Vjera i znanost – sukob ili sklad?

Valjanost i vjerodostojnost govora o međusobnome odnosu znanosti i vjere umnogome ovisi o ispravnom i zadovoljavajućem određenju pojmova znanje i vjerovanje. Znanje se obično razumijeva kao sređen kognitivni sadržaj kojim rezultira stanoviti spoznajni proces zasnovan na evidenciji, vođen diskurzivnim razumom (ratio) i nadziran integrativnim umom (intellectus). Vrijedi pritom napomenuti kako je Aristotel naučavao da znanje nije samo utvrđivanje neke činjenice, nego je znanje ujedno spoznaja iz načelâ, takva da uz poznavanje uzročnosti može odgovoriti na pitanje zašto je nešto tako kako jest. A Francis Bacon svojom će krilaticom „znanje je moć“ istaknuti svrsishodnost znanja kao instrumenta kojim novovjekovni čovjek nošen znanstvenim optimizmom ima ovladati prirodom. Slijedom navedenoga dade se govor o znanosti i vjeri prikladno usmjeriti pitanjem do kojih istina može dospjeti čovjek ako se koristi prirodnim odnosno naravnim moćima svojega uma i razuma, a koje istine pripadaju nadnaravnoj objavi te stoga bivaju dohvatljive samo vjerom. Ovdje valja napomenuti da suvremeni anglo-američki epistemolozi definiraju znanje kao opravdano istinito vjerovanje (justified true belief). A tomu valja dometnuti da je otvoren put odnosno stranputica u mnoge nevaljane zaključke ako se bez jasnih kriterija i nekoherentno miješaju različita područja i različite razine argumentacije, što se redovito događa kada se epistemološko vjerovanje ne razlučuje od religijskoga.

O tim uvelike složenim i višestruko uvjetovanim međusobnim odnosima znanja i vjerovanja odnosno znanosti i vjere bilo je riječi na okruglome stolu Znanost i vjera: sklad, mimoilaženje ili sukob?, što je u organizaciji Odjela za filozofiju Matice hrvatske održan 3. veljače u Zagrebu, u Matičinoj Velikoj dvorani. Na početku se prigodnom besjedom skupu obratio Stjepan Sučić, potpredsjednik Matice hrvatske, podsjetivši na povijest Matice hrvatske te njezinu nezamjenjivu ulogu u očuvanju i promicanju kulture, pa time i znanosti kao njezina sastavnoga dijela.

Nažalost, kultura prečesto biva razumijevana redukcionistički – svođena na povijest i razna umjetnička polja, na društvene i humanističke znanosti. A pritom se gubi iz vida kako su i prirodne znanosti bile odvajkada važnim i neotklonjivim dijelom kulture, shvatimo li kulturu onako kako bi je trebalo shvaćati: kao skladnu sintezu čovjekovih povijesno nataloženih i razvijenih vjerovanja, znanja, umijeća, nastojanja i usmjerenja; pa u skladu s time kultura obuhvaća religiju, filozofiju, znanost, tehniku, umjetnost, moral, zakone i običaje.

Moderator okrugloga stola bio je prof. dr. Stipe Kutleša, predsjednik Matičina Odjela za filozofiju, a uvodna su izlaganja održali prof. dr. Mirko Planinić, fizičar koji se bavi elementarnim česticama, zaposlen na Fizikalnome odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu; prof. dr. Hrvoje Štefančić, u čije područje znanstvenoga interesa ulaze fizika visokih energija, fizikalna kozmologija i znanost o kompleksnim sustavima, a odnedavno je na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu prorektor za znanost; zatim prof. dr. Pavel Gregorić, filozof, pozitivističkog i analitičkog usmjerenja, prodekan za znanost i međunarodnu suradnju na Odjelu za filozofiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, te dr. sc. Saša Ceci, fizičar, zaposlen na Institutu Ruđer Bošković, gdje istražuje pobuđena stanja i raspade raznih subatomskih kvantnih objekata i sistema.

Treba zbog naravi i svrhe dotičnoga okruglog stola kazati da su prvospomenuta dvojica izlagača deklarirani vjernici, a drugospomenuta dvojica deklarirani ateisti. A evo koje su ukratko bile njihove osnovne poruke.

Pomirenje evolucije i vjere?

Mirko Planinić istaknuo je vlastito stajalište da znanost i vjera mogu biti u međusobnome skladu. Spomenuo je mnoge velike znanstvenike, od novovjekovlja do danas, koji su bili vjernici, a vjera im pritom nije bila zapreka u njihovu uspješnom bavljenju znanošću. S obzirom na jedan od najčešćih i najvećih problema između znanosti i vjere, navlastito vjere u Boga Stvoritelja, prijepor između znanstvenoga i biblijskoga objašnjenja postanka svijeta i čovjeka, Planinić je rekao da podupire nastojanja oko pomirenja evolucije i vjere, osobito pristup koji se unutar tih nastojanja služi kvantnom fizikom. Vjera i znanost nisu u sukobu, nego u skladu, a mogu se mimoilaziti za one koji vjeruju da Stvoritelja nema, kazao je Planinić te na pitanje zašto smo ovdje odgovorio da je to zato što nas je Bog stvorio.

