Dadaisti u Zagrebu

Ulazak na gostujuću slovensku predstavu 21. veljače u ZKM-u značio je i ulazak u književnu i kazališnu povijest, teleportiranje u Zürich 1916, utonuće u Dadu. Jednostavna, često neatraktivna mala dvorana ZKM-a nazvana imenom glumca Miška Polanca, pretvorila se u kabaretnu kutiju u punoći zvuka europske avangarde. Mladi slovenski glumci Matej Puc (Hugo Ball), Nina Rakovec (Emmy Hennings), Domen Valič (Tristan Tzara), Jernej Gašperin (Richard Huelsenbeck), Jure Henigman (Jean Arp) i Jure Kopušar (Marcel Janco / André Breton) elegantno su nas uveli u izazovan i mističan svijet slobodne Švicarske u središtu Velikoga rata i pokazali projekt koji su premijerno izveli na Maloj sceni Mestnoga gledališča ljubljanskoga u prosincu 2013.

Mladi slovenski glumci zagrebačku su publiku uveli u svijet dadaističkog kabareta / Snimila Barbara Čeferin

U ozračju početka prošloga stoljeća, sjedeći za malim stolovima na povišenu gledalištu i po cijeloj sceni, s velikim lutkama i instalacijama koje vise sa stropa, počinje zanimljivo kulturološko putovanje. Počinjemo postupno svjedočiti nastanku dade, jednog od izama kojima se pokazuje destrukcija svijeta i jezika kao mogućnosti komunikacije, kao i pomalo dekadentne književnosti i razdoblja moderne. Skupina istomišljenika pred nama na dvjema nasuprotnim malim pozornicama i svuda među nama, uz pomoć nekoliko mikrofona, glasovira i s golemom količinom energije, počinje stvarati poseban svijet burleske, kritičnih i satiričnih zapažanja, govorenja i uzvikivanja poezije, čitanja manifesta, lajanja, proizvodnje zvukova. Prividan besmisao počinje dobivati puni smisao u stvaranju novoga svijeta iz ništavila, automatizacije, dehumanizacije, industrijalizacije i alijenacije.

Pred nama se te večeri stvarala, s nama je nastajala umjetnost koju je anticipirala nonsensna poezija 19. stoljeća, a koja je odredila i nastajanje nadrealizma. Bretonov Manifest nadrealizma nastaje 1924, ali se odjeci dadaizma mogu pratiti u Ionescovim Stolicama, Ćelavoj pjevačici, Instrukciji, Beckettovu U očekivanju Godota, Svršetku igre, Posljednoj Krappovoj vrpci… U hrvatskoj se književnosti elementi dadaizma i nadrealizma mogu pročitati u Ivšićevu Kralju Gordoganu.

Pod redateljskom palicom autora teksta i autora koncepta Jaše Kocelija, u suradnji s dramaturginjom Evom Mahkovic nastaje predstava izvrsnoga ritma, poetična i bolna, koja rekonstruira vrijeme od prije 99 godina kao povijesni i umjetnički puzzle. Reinterpretacija i oživljavanje ratnoizolirane Švicarske i svakonoćnoga kabaretnoga glumačkoga, pjevačkoga i plesačkoga programa smještena u Caféu Dada problematizira funkciju umjetnosti i umjetnika u svakome vremenu i navješćuje kako nema pravila kako reagirati, ali naznačuje kako reagirati treba. Izvrsno pripremljena glumačka ekipa, kostimirana u dadaističke kostime kričavih boja i krojeva, ali precizno geometriziranih radova kostimografkinje Branke Pavlič bila je pravo osvježenje na zagrebačkom kazališnom nebu.

Dada menu tu večer bio je ponuđen i izveden duhovito, dinamično i precizno, a njegova je vrijednost bila pojačana suptilno prikazanim osjećajima umjetnika u ratnom okruženju. U prvom dijelu bili su na jelovniku i na repertoaru među ostalim Richard Huelsenbeck, Hugo Ball, Jean Arp i Tristan Tzara, a u drugom dijelu, nakon gimnastičke stanke i posluživanja slatkarija, gledali smo i slušali: Odu Marcelu Duchampu Artura Cravana, Ribji nočni spev Christiana Morgensterna te tekstove Richarda Huelsenbecka, Kurta Schwittersa, Braneta Požigalca i Andréa Bretona.