Svi narodi nemaju jednako pravo biti žrtve

Presudu o odbacivanju tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid treba isključivo sagledavati u svjetlu političke odluke, a krokodilske patničke suze, ukupni emocionalno-samosažaljevački instrumentarij poznatoga hrvatskog martirološkog i viktimološkog repertoara treba staviti na stranu. Čak bi se moglo reći da treba apstrahirati kvazipravne argumente i pravno posve upitnu motivaciju odluke Haškog suda, jer ključni elementi pravne argumentacije (čitaj: političke) presude prema kojoj nije dokazana namjera genocida od strane JNA i četničkih paravojnih skupina, nije ubijen dovoljan broj žrtava da bi se zločin kvalificirao kao genocid te teza da Srbija nije bila potpisnica Konvencije o genocidu pa nije odgovorna za zločine počinjene prije 27. travnja 1992. naprosto su tragikomični.

Vukovarske žrtve nisu dobile pravnu satisfakciju

Treba napomenuti da sama promjena imena države, u ovom slučaju promjena SFRJ u SR Jugoslavija, ne ukida niti anulira pravno i političko nasljeđe propale države u ratu. Zločini u Vukovaru, a pogotovo na samu početku srpske agresije („balvan-revolucija“) počinjeni su u vrijeme kada je još Jugoslavija kao pravna i moralna osoba postojala i kada je njezina službena vojska JNA bila pod izravnim zapovjedništvom saveznoga vojnog i političkog vrha SFRJ, a ne samo Srbije. Podsjetimo da je Jugoslavenska narodna armija bila od 1941. dio jedinstvenih oružanih snaga SFRJ do njezina raspada. JNA je službeno ukinuta potkraj svibnja, kada iz njezinih ostataka nastaju Vojska Jugoslavije, Vojska Republike Srpske i Vojska Republike Srpske Krajine. Ostatak Vojske Jugoslavije preimenovan je 2003. u Vojska Srbije i Crne Gore, a nakon 2006. ta je vojska dobila naziv Vojska Srbije, iako je bilo i prijedloga da se oružane snage Srbije nazovu Srpska vojska. Također ne treba zaboraviti da je JNA bila eminentno političko-ideološka partijska vojska koja je suzbijala, progonila i ubijala unutarnje i vanjske neprijatelje. U tom smislu ona je bila najdosljednija provoditeljica titovske jugoslavensko-komunističke politike. Haškom su sudu sigurno bili poznate upute vrha vojnoga stožera JNA za pregrupiranje vojnih oblasti i postupnu srbizaciju JNA od 1990. nadalje. Također se postavlja pitanje zašto sud nije uzeo u obzir kao relevantan pisani trag genocidne namjere Memorandum SANU iz 1986, koji je polazište i ideološki temelj za obnovu velikosrpskoga nacionalističkog pokreta u Srbiji, i to pod okriljem Saveza komunista Srbije. Memorandum je utjecao na Slobodana Miloševića, koji je te velikosrpske ideje pokušao provesti u djelo: antibirokratsku revoluciju i ideju o velikoj Srbiji, koja je izravni uzrok rata u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Memorandum SANU u sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa (Načertanije, Srbi svi i svuda…), koji se svi svode na etnički homogenu Srbiju i istrebljenje ostalih narodnih skupina.

