Dizajn pred oltarom

Izložba U dobru i zlu je simbolična imena u kojem se krije tema vjenčanja, preciznije vjenčane odjeće. Posebno je zanimljiva za sve ljubitelje mode, a ponajviše za one koji se s nostalgijom sjećaju svoje vjenčane odjeće ili pak sanjare o trenutku kada će je odjenuti na najčarobniji od svih čarobnih dana života. Muzej za umjetnost i obrt iz svoje zbirke tekstila i modnoga pribora probrao je vjenčanu odjeću iz razdoblja od oko 1865. do 2012. Sveukupno 58 ženskih i 6 muških vjenčanih odjevnih predmeta odabrano je iz fundusa MUO-a, Muzeja grada Zagreba te iz privatnog vlasništva modnih dizajnera uz napomenu da su modni dvojac Twins (Domagoj Štimac i Damir Begović) i eNVy room (Vjeko Franetović i Nikica Ivančević) te dizajner Igor Galaš za ovu prigodu darovali svoje dizajnerske komade Muzeju za umjetnost i obrt.

Vjenčanica Emme Rothmayer, Beč, 1883. / Snimio Srećko Budek

Modne izložbe po europskim metropolama poznate su po vrtoglavim brojkama posjetitelja koje privlače imena poznatih dizajnera čija se odjeća izlaže u muzejskim prostorima. Bilo da je riječ o Tunižaninu Azzadineu Alaïi, čije su kultne dizajnerske komade posjetitelji mogli vidjeti 2014. u pariškom modnom muzeju Galliera, ili pak o Belgijancu Driesu Van Notenu, čije su se Inspiracije mogle posjetiti u pariškom Musée des arts décoratifs. Osim toga izložbe koje posjetitelje upoznaju s raznim konstrukcija koje su u minulim vremenima bile skrivene ispod odjeće poput kakvih mehaničkih strojeva preobražavajući izgled ponajviše ženske, ali i muške figure, izazivaju oduševljenje među najrazličitijom publikom.

Prošlost nas uvijek fascinira, na onaj romantično-nostalgični vudialenovski ili bilo koji drugi način. Iz njezinih slojeva izvlačimo beskrajne inspiracije koje nas iz muzejskih vitrina zovu na putovanje vremenom. Rijetko kada im odolijevamo, dapače rado se prepuštamo riziku da nakon putovanja sadašnjost doživimo kao dosadnu i nemaštovitu. U tom smislu modna je povijest posebno intrigantna. Rado gledamo obiteljske albume diveći se odjeći iz mladosti naših roditelja ili praroditelja. U tim opredmećenim sjećanjima mjesto na prijestolju pripada vjenčanoj odjeći. U vremenu fascinacije vintage modom i svime što nosi predznak retro mladi ljudi posežu rado u bakine ormare tražeći komad koji će staviti poseban pečat na njihove dnevne kombinacije. Kada bi se u tom ormaru slučajno pronašla bakina vjenčanica, sreći ne bi bilo kraja. Za većinu djevojaka postala bi to vjenčanica iz snova, čiju sentimentalnu vrijednost ne bi nadmašio ni besprijekorni savoir-faire najpoznatijih dizajnera vjenčanica poput Elie Saaba, Oscara dela Rente ili Vere Wang. Upravo zato zagrebačka izložba U dobru i zlu: vjenčana odjeća od 1865. do danas privlači posebnu pozornost.

Inicijativa za pohvalu

Gdje smjestiti Zagreb kada je riječ o modnim izložbama? Njihova pojava zapravo je vrlo neobična iznimka, stoga je ova inicijativa MUO-a svakako vrijedna pozornosti. Posebno je zadovoljstvo pratiti razvoj stilova i trendova, obratiti pozornost na materijale koji su se rabili u izradi odjeće, kao i na tada popularne modne dodatke. Najstarija je vjenčanica prikazana na izložbi vjenčanica izrađena u Beču 1883, u kojoj se udala Jelka Winkler rođena Turković. Vjenčanica je sastavljena od haljetka, suknje i povlake duge dva metra koja se mogla odvojiti od haljine. Odvojiva povlaka modna je novost proizašla iz Modnog salona Emme Rothmayer. Izlošci zanimljivi zbog svoje različitosti od današnjeg izgleda su oni koji prikazuju donje rublje. Dok u današnjim vjenčanicama nalazimo brojne poveznice, beskrajno mnogo citata iz modne prošlosti, to nipošto nije slučaj s ženskim donjim rubljem. Dapače, korzeti su nekad bili sastavni dio donjega rublja, dok su danas preoblikovani u gornji dio vjenčane haljine sam sebi dostatan. Osim toga posebnu pozornost među izlošcima privlači žičana podsuknja za krinolinu, kao i konstrukcija načinjena od polukružnih obruča koja se smještala točno ispod struka. Kroj Jelkine vjenčanice odlikuje se upravo takvim cul de Paris, koji je naglašavao stražnjicu kao odjek pariške mode. Iz pariških i bečkih modnih žarišta moda se diktirala posredovanjem modnih i ženskih časopisa Praktični modni list, Ženski list, Svijet, Hrvatica. Do razdoblja Prvoga svjetskog rata razvijala se danas jako popularna vjenčana moda. Vjenčanice su se ukrašavale ručno rađenom čipkom, perlicama i titrankama. Na izložbi možemo vidjeti kompletnu vjenčanu odjeću (vjenčanica, veo i svečano vjenčano odijelo) s vjenčanja Matilde Hengl, rođ. Gillming, supruge Vjekoslava Hengla, osječkoga gradonačelnika (1920. do 1934).