Pavel Gregorić pokušao je s pozicija anglo-američke analitičke filozofije definirati fenomen vjerovanja kao sudni ili propozicijski stav odnosno kao kognitivno stanje koje za svoj predmet ima sud/propoziciju. Naveo je primjer: kada netko vjeruje da vani pada snijeg, a pritom je sud „Vani pada snijeg“ istinit, onda je istinito i to njegovo vjerovanje. Takvo se vjerovanje, lako je uvidjeti, temelji na evidenciji, na osjetilima zamjetljivoj izvjesnosti. Gregorić je kazao da ljudi mogu vjerovati i u sklad, i u mimoilaženje, i u sukob između znanosti i vjere, ali da njega ponajprije zanima pod kojim je uvjetima moguće vjerovati u jednu od spomenute tri mogućnosti. On smatra da je znanost za sada najobuhvatniji i najpouzdaniji instrument za utvrđivanje činjeničnoga stanja stvari. Potpuno je drukčija kognitivna struktura činjeničnih vjerovanja, relevantnih za znanost, od kognitivne strukture religijskih vjerovanja, drži Gregorić, pa je upravo zbog tih različitih kognitivnih struktura moguće da netko bude u isti mah evolucijski biolog i katolički vjernik. Međutim, čak i ako netko ne vidi sukob, ne znači da ga nema – zaključio je Pavel Gregorić.

Hrvoje Štefančić govorio je o domašaju znanosti, tj. o tome ima li znanost neke svoje objektivne granice, može li se racionalno spoznati sve, ili postoji nekakva spoznaja koja bi bila iza racionalne, te kakvo je njezino značenje, ako zaista postoji, za čovjekov život. Pitanje o skladu, mimoilaženju ili sukobu znanosti i vjere, smatra Štefančić, ovisi o tome kako ćemo definirati znanost i religiju. On drži kako je riječ o međusobno isprepletenim i komplementarnim načinima spoznaje istine. U prilog rečenomu citirao je riječi sv. Ivana Pavla II. iz enciklike Fides et ratio koje kažu da vjera i razum „izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine. Sâm Bog je pak onaj koji je usadio u srca ljudi nastojanje da spoznaju istinu i da najposlije ipak spoznaju i njega kako bi spoznavajući i ljubeći njega prispjeli isto tako k punoj istini o samima sebi.“

Saša Ceci rekao je da smatra, kao ateist, kako njegovim kolegama znanstvenicima-vjernicima njihova vjera ne otežava bavljenje znanošću. Ceci ne vidi problem između vjere i znanosti, ali problem vidi u pojavama kada vjera, jednako kao i nevjera, prijeđe iz područja osobnog u područje ideologije, koja se pokušava nametnuti neistomišljenicima. Pojasnio je da govoreći o osobnome području vjere ne smatra da se vjera ne bi trebala prakticirati u zajednici, javno sa svim pripadnim manifestacijama, nego da ne bi smjela postati ideologija. A ideologija se očituje, kako smatra Ceci, u slučajevima kada jedna grupa, koja je na bilo koji način postala dominantna u društvu, nameće svoja pravila odnosno svoje vjerovanje ili nevjerovanje onima koji njihovoj grupi ne pripadaju. Kao primjere gdje se ideološki motivirana stajališta upleću u društvena zbivanja Ceci je naveo suprotstavljena mišljenja – ovisno o tome iznosi li ih vjernik ili ateist – glede prijeporâ oko zdravstvenoga odgoja i vjeronauka u sklopu nastavnoga programa.

Uvijek aktualna tema

Nakon završenih izlaganja uslijedila je rasprava koja je potrajala još puna dva sata, sve do 21 h. Raspravljalo se gorljivo – ali u vrlo tolerantnu i pristojnu tonu. Posve u skladu s onim što je rekao netko od nazočnih: da su svi ljudi, pa time i ateisti – djeca Božja, unatoč tomu što ateisti ne priznaju nad sobom nikakvo Božje očinstvo; te da bi ih upravo po istini da su i oni djeca Boga Stvoritelja trebali vjernici, ako su vjerodostojni i pravi kršćani, prihvaćati kao svoju braću i svoje sestre, s kojima valja ulaziti u iskren i srdačan dijalog. Raspravljalo se, među inim, o tome treba li Bibliju tumačiti doslovno ili alegorijski, ili pak, ovisno o kojemu je biblijskom tekstu riječ, oba tumačenja mogu doći u obzir; zatim se govorilo o tome je li teorija o nastanku svemira, nazvana Veliki prasak, potvrda da je Bog stvorio svemir ni iz čega (creatio ex nihilo) u prapočetnoj eksploziji energije i svjetlosti („I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bî svjetlost.“). Čulo se u raspravi i to da ni jedan razuman vjernik nije protiv znanosti, ali da jest i treba biti protiv apsolutiziranja znanosti – jer da znanost ne može odgovoriti na prva i posljednja pitanja, ne može ponuditi uvjerljiv i prihvatljiv odgovor na poznato Leibnizovo pitanje (koje će poslije ponavljati Heidegger i mnogi drugi) što sadrži ono zašto koje se dohvaća uzroka i smisla svega što jest: „Zašto postoji nešto umjesto ništa?“

Naposljetku treba kazati da je Velika dvorana Matice hrvatske bila u potpunosti ispunjena. Tema se zbog svoje svevremene aktualnosti pokazala vrlo zanimljivom i poželjnom – što jasno ukazuje na potrebu za sličnim tribinama.