Haški sud u ovom je slučaju politički presudio i nije želio stvoriti presedan koji bi možda otvorio mogućnost drugim strankama, etničkim skupinama ili autohtonim narodima koji se stoljećima bore za međunarodno priznanje genocida koji su pretrpjeli, poput Indijanaca Sjeverne Amerike, Armenaca, Palestinaca, naroda Arktika (Inuiti) i drugih. Za manje narode primjenjuju se selektivniji pristupi i dvostruki standardi u pogledu definicije genocida. Primjerice još se ne priznaje sjevernoindijanski genocid s argumentom da je nestanak Indijanaca proizvod višestrukih čimbenika koji su djelovali dulje vremena, a ne samo bjelačke eksterminacije i pokolja. U slučaju Palestinaca i Armenaca riječ je o političkom i kompromisnom neslužbenom negiranju genocida iz geopolitičkih razloga. U slučaju ove presude ne treba zanemariti ni povijesno nasljeđe Zapada koji je Versailleskim ugovorom i Jaltskim poretkom stvarao prvu i drugu Jugoslaviju kao umjetnu multinacionalnu tvorevinu te joj dao legitimni i legalni status međunarodnoga subjekta. Bilo je iluzorno očekivati da takav sud proglasi genocidnom državnu tvorevinu koju je sam stvorio, što i objašnjava vrlo šture pravne piruete kojim se sud izvukao od proglašenja krivnje za genocid.

Jugoslavensko nasljeđe

Uspostava titoističke komunističke Jugoslavije (kao i osnivanje prve monarhističke Jugoslavije 1918) zapečaćena je uz povredu prava samoodređenja naroda i manjina u višenacionalnoj državi. Narodi i manjine Jugoslavije nisu mogli odlučiti o svojoj sudbini niti slobodno izraziti vlastitu nacionalnu samobitnost. A takva diskriminacija vrijedila je u prvom redu za nesrpske narode. Njima je protiv njihove volje nametnuta tuđa država – totalitarna tvorevina kako od 1918. tako i od 1945. Po zapovijedi i u Titovoj režiji, tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata, počinjeni su organizirani, planski počinjeni masovni zločini usmjereni prema „nacionalnim neprijateljima i klasnim neprijateljima“. Može se ustanoviti kako je titoistička vladavina, prema definiciji genocida Stephana Courtoisa u Crnoj knjizi komunizma, provodila i počinila paralelno i konvergentno dva genocida, „rasni genocid“ (uperen protiv nesrpskih naroda, njemačke i talijanske manjine, a pretežito protiv hrvatskoga naroda) te klasni genocid usmjeren prema klasnim neprijateljima (što se očitovalo kao prisilna kolektivizacija i progon „građanskih i buržoaskih neprijatelja“). Relevantan je podatak koji iznosi Leksikon genocida (Lexikon der Völkermorde, 1998), u kojem Josip Broz Tito stoji uz Staljina i Mao Ce-tunga na top-listi svjetskih zločinaca koji su počinili genocid, te mu se na istoj listi pripisuje odgovornost za milijun i 172.000 žrtava. Također, u uglednom njemačkom listu Bild objavljen je popis najvećih ubojica 20. stoljeća, bez ratova, temeljen na podacima Organizacije za pomoć žrtvama političke moći u Europi. Na desetom mjestu najvećih masovnih ubojica 20. stoljeća pokojni je doživotni predsjednik Jugoslavije maršal Josip Broz Tito s milijun žrtava nakon rata. Pokojni pak predsjednik SAD-a Harry S. Truman izjavio je kako je „Tito pobio više od 400.000 protivnika u Jugoslaviji i prije nego što se čvrsto uspostavio kao diktator“. Stephane Courtois u Crnoj knjizi komunizma izričito obilježava titoističku komunističku vlast kao genocidnu: „Rijetko se u povijesti događalo da uspostavi nove vlasti prethodi takvo krvoproliće… Glavne žrtve u nekim područjima bili su civili, većinom djeca i starci. To je bio doista bratoubilački rat sa stanovitim genocidnim crtama.“

