Angažman, stav i provokativnost

Premda na ovogodišnjem festivalu nije prikazan nijedan toliko provokativan i istinski važan film kakav je primjerice Čin smaknuća Joshue Oppenheimera, koji smo imali prilike pogledati prije dvije godine, te iako je u cjelini zabilježen nešto manji broj posjetitelja nego na nekoliko prethodnih festivala na kojima je broj publike iz godine u godinu neprekidno rastao, i 11. je izdanje ZagrebDoxa potvrdilo da je riječ o manifestaciji koja se ambicioznošću, koncepcijskom i programskom raznovrsnošću, brojem i visokom kakvoćom prikazanih filmova te uigranom organizacijom nametnula kao najzanimljiviji, a možda i najuspjeliji domaći filmski festival. Dakako, u kvalitativnom smislu opet su se izdvojila ostvarenja koja zrelim, redovito izvedbeno ambicioznim i nerijetko dojmljivim artističkim pristupom propitkuju rodne, seksualne i kulturološke stereotipe, koja se bave turbulentnim stanjima u zemljama tzv. Trećeg svijeta i temama kakvima se u javnom društvenom životu često olako lijepi etiketa tabua.

Kadar iz filma Virunga, nagrađenog Velikim pečatom

Tom posljednjem osobito se posvetio austrijski filmaš Ulrich Seidl (Uvoz / Izvoz, trilogija Raj) u dokumentarcu U podrumu, prikazanu u Regionalnoj konkurenciji tijekom projekcija kojega su gledatelji zbog eksplicitna prikazivanja naglašenih bizarnosti pa i sugeriranih morbidnosti u priličnom broju napuštali dvoranu. Tematiziranje onog doslovce i u metaforičkom smislu „podrumskog“, odnosno skrivenog, podsvjesnog i potisnutog većim dijelom u privatnim životima Austrijanaca, ali i u društvu u cjelini, posljednjih godina postalo je pravi trend među tamošnjim filmašima, pa smo nakon Hanekeove Bijele vrpce, Michaela Markusa Schleinzera, adaptacije istinite priče o Nataschi Kampusch u režiji Sherry Hormann i na prošlom Zagrebačkom filmskom festivalu prikazane psihološke horor-drame Laku noć, mamice Severina Fiale i Veronike Franz dobili i Seidlov dokumentarac.

Prljave korporacijske igre

Ono što drže kreće se od benignih stvari poput aparata za pikado preko neusporedivo malignijih predmeta kakvi su Hitlerovi portreti i nacističke memorabilije koje grupno štuju, do morbidnih detalja kakva je recimo vrlo uvjerljivo i anatomski precizno izrađena lutka nedavno rođena djeteta koju jedna žena srednjih godina seli po podrumskim kutijama te je svaki dan obilazi, mazi je i tepa joj kao pravom djetetu. Neki u podrumima drže i streljane u kojima, uz vježbe pucanja iz različitog vatrenog oružja, razglabaju o rasnoj, kulturnoj i svakoj drugoj inferiornosti Turaka i Arapa u odnosu na Germane, a neki pak, poput dvaju parova koje detaljnije upoznajemo, ondje upražnjavaju sado/mazo igrice. Seidl je autor naglašeno sklon provokativnim temama koji i u igranim filmovima intenzivno poseže za verističkim postupcima i dokumentarizmom, zbog čega se tijekom gledanja U podrumu nameće pitanje je li baš sve prikazano uistinu dokumentarni materijal, ili ima i priređenih odnosno igranih segmenata.

