravljena od života i svijeta. Sredovječna Mirjana (Mirjana Karanović) jedan je od likova metaforički zalutalih u egzistencijalnu slijepu ulicu, plaha, rastrešena i čini se životnim nevoljama isprepadana žena koja lako gubi stvari i čiji se automobil uslijed nedostatka goriva zaustavi pored kukuruzišta. Tražeći pomoć ona naleti na Ivu (Ivo Gregurević), povučena i smrknuta traktorista koji u polju radi samo noću i koji je nevoljko pristane prevesti do nedaleke benzinske postaje na kojoj radi mladi Josip (Igor Kovač), koji Mirjanu upozori da je Ivo prije dvadesetak godina silovao ženu, zbog čega je odslužio zatvorsku kaznu. Nakon što se prestrašena Mirjana vrati do traktora, od Ive će čuti smirujuće riječi i opasku da je to bilo davno. No kad joj u strahu ispadnu ključevi automobila, Ivo će joj prešutjeti da ih je našao te je tako navesti da s njim posjeti trošne i prljave prostorije odavno napuštena kombinata u kojima živi. I u tim prostorijama vrijeme kao da stoji, jer je u nekima raspored namještaja i mnogih sitnica identičan onomu prije Domovinskog rata, a na jednoj šalici ostao je trag ruža žene koja je iz nje pila. Ivo je izrazit samotnjak i asocijalan tip za kojega će Josip pomisliti da bi mogao ponovno počiniti zločin kao nekad te će pozvati policiju pa će Ivu uskoro, upravo u vrijeme dok se on s Mirjanom uz čaj i čokoladu bude trudio biti što srdačniji, posjetiti dvojica policajaca. Jedan od njih je Krešo (Nikola Ristanovski), čovjek oženjen Dalmatinkom Anom (Lana Barić) s kojom ima sina kojem treba antibiotik, i koji živi u vrlo skromnim uvjetima. Čini se da je i Josip osamljen mladić koji će nakon posla dio noći provesti u krčmi u kojoj njegov brat slavi skoru ženidbu i dobivanje djeteta te koji će zabrinut i mogućom Marijinom sudbinom grubo odbiti prijateljev nametljiv pokušaj da ga upozna s nekom djevojkom.

Ono što najviše imponira u sumornom inačicom karverovske poetike snažno impregniranom filmu jest sjajno kreirano ozračje egzistencijalne tjeskobe i izgubljenosti, ozračje očaja i bezizlaznosti koje obilježava sve likove i koje presudno utječe na njihove odnose i tragediju koja se sluti praktički od prvog kadra. Kosac je film stanja, a ne zbivanja, jer je zbivanja vrlo malo, a ono što je uistinu bitno formalno su škrto profilirani, a opet tako puni te neobično slojeviti i životni karakteri likova uhvaćenih u trenucima koji će nekima presudno odrediti sudbinu. Ivo je kriv zbog davnoga grijeha, i te se krivnje nikad i nikako ne može osloboditi, premda autori motive njegova djelovanja ostavljaju nejasnima, jer on s jedne strane prema Mirjani iskazuje srdačnost, dok joj s druge skriva ključeve automobila. S jedne je strane njegova uloga potencijalne prijetnje Mirjani podcrtana i njegovim vozilom, glomaznim traktorom čiji farovi noću u slavonskoj provinciji u određenoj mjeri sugeriraju i ugođaj horora s asocijacijama na Spielbergov Dvoboj, a s druge njegov završni čin ipak naznačava određene promjene i bijeg od života s kojim se i zbog stalnih sumnji ne može nositi. Najzanimljiviji je lik onaj policajca Kreše kojega tumači markantni makedonski glumac Nikola Ristanovski, čini se stoika koji makar i s prividnim mirom promatra svijet oko sebe, koji kao da fatalistički prihvaća sve što (mu) život nosi, dok gledatelj dijelom vidi, a dijelom naslućuje egzistencijalne dvojbe i probleme koji ga muče.

Realiziran bez izvanprizorne glazbe i s osloncem na prirodne šumove i zvukove te impresivnu fotografiju Branka Linte, Kosac je vrlo inteligentno zamišljen film koji gledateljima stalno nudi naznake i sugestije, od onih karaktera likova i njihovih života do mogućih motiva njihovih postupaka i psihičkih stanja, pritom ih puštajući da sami donose zaključke ili nagađaju o pozadinama intimnih i međuljudskih drama čije manifestacije promatraju.