Antiputinovski pamflet

U odnosu prema politiziranoj socijalno-egzistencijalnoj drami Levijatan, unatoč brojnim vrlinama u cjelini ipak znatno precijenjenom te ne posve zasluženo Zlatnim globusom u kategoriji najboljega filma s neengleskoga govornog područja ovjenčanom i za Oscar u istoj kategoriji nominiranu filmu Andreja Zvjaginceva, koji je na prošlogodišnjem Cannesu zajedno sa suscenaristom Olegom Neginom nagrađen za najbolji scenarij, odražava se naglašeno ideološki obojen trenutni odnos Zapada prema Putinovoj Rusiji. Naime, većinom izvrsno režiran, dojmljivo atmosferičan, sjajno fotografijom redateljeva stalnog suradnika Mihaila Kričmana snimljen, impresivno glazbom Philipa Glassa prožet te oko starozavjetne priče o Jobu osovljen Levijatan na Zapadu je dočekan nerijetko i pravim panegiricima, pri čemu većina kritičara možda svjesno zanemaruje njegovu dvojbenu i tezičnu idejnu odnosno ideološku popudbinu, što se čini manje vjerojatnim, ili mu pak dodatno plješće upravo zbog politiziranosti i izrazite ideologiziranosti. Jer u cjelini možda i najslabije od dosadašnja četiri ostvarenja Andreja Zvjaginceva, kojim je redatelj u domovini došao na udar zbog „vrijeđanja ruskih vlasti i svete pravoslavne crkve“, u idejnom se i ideološkom smislu ispostavlja kao otvoreni i nimalo suptilan pamflet usmjeren protiv Putina i njegova režima, koji na lokalnoj razini simboliziraju dekadentni i u korupciju ogrezao politički moćnik, policajci koje on drži na kratkoj uzici te s vlastima slizan i podjednako korumpiran crkveni dostojanstvenik. U ukratko opisanu kontekstu donekle se paradoksalnim doima podatak da je nadahnuće za priču filma Zvjagincev, potpisnik filma Povratak i Elena te znatno inferiornijeg Izgnanstva, pronašao u istinitim događajima u Americi, točnije u Coloradu, gdje se čovjek suočen s mešetarenjem zemljištem na kojem je njegov posjed bezuspješno pokušao pobuniti akcijom rušenja gradske vijećnice buldožerom, nakon čega je počinio suicid.

Aleksej Serebrjakov

Protagonist filma je sredovječni Kolja (izvrsni Aleksej Serebrjakov), skromni, ali pošteni mehaničar iz ruske priobalne provincije oženjen privlačnom Liljom (primjereno podigrana i tiha Elena Ljadova) s kojom odgaja maloga Romana (Sergej Pokodaev), svog sina iz prvoga braka. Isprva se čini da je veza Kolje i Lilje skladna, a da je jedino što stoji na putu njihovoj još većoj sreći pokušaj pohlepnoga gradonačelnika Vadima (odlični Roman Madjanov) da se domogne zemljišta na kojoj je njihova trošna kuća, zemljišta s kojim ima unosne developerske planove. Dok gradonačelnik u ostvarenju svojih ambicija ima potporu mjesnog arhijereja (kazališni redatelj Valerij Griško, koji ipak nije kako se pisalo dobio otkaz zbog uloge u „prljavoj i ciničnoj parodiji“), na strani Kolje i Lilje su nižerangirani i dobrobiti pastve posvećen svećenik te moskovski odvjetnik Dmitrij (Vladimir Vdovičenkov). On je stari Koljin prijatelj koji vjeruje da posjeduje dovoljno dokaza kojima bi trebao raskrinkati gradonačelnikove makinacije, no koji će se odmah po dolasku upustiti u ljubavnu vezu s Liljom te tako inicirati slijed događaja koji će biti praćen gradonačelnikovim prijetnjama i otvorenom primjenom sile prema Dmitriju. Rezultanta svega bit će Koljina obiteljska drama, koja će naposljetku dovesti do tragedije, u kojoj će kao usputna postaja na simboličkoj razini figurirati kostur golema kita uz more – Levijatan iz naslova.

No pravi Levijatan, odnosno sotona u autorovu je filmu aktualni Putinov režim, kojeg Zvjagincev svako malo naglašeno kritizira, od scene u kojoj iznimno odbojan i zapravo degutantan gradonačelnik u svom uredu govori, dok mu iznad glave visi Putinova fotografija, do sekvence u kojoj rezignirani i očajni Kolja na televizoru gleda prilog u kojem se pojavljuje na transparentu ispisano ime protestnoga feminističkog punk-rock benda Pussy Riot. Značenjska, idejna i ideološka doslovnost temeljna je boljka cjeline u kojoj autor ne samo da apostrofira čvrstu povezanost Putina i ruske pravoslavne crkve nego i Ruse stereotipno prikazuje kao autodestruktivne melankolike koji se svi redom uništavaju litrama votke te koji izabranu biblijsku simboliku nepotrebno pokušava dodatno naglasiti i „objasniti“, pritom zapadajući u tezičnost, plakatnost i doslovnost. Sve to možda mu jest osiguralo naklonost Zapada i festivalskih žirija, ali mu je u umjetničkom smislu donijelo više štete nego koristi.