Razdoblje secesije karakteriziraju u modnom svijetu haljine koje su se kao i u posljednjem desetljeću prethodnoga stoljeća sastojale od dva djela: dugačke suknje koja je slobodno padala preko bokova šireći se prema dnu i gornjeg dijela visoka ovratnika s bogatom čipkom na prsima. Ubrzo ih zamjenjuju jednodijelne haljine ispod kojih se nosi korzet. Zaokret u percepciji ženske figure napravio je 1910. Paul Poiret odbacivši s-liniju (bokovi potisnuti unatrag, prsa naprijed da bi se dobio istaknuti luk na leđima). Poiretova zamisao o ženskoj haljini u obliku tunike s visokim strukom te bačvasto sužena prema dnu inspirirala se u orijentalnim odjevnim predmetima i kostimima popularnoga ruskog baleta. Bijela vjenčanica postaje hit upravo u secesijskom razdoblju. Britanska kraljica Viktorija uvela je taj trend još 1840, kada se za princa Alberta udala u bijeloj vjenčanici, što je bio zaokret od dotadašnjeg običaja. Naime, mladenke su nosile tamnocrvene, tamnozelene ili ljubičaste raskošne haljine od pliša, krzna, svile i brokata. Muška moda nije se mnogo mijenjala, osim što je na modni repertoar došao dotad nepoznat prsluk. Navedene promjene mogu se popratiti na pet vjenčanica koje vjerno ilustriraju sve izmjene u modi vjenčane odjeće od 1900. do 1910.

U razdoblju između dva rata vjenčana moda približila se večernjoj. Duge vjenčanice zamijenile su skraćene, dužine do pola lista. U 19. stoljeću vjenčanice su uzor u kroju nalazile u dnevnim haljinama, dok u 20. godinama prošloga stoljeća one postaju sve bliže večernjim haljinama. Blijedozlatne nijanse, metalni lame te čipka daju vjenčanicama nešto više glamuroznosti i otmjenosti. Vjenčić na glavi nosio se jako nisko, gotovo da se spuštao do razine obrva, a veo je bio dug i bogat. Takav tip vjenčane opreme ovjekovječen je na svadbenoj fotografiji Zdravke Gavella rođ. Zdraveva, koja se u uvećanom formatu može vidjeti među izlošcima.

Tradicija i eksperimenti

Najpoznatiji zagrebački saloni: Tilda Stepinska, Mila Granitz, Terka Tončić, Nevenka Parač i Žuži Jelinek opstali su kroz teška ratna vremena prateći budno trendove. No u svom fundusu MUO ne posjeduje ni jednu vjenčanicu iz 50-ih, što i nije neobično s obzirom na teška vremena u kojima su se vjenčanice prekrajale i nosile za razne druge prilike te su stoga bile iznošene i neprikladne za fundus. Te godine najviše su obilježene glamuroznim vjenčanjem Grace Kelly za princa Rainiera (1956). Grace je nosila bijelu vjenčanicu s potpisom Helen Rose, čiji je gornji dio krojen uz tijelo, visoka ovratnika i dugih rukava, dok je donji dio bio širok, krojen u puni krug. Princeza od Monaka potaknula je trend bajkovitih bijelih vjenčanica s mnogo svile i tila.