Industrija zločina

Vidjet ćemo nadalje da masovni zločini počinjeni tijekom rata nad hrvatskim narodom nakon Bleiburga i nad drugim nesrpskim narodima od strane jugoslavenskih organa pod zapovjedništvom Tita odgovaraju stricto sensu svim kriterijama genocida onako kako ga je (prije nego što je genocid dobio službenu kaznenu i zakonsku definiciju u Konvenciji od 1958. te u članku 6. Rimskog statuta koji osniva međunarodni kazneni sud) definirao Raphael Lemkin: „namjerno uništenje jedne ljudske zajednice – u totalitetu ili u jednom dijelu – čiji su pripadnici ubijani zbog njihove pripadnosti toj grupi, a genocid je počinjen zbog rasnog ili klasnog razloga te se ostvaruje s odlukom uništenja donesenom od države-partije, pripremanjem i planiranjem zločina“. Danas je nepobitna povijesna činjenica da je komunistički titoistički represivni i totalitarni sustav odgovarao svim kriterijima definicije zločinačke industrije onako kako ju je iznio Leon Goldensohn (u knjizi L’industrie du crime, 2005), koji se osvrnuo na totalitarne sustave, a posebice na nacističku zločinačku industriju, odnosno na sustavno planiranje, pripremanje (objavljivanje na posebnim listama „političkih neprijatelja“) i izvršenje zločina nad jednom nacionalnom ili klasnom skupinom. Nadalje, Leon Goldensohn ukazuje na značenje trivijalizacije zločina u totalitarnim sustavima, što je postala uobičajena praksa vladavine, te podređenost upravnog, zakonodavnog, pravosudnog, policijskog, vojnog i obavještajnog aparata sustavnom planskom provođenju masovnog zločina. On nadalje naglašava kako u takvu sustavu zločinačke industrije državni dužnosnici i režimski intelektualci unapređuju svoju karijeru zahvaljujući odanosti službenoj ideologiji i režimu, kao i svjesnu aktivnu ili pasivnu sudjelovanju u toj zločinačkoj mašineriji.

Po definiciji povjesničara Jamesa Petrasa (članak Modernité et holocaustes du XXème siècle. La construction d’empires et l’assassinat de masses) postoje razni oblici genocida u povijesti, ali svi podrazumijevaju planirano istrebljivanje velikoga broja ljudi ili skupina ljudi kao pothvat koji organizira država. Takvo istrebljivanje temelji se na klasnom, etničkom, rasnom i vjerskom kriteriju žrtava. Prema istom povjesničaru moderni holokausti započeli su u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća genocidnim praksama engleskog, američkog i belgijskog carstva koji su se dogodili u Indiji, a zatim na zapadu SAD-a te u Kongu. Ono što je ključno u genocidu jest uloga države u procesu sustavna istrebljivanja žrtvovanoga pučanstva ili skupine ljudi, kao što je to bio slučaj za vladavine mladoturaka koji su počinili genocid nad armenskim narodom 1915–1917. s više od milijun žrtava. Isto tako, Hirošima i Nagasaki te slučaj masovnih bombardiranja u Vijetnamu i Kambodži s više od četiri milijuna civilnih žrtava, kao i sustavno istrebljivanje indijanskih domorodaca za vrijeme američke kolonizacije i istrebljivanje 200.000 Indijanaca Majasa u Južnoj Americi nose obilježja genocida. Ono što je za Petrasa ključno u definiciji genocida nije rasistički ili bilo koji drugi psihosocijalni i kulturološki kriterij, već imperijalistička konstrukcija kojoj je podloga masovno istrebljivanje skupina ljudi što se protive imperijalističkom poretku. Fenomen genocida uvijek je usko povezan s pojavom imperijalizma neke sile koja nastoji pod svaku cijenu nasilno nametnuti svoju imperijalističku konstrukciju. Svaki imperijalizam, bilo fašističko-nacistički ili komunistički, neizbježno dovodi do genocidnosti, jer izgradnja carstva zahtijeva pokoravanje svih slojeva naroda i uklapa se u proces modernizacije i imperijalističke konstrukcije, tako da možemo in extenso reći da je hrvatski narod zaista bio žrtva specifičnog velikosrpskog i komunističkog genocida koji je nastao 1945, a 1990. ponovno se pokušalo nasilno provesti velikosrpski imperijalistički plan i program.