Stručni ocjenjivački sud koji su činili Vinko Brešan, mađarska redateljica Ágnes Sós, koja je prošle godine u Regionalnoj konkurenciji osvojila posebno priznanje za film Bujica ljubavi te producent Hans Robert Eisenhauer u čijoj je produkciji realiziran prošlogodišnji pobjednik Međunarodne konkurencije Povratak u Homs Sirijca Talala Derkija, Veliki pečat u Međunarodnoj konkurenciji dodijelio je doksu Virunga scenarista i redatelja Orlanda von Einsiedela. Ove godine za Oscar i nagradu BAFTA nominirano ostvarenje donosi vrlo angažiranu priču koja je dramaturški i narativno uobličena poput trilera i u kojoj se skladno izmjenjuju odvažno istraživačko novinarstvo, prirodoslovna dokumentarstika, ratna drama i prikaz itekako prljavih zakulisnih igara za kojima u pokušaju ostvarenja ciljeva posežu šefovi britanske naftne korporacije SOCO. Naime, Virunga je naziv velikog nacionalnog parka smještena u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo, zemlje tragične i prošlosti i sadašnjosti koje ukratko upoznajemo u uvodu, područja poznata ne samo zbog izrazite bioraznolikosti i posljednjih primjeraka planinskih gorila koji ondje obitavaju pod zaštitom UNESCO-a nego i po zalihama minerala i mogućih izvora nafte, zbog čega se i našlo na meti korporacije SOCO. Čelnici SOCO-a pod svaku cijenu žele doprijeti na golemo područje Virunge, a do bi to postigli, ne biraju sredstva: korumpiraju svakoga koga mogu, od lokalnih političara do rendžera i njihovih zapovjednika u nacionalnom parku, plaćaju barem zapovjednike, a moguće i čitave paravojne postrojbe i pobunjeničke pokrete kakav je M23, a planskim krivolovom i pokoljima životinja rade na istrebljenju planinskih gorila, računajući da će njihovim nestankom nestati i razlozi za postojanje nacionalnog parka i da će im tada biti slobodan prilaz.

Borba neizbježno malobrojnih aktivista kakvi su odvažna francuska novinarka Melanie Gouby, požrtvovni Kongoanac Andre Baum koji skrbi o gorilama, upravitelj parka Belgijanac Emmanuel de Merode i rendžeri poput Rodriguea Mugaruka Katemboa, na duže staze osuđena je na neuspjeh, makar svi navedeni, među kojima ima i ne sasvim jasnih tipova kakav je umišljeni pripadnik belgijske kraljevske kuće De Merode, čiji motivi nisu u potpunosti razvidni, ponekad i postignu kakav manji uspjeh. To se primjerice odnosi na spretno izvedeno tajno snimanje razmjerno visoko rangiranih SOCO-ovih zaposlenika koji pričaju o korumpiranju onih koji im stoje na putu, ili na također tajno snimanje pokušaja visokog vojnog časnika da Katemboa korupcijom privoli na suradnju s korporacijom. „Ja sam vojnik, ali ja sam i poslovan čovjek“, riječi su kojima zapovjednik pobunjeničkog pokreta M23 objašnjava odluku da na teritorij Virunge, nakon što ga uskoro osvoji sa svojim vojnicima, pripusti korporaciju SOCO o djelovanju koje se na internetu može pronaći mnogo sumnjivih pojedinosti.

Posebna priznanja u Međunarodnoj konkurenciji dodijeljena su dokumentarcima Vrtni ljubavnici Finkinje Virpi Suutari i Bolji život Poljakinje Hanne Polak. U prvom slučaju riječ je o estetiziranom i efektno stiliziranu te zahvaljujući i uporabi filtera donekle bajkovitu kolažu prikaza domova i vrtova nekoliko bračnih i životnih parova, koji u odnosu prema biljkama demonstriraju svoj odnos prema prirodi i životu. Kroz strasti prema vrtlarenju parova koje upoznajemo izražavaju se njihove međusobne strasti i povezanosti, ali i neizbježna razočaranja, suočavanja s bolestima, starenjem i stresom te bjegovi od sive svakodnevice, urbanog života i naslućivanih disfunkcionalnih brakova.

Dojmljiv dokumentarac Bolji život od ostatka konkurencije izdvaja već i podatak da je nastajao punih četrnaest godina. Film koji se posve zasluženo mogao okititi i Velikim pečatom prati neveliku zajednicu ljudi koji u očekivano izrazito nehumanim uvjetima žive na Svalki, na rubu Moskve smještenom najvećem odlagalištu otpada na svijetu. U žarištu je autoričina zanimanja Jula, koju na početku zatječemo kao desetogodišnjakinju koju kao i svu djecu njezine dobi zanimaju igra, isprobavanje šminke i maštanje o budućem možda i bajkovitom životu.

