Wagner za velikog maestra

Trinaestoga veljače održan je koncert Bijelog ciklusa Zagrebačke filharmonije, simbolično uz datum rođenja (14. veljače 1899), ali i uz tridesetu obljetnicu smrti Lovre von Matačića (4. siječnja 1985), koja se obilježava ove godine.

Snaga Matačićeve umjetničke ličnosti, dirigenta koji je dugi niz godina proveo i na čelu Zagrebačke filharmonije te ostavio iza sebe brojne antologijske interpretacije djela Richarda Wagnera, bila je povod programu u cijelosti posvećenu tom velikom njemačkom skladatelju. Izabrani su ulomci iz nekih od najpoznatijih Wagnerovih opera, kao što su Majstori pjevači, Tristan i Izolda, Tannhäuser, Lohengrin i Rienzi te Siegfried, sve pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja.

Sam početak koncerta pripao je svečano intoniranoj uvertiri opere Majstori pjevači, pravoga optimističkog kontrasta tami duševne boli i fatalne ljubavi koje karakteriziraju Wagnerov tadašnji opus. Iznimka među skladateljevim djelima, nastala nakon Tristana, a prije završetka Prstena Nibelunga, prikazuje sve bogatstvo zvuka Wagnerova orkestra, koje je maestro Dešpalj uspješno oblikovao.

Lovro von Matačić

Svakako je Wagnerova raskošna instrumentacija s posebno naglašenim zvukom limenih puhača veliki izazov za interpretaciju. Upravo je osobnost maestra Dešpalja bila središnji element kohezije i uspješne dramaturgije zahtjevnoga koncerta. Uvijek sa savršenim pregledom cjeline i potpuno utopljen u glazbu, Dešpalj minimalnim pokretima, a maksimalnim simfonijskim snagama, ravna s velikom lakoćom, olakšavajući tijek glazbe očišćene od suvišnih efekata i interpretativnog kiča.

Nakon svečarskog uvoda, u prvom dijelu koncerta slijedili su Preludij i Izoldina ljubavna smrt iz opere Tristan i Izolda te Siegfried-idila, koji su liričnošću i ekspresivnom snagom pružili ne tako brojnoj publici Koncertne dvorane Lisinski pravi glazbeni užitak. U Siegfriedu osjetila se intimistička atmosfera partiture izvorno skladane za trinaest instrumenata u povodu rođendana supruge Cosime. Ali Dešpalj i Filharmonija s posebnom su pažnjom izrazili napetost i nemir početnih taktova preludija koji donosi sintezu cje­lokupne drame Tristan i Izolda. Posredovanjem Wagnerova osebujna jezika prepuna kromatike, vrhunca romantičke harmonije, Filharmonija je fino izrađenom polifonijom i uzlaznim sekvenciranjem koje snažno naglašava neobuzdanost ljubavne čežnje dočarala srž glazbene drame sažete u uvodu. Na početku drugoga dijela, u izvedbi uvertire Tannhäusera, orkestru se pridružio i vokalni ansambl Sirena u kojem su pjevale Gorana Biondić, Veronika Hardy, Tanja Ruždjak, Martina Đurđević, Iva Krušić, Martina Menegoni te Tena Lebarić i Sonja Runje, a koji je zvukovno dosta decentno uklopljen u veliko simfonijsko tijelo što u Bakanalu dočarava neobuzdano slavlje, nimfi i sirena.

U Lohengrinu posebno je došla do izražaja dionica violina s profinjenim i tankim tonom, koji na mjestima u koncertu nije bio dostatan zaokruženoj zvukovnoj slici, dok je ovdje prikladno dočarala atmosferu dugoga nježnog uvoda. Valja spomenuti i dionicu violončela, koja je tijekom koncerta djelovala kao snažno i zvukovno bogato tijelo, kao i dionica puhača, koja u Wagnerovim partiturama nije imala jednostavnu ulogu. Obilna uporaba limenih puhača i udaraljki u uvertiri opere Rienzi, koji su na koncertu Zagrebačke filharmonije, uz poneku iznimku, pružali dostojnu i pažljivo artikuliranu zvukovnu podlogu gudačkom sastavu, zaokružila je i naglasila sjajan orkestralni zvuk Wagnerove partiture.