Nijekanje prava na žrtvu

Tijekom Drugoga svjetskog rata, a i nakon njega, „totalitarizacija rata“ (u svim tehnološkim komponentama) stvorila je preduvjete za totalitarizaciju pogubnosti ratnih posljedica. Naime, pobjeda u ratu nije ostvarena samo porazima neprijateljske oružane sile, nego i fenomenom masovnog stradanja pučanstva i industrijalizacijom zločina. Ono što je karakteristično za kvalifikaciju zločinačke industrije jest da ona nije anarhični ili sporadični fenomen izoliranih i nepovezanih zločina, već uhodan i institucionaliziran trajni sustav. Povijesna je činjenica da psihostrukturalna dominantna komponenta titoističkih komunističkih izvršitelja masovnog zločina u Hrvatskoj jest odsutnost savjesti i same svijesti krivnje o počinjenom zločinu (što je bilo vidljivo i za vrijeme Domovinskog rata), jednako kao i institucionalizirano nijekanje pravnog i moralnog statusa žrtve, o čemu piše u službenim komunističkim dokumentima. Naime prigodom provedbe službenih popisa žrtava rata 1950–1964. u uputama komisijama izričito je naglašeno: „Svi oni koji su u toku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domaćih izdajica bilo na koji način (kao borci, pomagači, simpatizeri) ne smatraju se žrtvama rata.“

Proces pokajanja i priznavanja komunističkih žrtava i odavanje počasti tim istim žrtvama nužan je psihološki preduvjet za opću katarzu traumatiziranoga kolektivnog pamćenja hrvatskog naroda. Naprotiv, relativiziranje, umanjivanje ili negiranje titoističkih masovnih zločina u ime „neporecivog“, „bezgrešnog“, „dobronamjernog“ i „dobročiniteljskog“ antifašizma dovodi do primjene „negacionizma metode“ koji niječe postojanje masovnih zločina. Time ih nastoji svjesno smjestiti u izolirane fenomene koji se rađaju u „sivoj neodređenoj zoni“ bez mogućnosti kvalifikacije i kvantifikacije. U tom pogledu Serge Meitinger sa Sveučilišta La Réunion, aludirajući na relativiziranje ili banaliziranje zločina, uspostavlja usku uzročno-posljedičnu vezu između „zločina krvi“ i „zločina pera“, koji relativiziraju, prikrivaju ili niječu zločin. Ne postoji povijest koja nije pristrana ili sasvim neutralna, tako da uvijek postoji službena povijest ili historiografija i paralelna revizionistička povijest koja je stara koliko i službena povijest. Danas postoji određena „revizionistička“ historiografija desne i antisemitske provenijencije koja nastoji zanijekati postojanje plinskih komora. Isti je postupak reduciranja i relativiziranja vidljiv i u današnjoj službenoj historiografiji koja paradoksalno sadrži u sebi negacionističke komponente i koja nastoji relativizirati, umanjiti ili negirati komunističke zločine (pa i titoističke), želeći ih prikazati kao puka „nagađanja“, „izolirane zločine“, a ne kao povijesne činjenice. Nažalost, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u ime savezničke pobjede, svjetlo dana nije ugledao „komunistički Nürnberg“, tako da nisu postojali povijesni ni sudsko-pravni uvjeti za utvrđivanje objektivne povijesne istine koja bi omogućila destaljinizaciju u SSSR-u i detitoizaciju u Jugoslaviji.