No ona se igra na smeću, kao i ostatak njezine obitelji u kojoj nema oca preminula od sušice, hrani se ostacima pronađenima među otpadom, šminka koju nanosi je ona koju je njezina gruba, ali unatoč svemu brižna majka pronašla u smeću, a maštanja o boljem životu podrazumijevaju čišći i uredniji okoliš te izostanak smrada kojim su svi okruženi. Tijekom godina Jula će odrastati generalno kao i većina djece i mladih njezine dobi, sa spoznavanjem same sebe, laganim buntovništvom i otkrivanjem prvih ljubavi, sve dok jedna od tih ne dovede do neplanirane trudnoće kad joj bude šesnaest godina. Čvrsta u odluci da njezino dijete neće djetinjstvo, a možda i čitav život provesti na smeću, Jula će novorođenče nedugo nakon poroda ostaviti u rodilištu bez mogućnosti da se ikad više s njim spoji, a tijekom sljedećih osam godina od te se traume nikad neće u potpunosti oporaviti. Osobita je vrijednost filma što unatoč zahtjevnoj realizaciji i bavljenju osjetljivom temom nikad ne zapada u patetiku i trivijalnosti, već likovima i njihovim egzistencijama daje dostojanstvo kakvo im je u životu nedostupno.

Sudbine agresivnih mladića

U Regionalnoj konkurenciji žiri koji su činili producent Heino Deckert, čiji je film Pjesma iz šume prikazan na prošlogodišnjem festivalu, snimatelj Marius Iacob i književnica Ivana Simić Bodrožić, Veliki je pečat dodijelio filmu Kainova djeca Mađara Marcella Geröa. Posrijedi je vrlo sugestivna, intimistička i emotivna priča o trojici ljudi, Zsoltu, Jószefu i Paliju, koji su kao tinejdžeri davne 1984. postali ubojice i dospjeli na odsluženje dugogodišnjih kazni u najzloglasnijem mađarskom popravnom domu, a poslije i u zatvorima, a autor u razgovorima s njima i kroz prikaze njihovih današnjih života otkriva u što su se prometnuli nekadašnji neprilagođeni i agresivni klinci. Sudbine sve trojice, od kojih se jedan liječi na psihijatriji i htio bi se uistinu promijeniti, drugi je beskućnik čije dijete odrasta daleko od njega, a treći je svjestan da se i prema njegovoj kćeri rodbina odnosi kao nekad prema njemu, govore o zločinu, kazni i doživotnim ispaštanjima zbog počinjenih grijeha, a u njima se posredno oslikavaju i mijene mađarskog društva minulih desetljeća.

Posebno priznanje u kategoriji autora do 35 godina dodijeljeno je naslovu Veruda – film o Bojanu Igora Bezinovića, jedinom nagrađenom hrvatskom dokumentarcu koji zbog kratkoće snimanja (svega 3 dana) pati od produkcijske sirovosti i donekle grube izvedbe, no koji u dobroj mjeri iskupljuje intrigantna sudbina protagonista. On je 24-godišnji mladić iza kojeg je također višegodišnja zatvorska kazna i koji se isprva doima kao klasičan agresivac i neprilagođen tip o kojem, što je jedan od problema filma, i nekadašnji profesori u razgovoru s njim neuvjerljivo govore blagonaklono i gotovo pohvalno.

No s vremenom se otkriva Bojanovo obiteljsko zaleđe, život uz majku alkoholičarku i nasilna oca koji ih je oboje mlatio da bi naposljetku otišao od kuće, a oni umjesto njegova najavljenog povratka nakon nekoliko godina primili tek osmrtnicu. Bojan se tako postupno promeće u žrtvu koja o sebi govori realno i dovoljno kritički te koji, iako se u njegovu ponašanju lako mogu detektirati simptomi potisnute agresivnosti, zvuči uvjerljivo kad kaže da se promijenio i da više nije onaj od nekad.