Šezdesete su godine u vjenčanu modu unijele jednostavnost, o čemu svjedoče izložene četiri vjenčanice iz toga razdoblja. Karakteristika sedamdesetih jest pluralizam modnih izričaja, a posebno se ističe utjecaj Yvesa Saint Laurenta, koji je popularizirao ženska odijela. Vjenčanice osamdesetih bile su romantične i tradicionalno ženstvene. Haljine su bile duge do poda, struk naglašen, a ruke prekrivene dugim rukavima. Ratne godine donose također pluralizam stilova i njihovu međusobnu koegzistenciju. Modnom scenom suvereno vladaju članovi grupe Modogram: Branka Donassy, Nada Došen, Alen Hranitelj, Davor Klarić, Dženisa Pecotić, Vesna Muhić i Tonči Vladislavić. Njihova moda težila je eksperimentiranju, čega je rezultat bila ponešto avangardna, ali nosiva odjeća. Potkraj devedesetih na modnoj sceni, pa tako i onoj koja se tiče vjenčanica, suvereno je vladala Matija Vujica. Posljednje godine obilježene su formiranjem mnogih modnih dizajnerskih imena i brendova poput Đurđice Vorkapić (modni brand Hippy Garden), Martine Čičko Karapetrić i Morane Saračević (Atelier Boudoir), Roberta Severa, Nikice Ivančevića i Vjeke Franetovića (eNVy room), Igora Galaša, Borisa Pavlina. Presjek posljednjega desetljeća u vjenčanoj modi napravljen je putem prikaza vjenčanica navedenih autora. Dijagonala povučena kroz posljednje vrijeme obuhvatila je ponešto neobične primjere iz kojih je teško zaključiti koji trendovi prevladavaju. Istodobno trendovi su jasni i ponajviše vidljivi u poznatim bridal kampanjama koje je uveo dvojac eNVy room, a mladi dizajner Ivan Alduk prihvatio kao vlastiti izričaj kroz koji predstavlja svoje unikatne vjenčanice na koje su detalji ručno aplicirani. U muškoj modi ističe se ime dizajnera Ivice Klarića, čije je odijelo izloženo na izložbi kao dio total dizajna po kojem su nevjesta i mladoženja usklađeni u modnim detaljima. Varteksova linija Di Caprio i Herucova Estare Culto uz Klarića izbor su mnogih mladoženja.

Trenutno uz popularno iznajmljivanje vjenčanica koje je u Hrvatsku uveo salon Vesna Sposa vlasnice Vesne Pretković postaje jako in kupiti vjenčanicu. Prednost je kupnje u činjenici da je vlasnica haljine jedina koja će je nositi, premda se na taj način ne smanjuje rizik od posjedovanja identičnih vjenčanica koje se u zadnje vrijeme proizvode kao na traci, što mladenkama, čini se, nije nikakva zapreka. Pohvalno je ipak da mlade žene daju prednost kupnji domaćih dizajnerskih vjenčanica pred iznajmljivanjem poznatih svjetskih imena. Gola ramena, veliki dekolte, duboki izrez na leđima obilježja su vjenčanica 20. stoljeća. Na izložbi je izložena i jedna vjenčanica iz masprodukcije proizvedena u Kini za dućane Sherri Hill koji u svojoj politici ne njeguju fine prirodne materijale, već prednost daju ukrasu koji odmah upada u oko.

Za ovu prigodu pojedine dame posudile su svoje dizajnerske vjenčanice s potpisom stranih dizajnera pa na izložbi možemo vidjeti vjenčanice Vere Wang, Ninne Ricci, Alberte Ferretti i Ocimara Versolatoa. Među posudbama ističe se i jednostavna Lanvinova vjenčanica od čipke iz 1963.

Izložba pred posjetitelja stavlja uzbudljive izloške dragocjene vjenčane opreme koja uključuje modne dodatke kao što su rukavice, razni ukrasi za glavu poput vjenčića, toka i vela uz vjenčane cipele i pokoju torbicu. Osim toga aktivno je uključila i posjetitelje koji su na društvenoj mreži Facebook mogli postaviti slike pozivnica, zahvalnica, darova za goste i drugih uspomena s vlastitih vjenčanja. Premda nesvakidašnja, izložba ostaje nepotpuna zbog nedostatka konteksta, koji se daje tek u katalogu izložbe. Budući da katalog daje koristan i jednostavan pregled političkih zbivanja u okviru kojih se izražavaju modni dizajneri te prati mijene trendova u odijevanju s naglaskom na vjenčanu modu, čini se gotovo suludo da dio teksta nije predstavljen publici u izložbenim prostorijama. Nedvojbeno bi privukao posjetitelje i da se odluče na kupnju toga za čitanje vrlo privlačna kataloga.