Genocid, etnocid, holokaust

Ista se sadržajna dvosmislenost pojavljuje glede pojmova etnocida i holokausta. Iako se holokaust etimološki odnosi na žrtveno spaljivanje, taj je pojam ušao u javnu terminologiju za označavanje genocida nad Židovima. U širem smislu holokaust podrazumijeva sustavno istrebljivanje drugih etničkih i vjerskih skupina (ponajprije Roma), a pogotovo za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj. Takvo se značenje pripisuje i drugim slučajevima sustavnog i/ili masovnog istrebljivanja ljudi, primjerice „nuklearni holokaust“ za globalni nuklearni rat, ili holokaust nad Armencima u Turskoj. Holokaust se također primjenjuje u političko-ideološke svrhe kako bi se ukazalo na posebni značaj i intenzitet mržnje prema Židovima i antisemitsko stigmatiziranje židovstva. No ponekad se upotrebljava samo za genocid nad Židovima; sami Židovi označavaju ga hebrejskom riječju šoa (sho’ah), koja u Starom zavjetu znači „nevolja“, a u srednjem vijeku dobiva značenje „uništenje“. Šoa također obuhvaća genocid nad Romima te sustavno uništavanje drugih grupa koje je nacistički režim provodio: homoseksualaca, duševnih bolesnika, političkih protivnika, poljskih i sovjetskih ratnih zarobljenika, Jehovinih svjedoka. Razne skupine naroda koji su doživjeli masovne zločine također preuzimaju ime holokausta pa se može i u hrvatskoj historiografiji naići na sintagmu „hrvatski holokaust“ za označavanje masovnih komunistički zločina na Bleiburgu i na Križnom putu.

Etnocid ukazuje na uništavanje i kulture i jezika neke narodne i etničke skupine. No za razliku od genocida, skupina nije nužno fizički uništena, ali jest njezina kultura, putem prisilne asimilacije i akulturacije stupanjem iz manjinske u većinsku dominantnu etničku skupinu. Kao primjer etnocida često se spominje zapadni i anglosaksonski europski kolonijalizam od 17. do 20. stoljeća nad raznim domorodačkim i plemenskim zajednicama na novootkrivenim kontinentima tijekom kojega je niz kultura Indijanaca, Aboridžina, Maura i potomaka afričkih robova jednostavno uništen i nestao. Slično se dogodilo i u Engleskoj kada su uništeni jezični temelji galskih i keltskih etničkih skupina te smanjen broj govornika keltskih jezika, kao i velškoga, škotskog i irskog jezika. No kada komparativno analiziramo značenja genocida, holokausta i etnocida, nailazimo na dvosmislenost i preklapanje jer mnogi su narodi i etničke skupine doživjeli kumulativno i simultano genocid, etnocid i holokaust. Među njima su sjevernoamerička indijska plemena, Aboridžini i drugi. Dakle, sve je stvar povijesno-političkog povoljnog ili nepovoljnog konteksta i odnos međunarodnih političkih snaga uvjetuje kada će neka vrhovna sudbena ili politička instanca priznati nekom narodu ili etničkoj skupini status žrtve genocida, etnocida ili holokausta. Manevarski prostor za manipuliranje i licitiranje brojem žrtava, povijesnim kontroverzama ili realpolitičkim pragmatičnim procjenama vrlo je širok.

Zaboravljeni i nepoželjni genocidi

Genocid uvijek podrazumijeva planirano i izravno zločinačko djelovanje putem fizičkog likvidiranja ili putem deportacije, zatvaranja i izgladnjivanja. Stoga treba imati na umu da svi masovni zločini, bili oni etnocidne, holokaustne ili genocidne naravi, podrazumijevaju uništenje skupina ljudi. S obzirom da međunarodna zajednica i politički sud pobjednika često instrumentalizira kriterije prema kojima se utvrđuje genocid, uvjetujući ga brojem žrtava, političkim posljedicama ili proceduralnim argumentima, niz zločina u povijesti još je ostao bez službenoga priznanja, iako je u punom smislu riječi posrijedi genocid: genocid izgladnjivanjem u Sjevernoj Koreji, protjerivanje Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata, prisilno raseljavanje oko 14 milijuna etničkih Nijemaca i njihovih slavenskih saveznika iz sovjetske Rusije te iz okupiranih područja srednje i istočne Europe, podjela Indije i stvaranje Pakistana (stvaranje suvremene Indije i Pakistana ostavilo je milijune muslimana, hindusa i Sikha s pogrešne strane granice), pokolj u Ruandi 1994, spomenuti genocid nad Armencima, polja smrti u Kambodži (1975–1978) za vrijeme Crvenih Kmera i Pol Pota, Staljinovi gulazi (1929–1953), Bleiburg i Križni put, Srebrenica, zločini za vrijeme kineske kulturne revolucije (1949–1976), masovni zločini Francuske revolucije prema Šuanima iz regije Vendeje (pripadnici klera i seljaci monarhisti), genocid anglosaksonskih kolonista u Novom svijetu nad domorodačkim stanovništvom kada je u 500 godina na razne načine ubijeno 50 milijuna domorodaca.

Selektivni tretman i pristup glede dodjele genocidnoga žrtvenog statusa dovodi do primjene nejednake viktimološke paradigme i diskriminacije od strane samoproklamirane martirokracije. Naime, martirokracija obuhvaća širok spektar sudbene, lobističke, kulturne, medijske, političke i financijske djelatnosti dominantnoga političkog poretka koji unilateralno odlučuje o oktroiranju statusa žrtve. Takvu nejednakost u tretmanu zapaža Paolo Persichetti kada kaže da „nema svatko pravo biti žrtva i nisu sve žrtve jednake na isti način”. Naime, kroz službenu viktimološku paradigmu provlači se izopačena i morbidna ideja o „zaslužnoj žrtvi“. Takva paradigma na području pravosudnog i političko-kulturnog sustava nadahnjuje se manihejskom vizijom svijeta, podijeljena između onih koji su u potpunosti žrtve i onih koji su u potpunosti i zauvijek krivi. Svatko ne može postati žrtvom, što otvara put natjecanju u žrtvoslovnoj inventuri, koja se temelji na nejednakim kriterijima. Viktimološki status dodjeljuje se prema društvenim, kulturnim, političkim i etničkim kriterijima dominantnoga poretka, a osobe koja pripadaju stigmatiziranim društvenim grupama koje su osumnjičene za iskonsku urođenu genocidnost po načelu „genealogije zla“ i „medijske demonizacije“ nemaju nikakvu šansu pristupiti viktimološkom panteonu.

Druga dimenzija viktimološke paradigme određena je fascinacija patnjom o kojoj govori Zymund Bauman u knjizi Modernitet i holokaust kada ističe fenomen „narcisoidne egzaltacije patnje“. Hannah Arendt smatrala je da takvo egzaltiranje samo generira druge žrtve jer niječe priznavanje „drugog“, koji unutar antagonističkog okvira predstavlja neprijatelja. U takvu kontekstu drugi postaje inkarnacija „apsolutnog zla“ s demonskim atributima koje treba prokleti i uništiti izvan svake mogućnosti društvenoga konsenzusa. Umjesto da je ojačala priznanje i zaštitu ljudskoga dostojanstva i integriteta, viktimološka kompeticija dovela je do instrumentalizacije masovnih zločina i žrtava. S pojavom novih oblika humanitarnih ratova viktimološka paradigma favorizirala je prijelaz iz ratne etike prema „pravednim ratovima“ i omogućila licemjernu međunarodnu pravdu u kojoj pobjednici sude poraženima. Tzvetan Todorov u tom je smislu opovrgavao proces sakralizacije žrtava te osuđivao svako monopolističko prisvajanje statusa žrtve, o čemu je govorio i povjesničar Jean-Michel Chaumont pišući o fenomenu „natjecanja između žrtava“ kao neprestanoj utrci za osvajanje statusa „apsolutne žrtve“ ili statusa „jedinstvenoga genocida“. Svi su genocidi jednaki i sve su žrtve jednake i ravnopravne, bile one žrtve fašizma ili žrtve komunizma, a licitiranje i manipuliranje brojkama žrtava s jedne i druge strane poguban je proces suprotan svim etičko-moralnim i demokratskim pravnim standardima te potiče razdor u društvu.